Esej o tome kako je zapravo došlo do svađe oko grba na tablicama i što to govori o našem društvu

Kašnjenje raspisa javnog natječaja

Nakon jednomjesečne javne rasprave, natječaj je bio raspisan tek 19. prosinca 2014., a rok za predaju dizajnerskih rješenja tablica bio je 6. veljače 2015. To je relativno malo vremena za zadatak koji se može činiti jednostavnim, ali je u biti kompleksan baš zbog toga jer uključuje uravnoteženje svih podataka i simbola koji na tablicama proceduralno moraju biti, te suvremenog i prilagodljivog vizualnog jezika, a iznad svega i čitljivosti podataka s velike udaljenosti, što u ovom slučaju može osigurati samo znalačka upotreba pisma. Odnosno, dizajniranje ili odabir tipografije koja će svojim karakteristikama odgovarati ovoj svrsi.

Već se tu pomalo razjašnjava zašto postojeći hrvatski grb nije najsretnije dizajniran simbol za aplikaciju na tablice – njegova je struktura složena s mnoštvom figurativnih detalja u kruni, koje je u tako malenom mjerilu kao što su tablice teško i nespretno adekvatno prenijeti.

Ocjenjivački sud natječaja s petero članova djelovao je u sastavu od po dva predstavnika MUP-a, dva predstavnika HDD-a i jednog predstavnika pravne osobe ovlaštene za tehničku izradu registracijskih tablica, kako bi ostvarenje svih prioriteta novog dizajna bilo zajamčeno. Predsjednik ocjenjivačkog suda, ujedno i predstavnik MUP-a, bio je Miroslav Maretić iz Uprave za upravne i inspekcijske poslove, zajedno s kolegicom Dubravkom Puđak, dok su predstavnici HDD-a bili Dejan Kršić, dizajner, publicist i prevoditelj, te profesor dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, i Ermin Međedović, dizajner i tipograf, umjetnički direktor u slovenskoj izdavačkoj kući Delo. Naposljetku, Marija Budimir predstavljala je Agenciju za komercijalnu djelatnost d.o.o.

 

Sedamdesetak ljudi želi povratak grba

Ministarstvo unutarnjih poslova i Hrvatsko dizajnersko društvo su 6. ožujka tekuće godine na svojim web-stranicama objavili odluku ocjenjivačkog suda i rezultate natječaja. Trećenagrađeno rješenje bilo je ono riječkog autora Gordana Resana ispred istoimene arhitektonske tvrtke, druga nagrada pripala je Borisu i Igoru Ljubičiću ispred zagrebačke tvrtke Kvadrat & krug d.o.o., dok je žiri najboljim proglasio rješenje koautora doc.dr.sc. Nikole Đureka, doc. Damira Bralića, Andrije Mudnića i Luke Reichera te njihovog suradnika Borisa Ljubičića.

Između čak 59 pristiglih radova (što je prilično za natječaj ovakvog tipa), prvonagrađeno rješenje izdvojilo se kao najbolje zbog toga što uključuje odgovarajuće pismo dizajnirano specifično za ovu priliku, ali i stoga što je simbol grba, prisutan na starijim tablicama, reduciran na crveni i plavi kvadratić u dijagonalnom odnosu. Takav pristup istodobno zadovoljava kriterije forme i ističe posebnosti hrvatskih državnih obilježja (trobojnica crven-bijeli-plavi i sveprisutna šahovnica).

Ubrzo nakon objavljivanja rezultata na Facebooku se pojavilo nekoliko grupa i stranica čiji su članovi tražili bezuvjetni ostanak grba na tablicama (njih sveukupno sedamdesetak prema trenutnim statistikama stranica “Ne damo hrvatski grb s registarskih pločica!”, “Peticija: vratite nam hrvatski grb” i “Protiv ukidanja grba s registarskih pločica Hr”).

Seciranje Karamarkove izjave iz Gospića

Ipak, ništa se bitno nije dogodilo, niti se među nadležnima govorilo o odbacivanju odabranog dizajna, sve dok se Karamarko nije oglasio 9. travnja u benignom razgovoru s novinarima prije obilježavanja 25. obljetnice osnivanja gospićkog krila HDZ-a. Karamarkova izjava je presudna za daljnji tijek događaja, pa zaslužuje biti citirana: “Rastače se i relativizira sve što je nacionalno, što su naša bitna obilježja. Bili smo sretni kad smo dobili registracijske oznake s hrvatskim grbom, a oni to mijenjaju. Stavljaju nekakve kockice, dobro da nisu stavili i onu zadnju zelenu kockicu, simbol SDP-a.”

Iz Karamarkove sarkastične i površne izjave razvidno je nekoliko stvari. Prvo, političar koji nakon sljedećih parlamentarnih izbora pretendira biti premijer ne razlikuje geometrijske likove i geometrijska tijela, dvodimenzionalno od trodimenzionalnog, jer na tablicama sasvim sigurno nije riječ o kockicama, nego o kvadratićima. Iako ga ovaj komični gaf možda ne čini nekompetentnim za političku arenu, diskvalificira ga za suđenje o problemima dizajna, jer je za tako nešto prijeko potrebno poznavati i umjeti imenovati elemente vizualnog jezika koji dizajneri koriste, a Karamarko to očito nije u stanju.

 

Likovna kultura za prvašiće

Drugo, temeljna Karamarkova pretpostavka, a priori negativna, je ta da iza javnog natječaja za dizajn registracijskih tablica stoji nekakva Vladina urota čiji cilj nije razvijati kvalitetan dizajn nacionalnog identiteta, već upravo suprotno, “rastočiti i relativizirati sve što je nacionalno”, a dokaz tome je, valjda, izostanak grba. Karamarko ne zna ili ne želi znati da službeni hrvatski grb kakav je danas nije stečevina od stoljeća sedmog, već je djelo dizajna koje je također nastalo u specifičnim povijesno-političkim okolnostima, o čemu smo već pisali.

Budući da se povijesno-politički kontekst u kojem živimo neprekidno mijenja, i bez obzira na to što je trenutno u regresiji, elementarna logika kaže da se sa njime treba mijenjati i kolektivni identitet zajednice. Zvali ga mi nacionalnim, narodnim, kulturnim ili nekako drugačije, suprotno općem mišljenju taj identitet neće napredovati ukoliko će se ukalupljivati u postojeće sheme, već se može zaista razvijati kroz otvorenost utjecajima s različitih strana, u multikulturalnom duhu, što su dizajneri pozvani usklađivati i oblikovati. Uostalom, taj proces u skladu je s nominalnim vrijednostima zajednice kojoj je Hrvatska pristupila prije par godina – Europske unije.

I treće, Karamarko insinuira da SDP prihvaćanjem dizajna koji šahovnicu s grba reducira na dva kvadratića na neki način privatizira hrvatski nacionalni identitet, jer “dobro da nisu stavili i onu zadnju zelenu kockicu, simbol SDP-a”. Karamarka se očito dojmio stari logotip SDP-a koji je, doduše, sadržavao i zeleni kvadratić (a ne kockicu), no logotip Socijaldemokratske partije Hrvatske već odavno nije takav. Dalje, ako prihvatimo da su kvadratići i šahovnica doista temelj vizualnog identiteta Hrvatske, tada ih svaka hrvatska institucija ima pravo koristiti, pa tako i SDP koji u svom punom nazivu ima i riječ Hrvatska.

Jedino što je Ostojić u svom odgovoru Karamarku skoro pogodio je ocjena da ga dva kvadratića na tablicama više podsjećaju na znak HDZ-a, nego SDP-a, ali je time samo potvrdio da identiteti domaćih institucija imaju zajednički nazivnik.

 

Pilatovsko pranje ruku

Karamarkova izjava prije jutarnje kavice poslužila je kao jedini povod Ostojiću da učini nešto što ama baš nitko od njega, MUP-a, SDP-a i Vlade nije očekivao – da najavi proizvoljnu naknadnu promjenu odabranog dizajnerskog rješenja registracijskih tablica. Na konferenciji za novinare istoga dana nakon Karamarkovog jutarnjeg istupa u medijima Ostojić je bez pardona izjavio da će grba na tablicama biti, da niti jedno rješenje neće biti u cijelosti prihvaćeno, nego će se promijeniti samo tipografija, “kako ne bi bilo nikakve zabune i bilo kakve dileme da nam netko podmeće znak koji podsjeća na znak HDZ-a”.

Pošto smo Karamarkovu izjavu iscrpno secirali i pokazali njenu nemuštost i nevaljanost, otvoreno je pitanje zašto se Ostojić kao predstavnik Vlade odlučio na ovakav prevrtljiv i neprincipijelan potez. K tome, da ne bi bilo zabune, njegova opaska o podmetanju znaka HDZ-a upućena je dizajnerima, vlastitim partnerima u ovom projektu i profesionalcima koji su se u najboljoj namjeri javili na natječaj.

S obzirom da sada prekraja nagrađeni dizajn kako mu se sviđa, nije nimalo jasno zašto Ostojić tablice od početka nije dizajnirao sam, jer bi svima uštedio vremena i truda, a poreznim obveznicima novac. Odbacivanjem rješenja profesionalnih dizajnera, koje je sam natječajem zatražio, Ostojić je pokazao da u biti ne shvaća ulogu MUP-a kao klijenta i naručitelja, te odgovornost koja iz te uloge proizlazi.

Na Ostojićev istup promptno je reagiralo Hrvatsko dizajnersko društvo, suorganizator natječaja, kao i Ico-D, krovna svjetska institucija za dizajn (International Council of Design), kojom trenutno predsjeda naša sunarodnjakinja Iva Babaja. Sročene prilično odmjereno i trezveno, obje reakcije su na društvenim mrežama naišle na žestoku osudu i otpor konzervativnog dijela javnosti nakon Babajinog gostovanja u Dnevniku 3 HRT-a 11. travnja.

Nije pomogla ni nepromišljeno ironična izjava ministra uprave Arsena Bauka otprije dva dana: “Izgleda da dizajneri nedovoljno vole Hrvatsku i mislim da bi ih gospodin Karamarko trebao, doista, prozvati što su predvidjeli tablice bez hrvatskog grba.” Osim što je potpuno promašila metu, Baukova izjava sugerira i pilatovsko pranje ruku od cijelog problema.

 

Što kažu poznati dizajneri?

Zbog svega toga, odlučili smo i nekoliko poznatih profesionalnih dizajnera pitati za mišljenje, i to nepristranih jer u natječaju nisu sudjelovali. Nikola Žinić, jedan od pokretača marketinške agencije Bruketa&Žinić OM i kreativni direktor u digitalnoj agenciji Brlog, na pitanje o mogućnosti buduće suradnje strukovnih udruženja s državnim institucijama u organizaciji sličnih natječaja pomirljivo odgovara: “Vjerujem da će se nakon izbacivanja frustracija po medijima otvoriti dijalog i početi konstruktivno djelovati. Nadam se da ćemo se svi mi pitati jesmo li dovoljno napravili da se ovakve stvari više ne događaju. Svi znamo samo upirati prstom i tražiti krivce, što dovodi do potpune blokade napretka.”

Ipak, Žinić naglašava da je ponašanje ministra Ostojića “potpuno neodgovorno i pokazuje da ne poštuje dogovor i mišljenje struke, te na kraju bespotrebno troši novac svih nas. Nemoguće je razvijati identitet zemlje bez komunikacije i dijaloga svih ‘zainteresiranih’, a prvo je potrebna nacionalna strategija dizajna i konsenzus oko bitnih pitanja, a to ne postoji. Ne postoji brief, projektni zadatak. Kako onda dizajneri mogu znati što napraviti?” Žinić duhovito, ali ne bez oporosti zaključuje da će “svaka Vlada imati svoje tablice, poznavajući naš mentalitet. Možemo i po tome biti prepoznati u svijetu.”

Ivan Doroghy, dugogodišnji profesor na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i njegov suosnivač, bio je nešto gorči. “Potez aktualne Vlade (Ostojić sam tu odluku nije donio) je nedvosmisleno za apsolutnu osudu. Žalosno je što bi takav autokratski potez još i mogao očekivati od nekih drugih političkih opcija, ali nikako od ove koja sebe smatra ljevijom i koja bi po svojoj prirodi morala poštivati stručnost prije svega. O poštivanju digniteta stvaralaca i pojedinih struka da i ne govorimo. Politikantstvo je nažalost ovu zemlju dotuklo, a ovo je tek još jedan dokaz da u tome nitko i ništa nije iznimka. Ako se na ovako malom segmentu pokazuje svo ogromno i suštinsko nepoznavanje jedne struke kakva je dizajn, može li itko zamisliti bilo kakav prostor suradnje?”

Nepostojanje Nacionalne strategije dizajna

Zlatka Salopek, suosnivačica dizajn studija Kuna Zlatica, smatra da “ministar nije svjestan dalekosežnih posljedica takve odluke. S jedne strane, pogažen je natječaj koji je raspisalo samo Ministarstvo zajedno s predstavnicima struke, što automatski umanjuje vjerodostojnost svih budućih natječaja koje bi neka državna institucija mogla raspisati. S druge strane, ta odluka pokazuje izrazito neobrazovan odnos prema vizualnoj kulturi i pitanju vizualnog identiteta. Sa treće strane, ona ponavlja i perpetuira obrazac neuvažavanja i nepoštovanja struke protiv kojega se dizajneri u Hrvatskoj bore već desetljećima na svim razinama.”

Salopek se također dotakla velikog problema nepostojanja Nacionalne strategije dizajna, koja bi trebala generalno regulirati ovakve projekte i natječaje. “Poznat je primjer Nacionalne strategije, jednog ključnog dokumenta izrađenog 2007. godine, koji se trebao implementirati do 2011., a koji još uvijek skuplja prašinu negdje u ministarstvima i nikad nije usvojen kao službeni dokument. Nije potrebno napominjati da se temeljem nacionalnih strategija izrađuju akcijski planovi, temeljem kojih se onda provode konkretni programi. A mi takvu strategiju niti nemamo…”

Usprkos svemu, Salopek drži da je nastavak rada na dosljednom i suvremenom vizualnom identitetu Hrvatske i dalje prioritet, koji se očituje u svim segmentima domaćeg dizajna, jer “tiha manjina ove zemlje koja radi i stvara više ne može čekati da zemlja profunkcionira. Nama je to potrebno sada.”

Kako god se postave stvari, činjenica je da je dvojbenom odlukom Vlade učinjena šteta koja se neće tako lako popraviti i koja je odnos između udruženja dizajnera i državnih institucija nažalost vratila više koraka unazad. Zanemarivanjem rezultata javnog natječaja Ministarstvo unutarnjih poslova obezvrijedilo je sve što je dosad ostvareno u projektu dizajna registracijskih tablica i zaista je teško predvidjeti kako će se priča dalje odvijati.

Danas bi bilo preoptimistično zaključiti da će zdrav razum prevladati, no dugoročno je to jedini način na koji Hrvatska može pravilno i kreativno koristiti prednosti koje joj dizajn za suvremeni svijet nudi.