Za one koji možda slabije prate domaću glazbenu scenu, valja ponoviti da je Vojko V skraćeno od Vojko Vrućina, što nema nikakve veze s njegovim pravim imenom – Andrija Vujević. Kako nam je kasnije objasnio, Vojko Vrućina je ime koje je smislio za nikad odrađenu radijsku emisiju koju je trebao voditi s nekoliko tadašnjih kolega. “Ideja je bila da svatko smisli najgluplje moguće ime”, kaže. I tako je ostalo.

Glazbom se ozbiljnije bavi još od 2005., prvo u Dječacima i Kiši metaka, da bi 2018. izdao prvi solo album, Vojko, za koji je dobio tri Porina. Pet godina kasnije, izdao je novi album, nazvan Dvojko koji je, evo, već dva posljednja tjedna prvi na listi najprodavanijih u Hrvatskoj. Međutim, jedna stvar potpuno nevezana za glazbu iz njegove biografije je posebno zanimljiva. Završio je računarstvo u Splitu i po struci je programer. Štoviše, dvije godine je i radio u struci.

TELEGRAM: Dok nisi dobio otkaz kao tehnološki višak. Kako ti je, čovječe, uspjelo biti tehnološki višak kao programer?

VOJKO: Jednostavno. Ima onaj programerski termin – LIFO – “last in, first out”. Zadnji sam došao u firmu i kad je došla teška situacija…

TELEGRAM: To je bilo u vrijeme krize?

VOJKO: Takozvane krize koja je, čini mi se iz ove udaljenosti, bila samo isprika za davanje otkaze. I ništa, zadnji sam došao tamo, nisam se baš ni uklopio previše u taj…

TELEGRAM: U firmu ili općenito u tu vrstu posla?

VOJKO: Ne, ne. Firma je skroz ok. Ali, jednostavno, bio sam dosta mlad, taman sam izletio s faksa koji sam završio u četiri godine, imao sam, koliko… 23 godine i bio sam glup skroz. I sad, uključivati se u priču s ljudima od 50 godina i pričati s njima o njihovim ljetovanjima, zimovanjima… Na proljeće se pričalo o zimovanju, na jesen o ljetovanju, nisam se uopće uspio uklopiti u to… Jednostavno sam bio premlad za uklopiti se u taj uredski život. Srećom, tad su taman Dječaci krenuli, imali smo neke hitove, pa smo imali koncerata i nisam se više nikad vratio u takozvani civilni život.

TELEGRAM: Mogu samo misliti kako ti je bilo doma kad si rekao da se želiš baviti glazbom, a ne programiranjem.

VOJKO: Godinama je bilo nikako. Gledali su na to krivo… Mislim, gledao bih i ja krivo, zamisli da ti se dijete bavi repom na Balkanu. Zvuči glupo. Ali, kad smo prvi put izašli u novinama, kao Dječaci, bilo je: Vidiš, možda ima tu nešto. I onda smo izdali Istinu, naš drugi album koji je bio malo uspješniji i bilo je kao, ajde probaj sine, vidjet ćemo…

TELEGRAM: Nije bilo ono: “Sinko, bit ćeš gladan kruha”…

VOJKO: Bilo je u početku, ali poslije su vidjeli, ajde, stvarno si zapeo za to, izdali smo pjesama i pjesama, imali smo Lovrinac koji je bio hit i onda je bilo, ajde probaj kad si već navalio, a uz to je uvijek i diploma tu, uvijek se možeš vratiti.

TELEGRAM: Programiranje, to za što si se školovao, te uopće više ne privlači?

VOJKO: Tada me nije privlačilo, ali sad kad sam postao glazbenik mi je malo zanimljivije. Tek sam sad shvatio koliko tu ima mogućnosti primjene. U školi i na faksu te uče samo, “nabiflaj to, biflaj, biflaj”, uopće ti ne potaknu znatiželju. Ono, da ti prezentiraju problem i kažu – vidiš, ovaj problem možeš ovako riješiti s Javascriptom, sa C++… Uopće nije bilo tog pristupa, nego samo “biflaj, biflaj” i meni je to tad bilo odbojno. Tek sam sad shvatio koliko je to sve u biti široko, koliko je to sad najdominantnija branša, od audio programiranja, video programiranja, baza podataka…

TELEGRAM: Dobro, sad si jasno u skroz drugom điru, ali što kad ti budeš imao 50 godina (okrećem se prema Vjekoslavu i pitam ga pričam li ja po redakciji o zimovanjima i ljetovanjima. Vjeko se smije, sumnjiv mi je…), vidiš li se tad i dalje na pozornici?

VOJKO: A ne znam, to je uvijek nagradno pitanje – kako ostariti kao reper. Ne znam. Imam te neke faturete koje radim, sad radim reklame za Čistoću, neke dječje pjesme, neke za HRT, muziku za aplikacije… Uvijek radim i nešto sa strane, nije to samo rep… A što se tiče pozornice, ne znam. Da sam neki macho reper, da u stihovima prodajem drogu i to, bilo bi nemoguće da na taj način repam s 50 godina. Ali, tko zna, možda će se i moći. Sve se toliko brzo mijenja da ne mogu vidjeti dalje od tjedan dana, tako da stvarno ne znam. Mislim, uvijek stoji i ta diploma, mogu se i u struku vratiti.

TELEGRAM: Mali ti više nije ona beba koja te toliko iscrpljivala kad si snimio Umoran, pjesmu koja je na novom albumu. I koja je, inače, totalno pogođena, to su ti valjda rekli svi roditelji koje poznaješ.

VOJKO: Jesu, svi roditelji. Jedino su me znale kritizirati neke žene koje još nemaju djecu, kao, kako ti možeš tako o svom djetetu. Pa nije to pjesma protiv mog djeteta, naravno da svoje dijete volim i da to ne moram podcrtavati, to je pjesma o mojoj nespremnosti kao roditelja. Nespremnosti svih mladih za tu ulogu.

TELEGRAM: Ma nitko nije za to unaprijed spreman.

VOJKO: Da. Čeka te sranje i to je to.

TELEGRAM: A onda ti kasnije nedostaje to razdoblje kad su bili mali.

VOJKO: Naravno, ima i to svoje čari. Ali onda je bilo gadno. Kao, stojim tu i radim album. Šta sad da repam, jebenti… I onda vidim da u tome što mi se događa imam stafa, imam materijala, imam lajnova, zašto ne bih repao o tome, zašto ne bih napisao stvar iskreno o tome. Svi pričaju o toj lijepoj strani roditeljstva koja se podrazumijeva. Al’ ne možeš napraviti pjesmu o tome kako voliš svoje dijete – pa normalno da volim, ali to nije pjesma.

TELEGRAM: Pretpostavljam da činjenica da si izdao novi album pokazuje kako sad imaš ipak nekog ozbiljnijeg vremena u životu nego prije četiri godine.

VOJKO: Sigurno. Znači, meni je prvi solo album izašao 2018. godine. Te godine se i mali rodio. Počeli su koncerti, dva-tri intervjua dnevno. Pa pitanja kad će novi album… Brate, ne stignem, ono… Ne možeš ti ovim mlađima, oni me pitaju kad će novi album… Brate, nemam vremena, ne mogu se pohvatati, jedva se hvatam kraj s krajem, nisam spavao… Tek kad je došla korona, ok, dotad je i mali malo stasa, stali su koncerti, tek tad sam počeo raditi kako treba.

Ljudi me pilaju s tim, znaš, pet godina ti je trebalo za novi album, ali sad sam tek nedavno skužio – jedan Kendrick Lamar iza sebe ima mašineriju od 500 ljudi, treba mu pet godina za album. Travis Scott ima 600 ljudi koji mu rade album – opet pet godina. Nije to sad neko čudo. Ako hoćeš napraviti nešto kvalitetno, to je proces. Ne mogu ja kao ovi mlađi, jebote, svaka dva mjeseca novi album. Ne funkcioniram tako.

TELEGRAM: Pa tko će pohvatati novi album svaka dva mjeseca? Dobro, ja jesam stariji…

VOJKO: To su ljudi koji uopće ne pišu tekstove, nego dođu, snime jedan lajn, snime drugi, treći, skinu beat s neta… Ne mogu tako funkcionirati, nisam taj đir.

TELEGRAM: Novi album se zove Dvojko, mislio sam da se tako zove jer je drugi po redu…

VOJKO: Je.

TELEGRAM: Ali ima jedan stih na tom albumu gdje kažeš da si Dvojko jer stalno nešto dvojiš. E sad, radi li se o drugom albumu ili o tebi koji si stalno u nekoj dvojbi?

VOJKO: Može biti oboje.

TELEGRAM: Znači, možemo u budućnosti očekivati i Trojka, Četvorka…

VOJKO: Mislim da će biti samo Trojko, pa ću prestati s tim. Četvorko zvuči glupo. Smislit ću neku drugu bazu. Ovo će biti kao neka trilogija, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje.

TELEGRAM: Jesi li se iznenadio kad si čuo da te citira i predsjednik Sabora, Gordan Jandroković?

VOJKO: Jesam. Sad me često novinari pitaju je li tebi to okej da te netko citira. Meni je okej, totalno, da me netko citira, bez obzira tko je i što je. Ne mogu ja nekome to zabranit, plus mi je to besplatna reklama i meni je to skroz okej. Može on biti ovaj ili onaj, uostalom, slušaju me i ovi i oni i uopće ne vidim što je tu problem. Slušatelji se ni ne sjećaju toga s Jandrokovićem, ali je novinarima to nešto kao neka prekretnica u mojoj karijeri.

TELEGRAM: Pa to je svakako bio dobar pokazatelj da su tvoja glazba i stihovi ušli dosta duboko u popularnu kulturu.

VOJKO: Je, i to mi je svakako drago. Ne vidim ništa loše u tome. Nekad me ljudi pitaju, kao, kako ti to dopuštaš…

TELEGRAM: Pa najbolje još da zabraniš ljudima da te citiraju ili da objaviš koji te političari smiju citirati, a koji ne.

VOJKO: A da, baš tako.

TELEGRAM: Kad smo već kod politike, kad si snimao hit Zovi čovika, jesi li mislio na neku širu društvenu implikaciju ili se radilo jednostavno o doslovnoj situaciji iz života mladih. Meni se nekako čini da osim zaraznog ritma ta pjesma ima i jedan širi opis društva u kojem je potrebno “zvat čovika” da se bilo što riješi.

VOJKO: Ne. Uopće nisam krenuo od toga. Nego od toga da ima sedam-osminska mjera, da ima mjesta za sedam-osam slogova i da stane “zovi, zovi čovika”. To mi je bilo smiješno i od toga je sve nastalo. Što se tiče tih nekih širih implikacija, ne možeš početi pjesmu s tim.

TELEGRAM: Šire implikacije su, znači, u očima promatrača?

VOJKO: Može i to biti, ali ne možeš početi pjesmu s tim da želiš opisat neku širu društvenu situaciju. Da kreneš tako ne bi uspio napisati niti jedan lajn, nego ideš intuitivno, ovo zvuči dobro i tako… Na kraju sam skužio da sam možda nešto i podsvjesno rekao, ali to je više na slušateljima, neka to oni procjene. Općenito, kritičari se, valjda zato i što je to rep, znaju hvatati za te neke prozne momente – što je htio poručiti, kako komentira društvo. Ne funkcionira to baš tako s ovakvim novim repom, bitno je samo zvuči li dobro, jel’ baza, jel’ vozi, hoće li se zalijepiti, jel’ ti ugodno slušati, jel’ duhovito. Nije da krećem od toga da želim reći nešto, da želim komentirati društvo, bitno je da dobro zvuči. Mislim da je to dovoljno.

TELEGRAM: Dobro, ali Kako to definitivno komentira društvo.

VOJKO: Dobro, ta je rijetkost. Ta i Saborska penzija su jedine koje su baš, kao, društvene. Kako to je bila zadnja pisma na prvom albumu. Prvi draft tog albuma sam izbacio bez nje i par ljudi mi je reklo da mi fali neka normalna pisma. Onda sam pomislio što to znači da radim normalnu pjesmu 2018. i onda sam rekao aj’, idemo probat’ tako nešto. Što se tiče Saborske penzije, tu mi je samo catchy refren pao napamet i od toga sam napravio pjesmu. Nisam htio sad nešto previše pametovati.

TELEGRAM: Znači, kad se u jednoj pjesmi na novom albumu pitaš je Ivan Pernar “cilo vrime u pravu”, to samo dobro zvuči, ne pitaš se stvarno je li on u pravu?

VOJKO: Hahahaha. To mi je prvenstveno bilo komično, zamisli da je on stvarno u pravu. Smiješan mi je taj lajn. Sad je li on u pravu ili nije… Zamisli da je u pravu stvarno, hahaha… Uglavnom, hoću naglasiti da je moj prvenstveni cilj zabaviti sebe i publiku. To mi je prvo. Sve ostalo može nadoći, društvo i to.

TELEGRAM: Već si izjavljivao da politiku, zapravo, ne pratiš, znači to smo riješili. Ali, izlaziš li na izbore?

VOJKO: Izlazim.

TELEGRAM: Znači, ipak pratiš donekle.

VOJKO: Odradim svoju građansku dužnost.

TELEGRAM: Očito si jako popularan u svim dijelovima bivše države, barem tamo gdje se govori sličnim jezikom. U posljednjoj stvari s novog albuma, Tour life, koja traje dvadeset minuta, između ostalog nabrajaš i gradove u kojima si nastupao.

VOJKO: Da. Kako putujem po tim koncertima, sjedim u autu i smišljam rime koje ću izrecitirati na pozornici, vezane za neke lokalne baze, na ono što se događa trenutno. To da putujem po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Nišu – to nije izmišljeno, stvarno sam bio tamo, na tim lokacijama i na datumima koji se spominju. Gdje me zovu ljudi, tamo putujem.

TELEGRAM: Jesam li dobro u toj stvari osjetio paćenički ton u tvom glasu kad ponavljaš: “Šta je iduće”?

VOJKO: Je, je. A glas koji mi govori gdje se ide je moj booking agent, koji nema milosti.

TELEGRAM: Jesi li nastupao negdje izvan granica zemalja bivše Jugoslavije?

VOJKO: Bio sam dva puta na Koelgijum zimovanju, koje se održava na Alpama, jednom solo, jednom s Dječacima. Trebali smo biti nedavno u Dublinu, ali su se tjedan prije koncerta potukli. Netko je organizirao hrvatsku večer i u isto vrijeme je bila dalmatinska i slavonska večer pa su se, ako sam dobro shvatio, potukli Dalmatinci i Slavonci. Onda je gazda, valjda neki McShannon, rekao – pun mi je kurac Hrvata… Uglavnom, slabo. Valjda ovu dijasporu zanima samo melos. Kad odeš živjeti van nećeš slušati mene, nego želiš Olivera, dalmatinski, bosanski ili srpski melos. Tako da sam slab u dijaspori.

TELEGRAM: Zasad. Možda i ti okreneš na melos, tko zna.

VOJKO: Sve je moguće.

TELEGRAM: Album ti jer prvi na top list prodaje, evo već drugi tjedan. To je, naravno, super, ali koliko je to danas uopće financijski bitno?

VOJKO: Od CD-ova ima samo neka sića. Ali streaming je stao na noge. Spotify, Deezer, Apple music, od toga imam nešto. Ali to je još uvijek, bar u mom slučaju, ništa prema koncertima.

TELEGRAM: Negdje sam pročitao da si nezadovoljan s odnosom Spotifya prema autorima.

VOJKO: A nije nitko zadovoljan s tim. Ljudi imaju takav monopol da ih se ne može izbiti. Svi mi se žalimo non-stop, oni su stalno pod pritiskom jer daju neke cente izvođačima, ali – bolje išta nego ništa. Kad sam radio prvi album, streaming je bio apsolutno nula. Nula, nula. Drago mi je da sad bar neka kinta od toga kapa. ZAMP je isto okej. Ja nisam neki radijski previše, ali to je dosta uredno. Pogotovo kad usporedim sa srpskim SOKOJ-em gdje nitko ne dobiva ništa. To je dobro uređeno kod nas.

TELEGRAM: Kako općenito gledaš na trap kao glazbeni stil?

VOJKO: Ha, ja ga volim. On je nas zaokupio, kao Kišu metaka, ona je nastala kao reakcija na tu novu muziku koja je kod nas zaživjela negdje 2012. godine. Sviđao nam se taj novi stil, bio je totalno osvježavajući. Kad smo mi to radili, ljudi su još to dočekivali na nož, u Hrvatskoj je važilo pravilo da moraš biti liričan, dubok, pričati o hip-hopu, dok je trap bila totalna antiteza tome – žene, droga, rokenrol, ludilo, lobotomija.

TELEGRAM: Može li se to možda usporediti s odnosom rock’n’rolla i punka?

VOJKO: Pa… možda. Recimo, ako bi TBF bili Pink Floyd, Kukusi bi bili Sex pistolsi. Otprilike je i to nategnuto, ali da. Trap je imao strašne godine, negdje do 2018., a onda je odjedanput to sve samo izdušilo. Je, sad je to megapopularno u Hrvatskoj, svi slušaju, pišu se članci “Dijete mi sluša trap, upomoć”, ali po meni je to izdušilo još prije pet-šest godina jer su ljudi počeli previše raditi jedno te isto.

Valjda zbog tih YouTube tutoriala. Čim neko objavi nešto imalo novo, nakon pola sata bi izašao YouTube tutorial “How to make beat like this guy”. I onda bi svi radili njega, kupovali njegove beat packove i cijeli svijet radi, ono, jednu te istu muziku. Došlo je do zasićenja, do toga da jednostavno ništa više nije novo. Nekad je bilo strašnih inovacija, svaki mjesec nešto novo, neki drugačiji pristup, a onda, odjedanput, ništa. Sve ravno. Homogena masa, kao kebab na štapu. Žao mi je što je tako, ali nešto se treba drastično promijeniti ili će sve to otpasti i doći nešto novo, neki latino, ne znam što.

TELEGRAM: Kolika je uopće mogućnost inovacija u ovakvom digitalnom i međupovezanom ekosustavu?

VOJKO: E, da. To je pitanje. Nestaju lokalni, kako bi rekao, flavours. Okusi. Lokalni okusi, Svi su na jednom te istom, u istom ringu. Nema više odvojenih scena gdje se može nešto posebno zakuhati, neki New Orleans, splitski, zagrebački, Denver ili Detroit stil. Sve je jedno te isto. Zato je to, kako napraviti inovaciju, teško pitanje. Ne znam. Možda neka nova tehnologija. Da se spojim direktno na kompjuter. Ovo što Elon Musk zagovara.

TELEGRAM: Neuralink.

VOJKO: E. Mislim, još pritišćemo ovo iz 17. stoljeća (pritišće tipke na klavijaturama). Moje je mišljenje da je zbog toga neki zastoj. Ne mora nužno biti taj sci-fi koji sam spominjao, ali, bar po meni, bi se trebalo nešto novo dogoditi s tehnologijom.

TELEGRAM: Pratiš li razvoj umjetne inteligencije, ove priče oko ChatGPT-a i sličnih alata. Oni otvaraju ogromne mogućnosti u svim smjerovima, pa će tako vjerojatno biti i u glazbi.

VOJKO: Da, da. Pratim. Radio sam neki beat za koji mi je trebalo napisat hrpu nekih brojeva, trebalo mi je skriptu napraviti. I.. “ChatGPT, can you make this for me?” i ts-ts-ts, gotovo. Premoćan je alat, mada mi se malo čini da su ga poglupili u zadnje vrijeme.

TELEGRAM: Zadnja verzija, koja još nije išla u širu javnosti ima neke fascinantne funkcionalnosti, poput toga da može na osnovu skice isprogramirati cijelu web stranicu ili napraviti aplikaciju. Tako da si možda zakasnio s onim interesom za programiranje koji si spominjao na početku, hahaha.

VOJKO: Je. Do prije pola godine je bilo, programer si – na konju si. Sad je klimavo i to. Sve je klimavo. Ljudi se, inače, možda malo previše boje umjetne inteligencije, ona samo može biti ekstenzija nas, ne mora utažiti žeđ i glad kao mi, samo stoji i čeka komandu. Ne može sad poželjeti osvojiti svijet kad nema tu želju programiranu. Ljudi radi malo preveliku paniku toga.

TELEGRAM: Što ćemo s panikom oko Mamića.

VOJKO: Ništa.

TELEGRAM: Znam da ne želiš pričati puno pričati o tome jer je proces u tijeku, ali nama novinarima je slično, imamo gomilu tužbi za narušavanje ugleda i časti. Možda da ih pozoveš da dođu na suđenje u Split, pa da se to riješi?

VOJKO: Neću komentirati ništa, jer znam da će, što god da kažem, to ići u naslov.

TELEGRAM: Kako gledaš na ove zadnje zabrane folk koncerata – u Puli, Osijeku, evo su skoro i u Splitu zabranili koncert Željka Samardržića, ali netko je u gradskoj upravi bio dovoljno pametan da tu odluku poništi.

VOJKO: Neka sluša tko god hoće i što god hoće. Te cajke mogu biti ovakve i onakve, ali ne pozivaju na nasilje, ljudi ih žele slušati, ovi žele nastupati, nema nikakvog razloga da ne bi nastupali. Ta djeca od 18-19 godina u klubovima, kad piju, kad se socijaliziraju, neće slušati Mozarta i Bacha. Slušat će muziku koja je rađena za te situacije – mala pije, mala se našminkala… To tako ide, prirodno. Suluda mi je histerija oko toga, a možda je i pokazatelj da nam je dobro u državi s obzirom na to koliko glupe teme mogu napraviti neku paniku.

TELEGRAM: Jesi li ti imao sličnih iskustava, da je netko htio zabraniti koncert ili dizao moralnu paniku jer, eto, dolazi ovaj iz Splita, koji svašta priča?

VOJKO: Ne. Nikad. Možda zato što ja to upakiram kroz humor, pa je lakše za probaviti. Moguće da bi bilo drugačije da sam mrtav ozbiljan. Ali, ne, nemam problema, imam stvarno koncerte od Banja Luke, Tjentišta, Ljubljane… Samo me jezična barijera ograničava i to je sve.

TELEGRAM: Između dva albuma je prošlo pet godina. Koliko će se trebati čekati na treći?

VOJKO: Ne znam, treba ga napraviti. Sad opet kreće, intervjui, sad će koncerti, naslagalo se. Planiram nekako promijeniti metodu. Zadovoljan sam ovim albumom, ali nisam baš s tim razmakom od pet godina. Možda bi tri bilo bolje, pa pokušavam smisliti način na koji mogu ubrzati metodu rada. Još ga nisam smislio.