Zašto mislim da je uzurpatorska pojava poput Frljićeve ipak potrebna na sceni
Pogledao sam vrlo važnu predstavu u Rijeci
Jeste li kad pomislili da bi Oliver Frljić ikad mogao tri svoje najkontroverznije predstave prikazati kao integralnu verziju istog kazališnog komada? Ja moram priznati da sam negdje duboko u sebi slutio da će se nešto slično tome dogoditi kad je preuzeo intendantsku funkciju Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, a potajice sam se tome možda malo i nadao. U najmanju bismo ruku mogli zaključiti da bi bio krajnje nepoduzetan kad ne bi iskoristio resurse koji su mu imenovanjem postali dostupni kako bi svoj rad podigao na neku novu, reći ćemo, vidljiviju institucionalnu razinu.
Ovogodišnje Riječke ljetne noći po prvi su put u povijesti hrvatskog kazališta poslužile kao sabirno mjesto tekstova nekog suvremenog autora, ili bi možda u ovom slučaju ipak bilo iskoristiti pojam grupe autora budući da se radi o autorskom projektu Olivera Frljića i Marina Blaževića, koji beskompromisno progovaraju o povijesnom bremenu koji još uvijek na pragu zaboravljenog neizgovoreno visi nad našim kolektivitetom. Trilogija o hrvatskom fašizmu: Bakhe–Aleksandra Zec–Hrvatsko glumište zasigurno je u svakom smislu riječi spektakularna kulminacija dosadašnjeg umjetničkog rada jednog od naših u javnom diskursu najprisutnijih redatelja.
Možda biste očekivali od mene da ću se okrenuti klasičnoj formi kazališne kritike i segmentirati svaki od zasebnih dijelova cjeline pojedinačno, i u bilo kojem drugom slučaju biste apsolutno bili u pravu – ipak je to onaj nuklearni dio mog posla. No, slučaj s ovom predstavom je ipak nešto specifičnije prirode. Svaki smo od prikazanih dijelova trilogije, naime, dosad već analizirali, kontekstualizirali i politizirali do te mjere da smo se dobrano, i nepotrebno, udaljili iz domene kazališnoga. Upravo ću stoga analizu izvedbe zadržati na količini onoga najnužnijeg za razumijevanje važnosti ovog kazališnog događaja.
Ima li subverzija smisla?
Tako je Euripidova drama Bakhe reducirana do samog svog sukusa kako bi se zatim repetitivnošću zadržanih elemenata naglasila različistost iste posttraumatske strukture koju četiri dramska lica predstavljaju u svoj njezinoj punoći. Shizofrena dramska igra značenjski nacionalno i povijesno-kulturno bogatim simbolima isprepletena je, za Frljićev autorski rukopis tipičnom, uporabom naturalističkih elemenata. Osobitost koju ovaj komad u sebi nosi pokušaj je cenzure prilikom praizvedbe zbog njezina navodno suviše provokativnog karaktera. I premda osobno zaista ne vidim smisao zabrane bilo kojeg kazališnog čina, ma koliko se god on subverzivnim predstavljao, ova predstava osviještenom gledatelju nameće pitanje samog postajanja pojma moći subverzivnog kako u kazalištu, tako i u bilo kojem društvu koje je evoluiralo dalje od magijskog. Postoji li smisao traženja magije koju je još Webber proglasio mrtvom? No, sasvim sigurno je upravo publika koju kazalište poput Frljićev još uvijek konsternira ujedno i publika zbog koje upravo takvo kazalište još uvijek vrlo uspješno pronalazi svoja uporišta čak i unutar mainstreama.
Neovisno o tome, taj prvi dio ove vremenski i sadržajno za gledatelja izrazito zahtjevne predstave itekako je dao naslutiti daljnji tijek večeri. Priču o društvenoj odgovornosti nikad dokraja procesuiranih ratnim zločinima počinjenima nad civilnim stanovništvom u vojnoj luci Lora nastavili smo rasplitati kroz slučaj brutalnog ubojstva zagrebačke dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti. Ono što na ovom mjestu treba naglasiti svakako je uspjelost postavljanja referencijalnih točaka kojima se autori služe kako bi izgradili logičnu integralnost priča unutar svoje trilogije, odnosno njihovo dosljedno provlačenje kroz tkivo svakog pojedinog segmenta izvedbe. No, priča o Aleksandri Zec za moj je ukus preagresivno tretirana. Baviti se dramatizacijom stvarne priče kompleksne kao što je njezina naprosto iziskuje više razumijevanja od onoga koje je u taj proces uložio Redatelj. Složit ćemo se da bilo koji zločin takve prirode neosporno iziskuje osudu svakog pripadnika društva u kojem je počinjen neovisno na bilo koji dio identiteta koji bi mogao poslužiti kao paravan za njegovo opravdanje. Jedini je problem u tome način na koji je Oliver Frljić tretirao slučaj Aleksandre Zec i njezine obitelji može dovesti u pitanje širu recepciju (poslije)ratne tematike. Ne osporavam autorsku slobodu izbora načina poimanja i prikazivanja samog kazališnog čina, ali sumnjam u opravdanost nametanja vlastite autorske poetike pod svaku cijenu jer bi se pritom zasigurno moglo povući pitanje mogućnosti iskorištavanja slučaja brutalno ubijene djevojčice u samopromotivne svrhe.
S druge strane, umješnost koju gospodin Frljić zasigurno posjeduje kad govorimo o scenskoj uporabi elemenata dokumentarnog, svjetlosnog i zvučnog kako bi se estatska kvaliteta gotovo svake od njegovih predstava zaokružila onako kako to samo rijetki naši kazalištarci znaju stoji izvan svake dvojbe – što nas ujedno dovodi i do posljednje etape Trilogije o hrvatskom fašizmu. Hrvatsko glumište predstava je koja tematizira odgovornost kazališta kao društveno odgovorne institucije čija bi osnova djelatnost trebala biti ukazivanje na opća mjesta značenja s kojima se popularna kultura propušta uhvatiti ukoštac zbog općeg dobra zajednice koja takve proizvode konzumira. Po samom svom sadržaju ona bi trebala biti najmanje kontroverzna, barem kad je u pitanju Trilogija, i upravo zbog toga može poslužiti kao zgodan primjer slučaja koji nerazumijevanjem uporabe suvremenih kazališnih tendencija i uplitanjem dnevnopolitičkih agenda ljudi čije postojanje parazitira na činjenici medijski posredovane stvarnosti, odnosno opsesivne potrebe same njihove prisutnosti u toj slici, rezultira neprimjereno pomaknutim razgovorom o umjetnosti.
Možda se to može učiniti smiješnim, ali takva vrsta kontekstualnog transponiranja značenja odvraća pozornost od bitnoga. I blasfemija i prisutnost golog tijela na pozornici, a najviše uporaba fašističke simbolike odavno su izgubili svoj revolucionarni karakter u našem realitetu natopljenijem agresivnošću bilo koje vrste. Prozivati nekoga zbog toga što koristi društveni kapital javno disponiranih osoba promašeno je, ako ne i promašenije, od ne prozivanja samoga sebe kao povijesno osviještenog subjekta koji pod svaku cijenu odbija raslojiti ponajprije vlastitu, a zatim i kolektivnu stvarnost kako bi se konačno mogao objektivno pozicionirati unutar nekog univerzalno relevantnog vrijednosnog sustava.
Prepoznatljiva poetika
Osuđivati Olivera Frljića zbog toga što ima hrabrosti pozivati na nošenje sa bremenom nerazriješene problematičnosti nacionalne povijesti krajnje je nezdrav čin uzme li se u obzir da je jedina mogućnost uspješne tranzicije u stanje boljitka (pri uporabi ove riječi se ograđujem od njenih začenjski potencijalno totalitarnih konotacija) eliminacija svake sublimirane traume. Oliver Frljić stvorio je prepoznatljivu poetiku na našoj kazališnoj sceni. Ona se ljudima može i ne mora sviđati, ali autentičnosti njegova redateljskog rukopisa nitko ne može osporiti potrebu da kazalištu vratiti mogućnost generiranja promjena društvene stvarnosti i to nabolje. On i njegovo kazalište su u istoj mjeri proizvod društvenih okolnosti kao što je bilo što drugo što nas okružuje odgovor na iste.
I vjerujte mi, ja bih radije sjedio na intergralno postavljenom ciklusu o Glembajevima nego se mazohistički podvrgavao agresivnosti njegova umjetničkog izraza, ali sve dok ne isperemo svoje kolektivno pamćenje od zaborava i dok nanovo ne valoriziramo pojam nacionalnog identiteta mislim da je uzurpatorska pojava poput one Olivera Frljića na našoj društvenoj sceni itekako potrebna.