ZKM radi predstavu o nevjerojatnom, beskompromisnom životu prve spikerice Radio Zagreba

‘Glas ženi koja je poznata po svom glasu’

“Htjela sam zapravo dati glas jednoj nevjerojatnoj ženi koja je, pomalo kontradiktorno, poznata samo po svom glasu, odnosno prvom pozdravu u radijskom eteru, a ne po beskompromisnom životu koji je vodila i sjemenima koja je uporno sijala bivajući pritom vjerna nekoj svojoj osobnoj vertikali, bez obzira na trenutni kontekst u kojem bi se našla. Za razliku od svog znatno poznatijeg oca, pisca Milana Begovića, koji si je izgleda postavljao mnogo manje pitanja.”

“Zbog toga je Božena Begović ponekad plaćala previsoke cijene, a ponekad se povlačila na neko vrijeme, sklanjala, pobolijevala i onda se ponovno otvarala na nekom drugom mjestu u nekoj drugoj, vrlo često pionirskoj funkciji, na nekom drugom ‘frontu'”, objašnjava mi Pavlica Bajsić Brazzoduro, redateljica, scenaristica i osnivačica RadioTeatra, što ju je nagnalo da gradi predstavu o iznimnoj, a našoj javnosti razmjerno nepoznatoj ženi.

Bila je istovremeno jaka i krhka osoba

“Možda me je najviše k njoj privukao taj snažni graditeljski imperativ u istovremeno tako jakoj, a tako krhkoj osobi. Tu specifičnu unutrašnju dinamiku mogu dobro osjetiti kroz cijelo istraživanje. U svojem autobiografskom zapisu spominje kako se ponekad znala rušiti na ulici od gladi ili kako se voda u njenoj mansardi zimi znala smrzavati. Samu priču koja stoji iza navodne snimke prvog glasa u eteru Radio Zagreba, počela sam otkrivati kroz Radio Koji Je Tu Prije Radio, višemjesečnu radionicu na zagrebačkom Gornjem gradu koju smo 2016. u suradnji s Muzejem prekinutih veza vodile Ljubica Letinić i ja.”

“Marta Medvešek, tadašnja polaznica naše radionice, a današnja radijska autorica sa svjetskim nagradama, koja više ne živi u Hrvatskoj, krenula je s mikrofonom u ruci tragom spomen ploče na gornjogradskoj adresi Jurjevska 19. Spomen ploča, naime, kratko navodi da je tamo živjela Božena Begović. Boženino ime mi je izvirilo opet 2018., vezano uz inicijativu da se omanji ružičnjak ispred zagrebačke Bookse imenuje po njoj. Tadašnji predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine Zlatko Hasanbegović je nazvao taj prijedlog ‘bespredmetnim'”, priča Pavlica Bajsić Brazzoduro.

TELEGRAM: Vjerujem da ste se dotaknuli brojnih dionica Boženinog filmskog života, no čemu ste dali prednost?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Glumica na njemačkom u Beču i Štajerskoj, u Zagrebu i Dubrovniku na hrvatskom, prevoditeljica koja je prva prevela Krležu na njemački, prva spikerica Radio Zagreba, pjesnikinja, dramatičarka, osnivačica Društva hrvatskih književnica, organizatorica kazališnih amatera u Dubrovniku, osnivačica Pionirskog kazališta u Zagrebu i dramska pedagoginja… Boženina biografija je zaista čudesna i vrlo progresivna za vrijeme u kojem je živjela, ali za njom uopće ne zaostaje i biografija njene životne družice Joelle Joe Vuković, koja je s njom živjela u ranije spomenutoj mansardi na Jurjevskoj ulici. Joe je bila kemičarka iz plemićke obitelji Vuković, koja je rano ostala bez oca oficira, čekajući da je prime u Legiju stranaca jašući je obilazila plantaže lavande u okolici Aix-en-Provencea, radeći kao kemičarka za jedan laboratorij i paralelno studirajući još i strojarstvo u Parizu.

Obje su zapravo odrastale i školovale se u inozemstvu na francuskom i njemačkom. Povratak i rad na hrvatskom je zahtijevao prvotni napor i proces metamorfoze različitih identiteta. Bile su i gorljive antifašistkinje i antistaljinistice, bez obzira na svoje obiteljsko zaleđe i bez obzira na aktualne političke prilike. No, čemu smo dali prednost u ovoj predstavi možda najbolje objašnjava Tomislav Zajec u dramaturškoj bilješci: “Kroz različita vremena, povijesne epohe koje su se u tih šezdesetak godina Boženina života mijenjale munjevitom silinom, kroz osobne tragedije, nesigurnosti i bolesti, ova je žena ostala vjerna samo jednostavnim principima vlastitog života i djelovanja, potpuno neimpresionirana vanjskim okolnostima. Čak i onda kad su joj naizgled išle u prilog, ona je sve životne odluke stavljala samo na jednu vagu, onu osobnog integriteta”.

TELEGRAM: Što je ono u čemu ste najviše vlastite identifikacije pronašli?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Boženi me je jako privuklo to što sam njen život pročitala kao album neprestanih lutanja, zaustavljanja, započinjanja, nepristajanja i ponovnog lutanja. Također me kod nje privukla ta jezična i identitetska metamorfoza – to je nešto što dubinski razumiju samo ljudi koji su bili prisiljeni mijenjati jezike u kojima kreativno stvaraju, pišu ili glume. U ekipi predstave to vrlo dobro poznajemo glavna glumica, Barbara Prpić i ja. Tu sam lako mogla ući u neki intimni dijalog s Boženom, jako dobro znam o čemu govori, a vjerujem i Barbara. Takvo poniranje u sebe same u vječnoj nemogućnosti da se izrazite do kraja, ponekad bude i zastrašujuće. A ono nešto najdublje što me privuklo k njoj, vrlo je osobno i neugodno a tiče se nepovjerenja u vlastiti kreativni potencijal.

TELEGRAM: Spomenuli ste Boženinu veliku životnu ljubav Joelle Vuković. Istospolna ljubav i u 21. stoljeću u licemjernoj Hrvatskoj nailazi na brojne zapreke. Hoće li „Halo, halo“ pokušati rastjerati i te šumove u društvenom eteru?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Božena svoju Joelle nije skrivala, niti obrnuto. Obje su se prema tome odnosile vrlo decentno i dostojanstveno, kakve su i same vjerojatno bile. Meni je zapravo začuđujuće koliko su njihove obitelji prihvatile njih dvije kao par. Da se čovjek pita gdje smo bili, što smo radili zadnjih 60–70 godina po tom pitanju. Citirat ću Boženine nećakinje, Izabelu Šuler i Branku Popović, koje smo zahvaljujući Hrvoju Ivankoviću pronašli u Cavtatu i na Lapadu, a da prije toga nismo ni znali da postoje. One se Božene i Joelle sjećaju još iz vremena kad su i same bile djevojčice: “To je baš bila ljubav velika i cijenile su jedna drugu nevjerojatno. U našoj familiji nikad se nije govorilo da su ljubavnice, one su ljubav žene i žene, prijatelja i prijatelja, druga koji je pomagao drugu. Joe je teta Boženi bila sve. Jer ona na kraju nije mogla više, zbog svoje bolesti, lošeg zdravlja, ni čašu vode da uzme. One su bile jedna drugoj sve. I nama, u obitelji. Joe kad bi došla, ona je nama bila teta Joe. Ona nije bila neki stranac. Nego, ona je nama bila rod”.

TELEGRAM: Zekaemovci su jako fleksibilan i žovijalan ansambl za ovakvu vrstu teatarskog istraživanja. Što ste uzajamno razmijenili u radu?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Iako zapravo još od 2007. na razne načine na nezavisnoj sceni istražujem mogućnosti radiofonskog teatra, ZKM je prvo zagrebačko kazalište koje me pozvalo da u njemu radim, zato sam zahvalna Snježani Abramović i Tomislavu Zajecu. Dogovaramo to već nekoliko godina, ali kako sam se tek lani vratila iz Berlina, to se sve još i zbog pandemije pomaklo. Tu se prvi puta uopće susrećem s idejom da ne moram sve sama ponijeti na svojim leđima, kao i da mogu povećati svoj autorski tim i tako nadograditi svoju poetiku. Uz Dina Brazzodura kao oblikovatelja radiofonije i djelomično glazbe, Kralja Čačka kao kompozitora, sada imam prvi puta i scenografa i kostimografa, Stefano Katunar mi je puno pomogao da izrazim nevidljivo. Marta Žegur je sve popratila s kostimima, Aleksandar Čavlek upravo kreira svjetlo…

A bez Tomislava Zajeca bi sve bilo nemoguće. Međutim, to nije jedina razlika. Razlika je i u tome da ovdje radim s primarno glumačkim ansamblom, koji naravno naginje više prema onom kazališnom, očekujući od mene većeg režisera, što mi nekad bude baš teško. Dok u RadioTeatru ja obično okupim „interdisciplinarnu“ družinu u kojoj na sceni zajedno nastupaju i tonmajstori, muzičari, radijski autori i glumci, koji su vrlo često na jedan intiman način već povezani s radiom i od mene očekuju neku drukčiju vrstu usmjeravanja kako bi svi zajedno profunkcionirali kao mehanizam sata. U svakom slučaju, mizanscen u RadioTeatru nije toliko naglašen a primjerice u „Soundtracku za film koji nije snimljen“ ga namjerno ni nema. Nisam zapravo uopće sigurna koliko je radiofonski teatar glumcima atraktivan, a koliko je zapravo frustrirajući jer ih ograničava. Trebalo bi njih pitati. Vjerujem da učimo puno jedni od drugih, što ćemo možda shvatiti tek kasnije.

TELEGRAM: Vaš metažanr transponiranja radijskog teatra u dimenziju prostora, pionirski je na našoj sceni. Kad ste prvi put osjetili da želite iskoračiti iz zapravo zaštićene zone nevidljivog?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Od 1995. radim kao autorica na radiju, ali i kao dramaturginja drugim režiserima u kazalištu, a zadnju dekadu i sve više kao scenaristica na filmu, a povremeno i sama nastupam. Tako da se ne krećem isključivo u zoni nevidljive umjetnosti. Sve je krenulo iz jednog komentara kazališnog režisera kad sam mu pričala o mogućnostima radiofonije, on je samo promrmljao da je radiodrama medij za slijepe. Kao da sam u kazališnim krugovima gotovo osjećala neko sažaljenje prema meni i mojoj strasti za radijem. A i nerviralo me da se zvuk samo koristi kao podcrtavanje neke atmosfere u kazalištu.Tako je nekako nastao „Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)“, predstava koju od 2013. igramo u raznim site-specific prostorima po Zagrebu i putujemo po regiji. Ljudi ju stvarno jako vole i u njoj ima puno vrata koja se mogu odškrinuti i ući. Da više nikad ništa ne napravim, bila bih ispunjena.

„Hoerspiel“ je zapravo oda koncentriranom slušanju, radijskoj umjetnosti i tišini. Dok ga izvodimo obuzima nas neki osjećaj povezivanja i nježnosti. Posvećen je radu mog oca, Zvonimira Bajsića, koji je pokrenuo jedan autentični radijski žanr, dokumentarnu radiodramu. A unazad pet godina posvećen je i Anti Perkoviću, prijatelju, piscu i muzičaru koji je s nama nastupao i koji mi je uz Dina Brazzodura pomogao da artikuliram ideju radiofonskog teatra, a kojeg više nema. Živjela sam i sedam godina u Berlinu i od tamošnje radijske arhive s njemačkim glumcima i zagrebačkim muzičarima napravila „Eter nad Berlinom“ koji je gostovao i po Hrvatskoj i Sloveniji, dobila sam za njega nagradu na Marulićevim danima, dvije sezone je igrao u Berlinu.

Da ne nabrajam koje smo sve naslove kroz RadioTeatar nakon toga pustili u svijet, s koliko ljudi smo radili, iza nas je i osam ciklusa malih formi Plan za bijeg, pa ciklus radiowalka – intimnog radija u hodu, edicija zvučnih knjiga,… Jako puno smo radili. I činjenica da smo pozvani u ZKM je zapravo lijepi kraj nekog prvog ciklusa kojim smo afirmirali tu ideju. RadioTeatar danas vodi mlada producentica Katarina Grgić Krešić, u njemu djeluje jedna mala družina raznih umjetnika i istraživača raznih generacija, a ja odnedavno vodim Centar mladih Ribnjak kojem se sad sve više posvećujem.

TELEGRAM: U Havani me je 2004. do Hemingwayeve kuće vozio ubogi taksist, vožnja dionice tridesetak kilometara je njegovim oldtimerom trajala skoro puni sat. Cijelim putem, šutke i koncentrirano je pratio neku radio-dramu. Taj prizor lako mogu zamisliti u vašim predstavama.

BAJSIĆ BRAZZODURO: Da, tome bi možda najviše odgovarala atmosfera “Bajsovih vrpci”, monodrame pisane po uzoru na Beckettovu “Posljednju vrpcu” u kojoj Sven Medvešek igra uživo s raznim snimkama a gledatelji/slušatelji s njim u mašti putuju. Ili još više “Soundtrack za film koji nije snimljen” Kralja Čačka i Nine Bajsić. Sigurno se i vama nekad dogodilo da napeto slušate neku radiodramu i ne želite izaći iz auta dok ne završi.

TELEGRAM: Ma, i mene je tada obuzela ta kubanska drama, iako od španjolskog znam dvije-tri riječi… Elem, da li sloboda zvuka snažnije oslobađa maštu?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Nešto se desi na putu zvuka kroz labirint naših sinapsi onog časa kada slušamo a ne vidimo izvor zvuka. Zato je proces koncentriranog slušanja tako kreativan. I čovjeku je imanentan, još od majčine utrobe do umiranja kad se sluh zadnji gasi.

TELEGRAM: Gledajući iz vašeg iskustva, što mislite jesmo li potisnuli slušanje kao važnu ljudsku komunikaciju? Sve manje strpljenja imamo da slušamo jedni druge.

BAJSIĆ BRAZZODURO: Imam puno mana ali mnogi će vam reći da sam vrlo strpljiva osoba. Ali nisam sigurna da je to zdravo. Treba odabrati koga slušati a koga ne. Dođe to s godinama.

TELEGRAM: “Varvarstvo ovde drži glavnu reč / duše i tela stavlja u peć” – stihovi Nenada Marića alias Kralja Čačka s kojim ste radili “Soundtrack za film koji nije snimljen”, sjajno opisuju stanje balkanskih društva. Vaša dramaturgija nježnosti i impulzivnih skrivenih emocija suprotstavlja se takvom brutalnom stanju stvari?

BAJSIĆ BRAZZODURO: Da. To je moj način protesta. I graditeljstva.