Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je cijela bivša zemlja toliko ludovala za Nedom Arnerić, ženom koja je pred kamerom bila veća od života

‘Ne zamjerite ako smo vas bespravno svojatali i držali na zidovima. Ikonama je tamo mjesto’

ZADNJA IZMJENA: sij 12, 2020

Svoj onoj đubradi koja danas opet ispušta fašistički smrad trebalo bi jedan prizor iz “Užičke republike” Žike Mitrovića vrtjeti do sudnjeg dana. Prelijepi curetak u gruboj partizanskoj uniformi stoji na pozornici, cupka u cokulama i nelagodno gužva kapu u rukama. Iza nje plamti velika crvena zvijezda petokraka. Doba je krvavo, ’41. godina. Svuda po Europi mrak nacistički caruje, samo se na parčetu zemlje oko Užica, u zapadnoj Srbiji, sloboda iskovala. “Druže Tito, bijela lica, kad ćeš doći do Užica…”, pjeva djevojče, isprva nesigurno a onda sve snažnije i zanosnije.

Kamera naizmjence u krupnim planovima istražuje te njene uznesene oči koje rađaju slobodu i oči ganuća među borcima u sklepanoj dvorani. I onda dvorana prihvati pjesmu zakletvu, eksplodira stajaćim ovacijama, klicanjima upućenima novom svijetu koji se rađa u čistoći bez ropstva. Krhka, zbunjena djevojčica-gerilka Jelena, u duši Nede Arnerić, u toj mitskoj sceni zaista nas je vodila iza duge. Tamo gdje su slobode moguće, gdje slobode pjevaju neiskvareno i ne varaju sužnje.

 

S Richardom Roundtreeom u Shaftu 1972. godine IFA Film / United Archives / Profimedia

Nedin “Over the Rainbow”

Ta je pjesma bila Nedina “Over the Rainbow”. Kad je u sumraku karijere depresivna Judy Garland nastupala po turnejama, publika je redovito tražila da izvodi pjesmu svog tinejdžerskog uleta u filmske snove. Judy se tom prilikom (vidljivo je to na sačuvanim snimkama) čudesno preobražavala u djevojčicu Dorothy na putu u Oz.

Neda Arnerić djevojčicu u sebi nikada nije napustila. Čuvajući je kao čudesnu zlatnu ciglu kojom su popločani svi njeni i naši snovi. Umrla je u 67. godini, sjedeći za stolom u opustjelom domu. Kao da nam posljednji put šalje poruku koliko su stolovi okupljanja prevažni. Čak i kad oko njih nema nikoga drugoga da to posvjedoči.

Ikonički ispred svoga vremena

U Nedin osnovnoškolski razred jednoga je dana 1966. ušao Puriša Đorđević, uvjereni neorealist, tvrdopoetični lirik luzerstva i magični monah crnog talasa. Bit će, nagonski je prepoznao plavooku djevojčicu koju je sanjao. Imala je tek 13 godina kad ju je Đorđević pozvao u “San”, vibrantnu priču o sasječenim snovima mladosti u prologu kaosa Drugog svjetskog rata. S Purišom je Neda Arnerić snimila i druga dva dijela (“Jutro”, 1967. i “Podne”, 1968.) vibrantne trilogije o skršenim idealima.

Kao petnaestogodišnjakinja dobila je naslovnu ulogu u “Višnji na Tašmajdanu” Stoleta Jankovića, prvorazrednom camp ostvarenju. Treba pogledati, na primjer, scene Nede Arnerić i Arsena Dedića i uvjeriti se koliko su ikonički bili ispred vremena – u svjetskim razmjerima. Tako je u pjeni snova rođena jedna od najvećih zvijezda srpskog i jugoslavenskog filma. Djevojčica koja je odbila odrasti. Samo je tuga u njenim očima rasla i rasla, diskretno svjetlucajući podno blistave karijere.

Žrvanj karijere ju je odmah prigrabio

Prelijepa, čulna žena, renesansno ovalnog lica i izvajanog antičkog tijela, neke mangupske šeretske zaigranosti i dešperatne okrznutosti… Sve je to isijavala, i još mnogo toga, iskonski predodređena za djelovanje pred kamerama. Kako ju je žrvanj karijere odmah prigrabio, Neda je prekinula prvu godinu studija glume, a kasnije je diplomirala povijest umjetnosti. Bila je slikarica igre. Njezini intimni ateljei punili su impresivne galerije performerskog umijeća. I kao u ponajboljim galerijama, zastajali bismo uz Nedina lica i šutke uživali. Svoju igrajuću karizmu oblikovala je kao na paleti, uvijek u igri “jedan na jedan” s redateljima. I svima nama koji smo ju sanjali.

U davna vremena, polovinom sedamdesetih, dok smo u pubertet upadali bez instagramova i fejsbukova, zidovi su nam bili jedini prozor u svijet. Dogodilo se da je prvi poster koji sam pribio na zid iznad kreveta bio plakat za film “Ukleti smo, Irina” Koleta Angelovskog. Mračna, ekspresivna drama zemljanog erotizma, o zabranjenoj ljubavi snahe i svekra. Uz Nedu kao prigušeni gejzir, savršeno pariraju Bata Živojinović i Meto Jovanovski.

Na tamnom mahovinastom plakatu zračila je Neda, raskriljenih njedara, i u grudi utrljavala grumenje zemlje. Iskonskijeg, čišćeg i hrabrijeg prizora naših prapočetaka teško da možemo zamisliti. Poslije su oko Nede, na tom mom zidu, redom nicali Doorsi, Stonesi, Clash, plakat za “Lovca na jelene”… i tako redom. Magični erotizam Nede Arnerić razoružavao je i najlošije redatelje. One koji bi joj prilazili prezrivo i prvoloptaški, pokušavajući je tretirati kao pin-up igračku.

Drčna izloženost tijela i duše

Padale su te bijedne namjere u vodu, poražene njenom neponovljivom senzualnom poezijom. Tijelo i duša u nje su neprestance bili u drčnoj izloženosti. U infantilnoj vjeri u nesputanost slobode. Slobode radi koje nema srama. Tu vrhunsku Nedinu odliku prepoznavali su najveći. U Šijanovom kultnom “Ko to tamo peva” igrala je mladenku koja u vjenčanici i jedrom bljesku ljubavi pruža voajerima posljednju sreću prije puta u pakao. Goran Paskaljević (“Varljivo leto ’68.”) izabrao je Nedu za knjižničarku Olju Miranovski.

Njezin je eros tamo mjerljiv erotičnom tajnom knjiga dok raspiruje uzbunu u hormonima zbunjenog panonskog tinejdžera Petra (Slavko Štimac), a negdje u Pragu grme prvi ruski tenkovi… Miša Radivojević sjajno otkriva Nedin novovalni nerv u “Kvaru”, gdje ona igra frustriranu kćer socijalističkog parajlije. Nedu je 1986. angažirao Lordan Zafranović u veličanstvenim “Večernjim zvonima” (prema remek-romanu “Vrata od utobe” Mirka Kovača), snažnom gestom raskriljene utrobe odigrala je ulogu blazirane buržujske kćeri ustaškog glavešine.

Pokazala je svu raskoš tjeskobe ibsenovske žene

Dvije godine kasnije, opet je sa Zafranovićem (“Haloa, praznik kurvi”) pokazala svu raskoš tjeskobe ibsenovske žene pod vrelom kožom mediteranskog ambijenta. Svoju pretposljednju filmsku ulogu savršeno je 2018. oblikovala u filmu Barbare Vekarić “Aleksi”. Svjetski ovjenčan nizom nagrada, u nas je taj film nekako brzopleto tretiran kao isprazna dekadentska priča.

Da je film iznimno dubok i zapitan ispod naizgled glamurozne eskapističke površine, jedan od najsnažnijih dokaza jesu proplamsaji čemera u bivstvovanju majke glavne junakinje (izvrsna Tihana Lazović) kako je tajnovito u njenom bivšem životu istraživala Neda.

Bila je podjednako veća od života i magična na pozornici, iako je rjeđe nastupala u teatru. Prvi put sam je gledao u “Profesionalcu” Dušana Kovačevića, još tamo krajem osamdesetih. Uz potresno traganje Danila Stojkovića i Bogdana Diklića, za surogatnim odnosom oca i sina, Neda je djelovala kao usamljenički antički kor. Fantastična je bila u predstavi “Živjet ćemo bolje” koju je Senka Bulić 2016. u ZKM-u režirala prema istoimenom romanu Maje Hrgović.

Bila je ikona

Samo je Neda mogla onako stvoriti lik dementne djevojčice-Babe iz Vukovara, grada gdje su izmasakrirana ili ostarjela mnoga djetinjstva. Rokerskim ludilom obavljala je Baba nuždu gdje god stigne, prazneći tako crijeva nad karminama ove civilizacije koja to odavno nije.

Zbogom, draga Nedo. Sretno putujte tamo iza duge. Tamo gdje djevojčice i dječaci postaju jedno. I zauvijek ostaju ljudi. Ne zamjerite ako smo vas bespravno svojatali i držali na zidovima. Ikonama je tamo mjesto. Ostajte nam prozor vječni.

Davor Špišić
Telegram autor
55 članaka Više o autoru
Više s weba