Zoran Ferić: ‘Neće biti mira dok svi ne shvate da među čistim Hrvatima ima i gena ostalih naroda. A ima i Neandertalaca’

U razgovoru za Telegram proputovali smo brojnim temama, od “istina i laži” kojima se služio u romansiranju sebe i svojih bližnjih do opjevane hipohondrije kojom je hladnokrvno dočekao koronarijski horor, jer… naprosto je bio spreman.

TELEGRAM: “Je li moguće da sam sve izmislio?”, pitate se u prologu svog novog romana. Ta nepreciznost sjećanja je zapravo pogonsko gorivo za pisca?

FERIĆ: Svakako je pogonsko gorivo jer priča i nastaje kad se maknemo iz okvira, iz ustaljenoga mišljenja i doživljavanja. Ona često nastaje na marginama, kao ono moguće, ali nevjerojatno. Ili, ako ne nevjerojatno, a onda barem manje vjerojatno. Točno sjećanje, ako takvo postoji, nudi nam jednu priču. Ono neprecizno, omogućuje ih deset. Ili desetak varijanti kako možemo shvatiti neki slijed događaja.

Pada mi na pamet jedan Dragojevićev tekst, kojega isto tako nisam dobro zapamtio, pa ga zapravo možda i izmišljam. Uglavnom, tamo se govori o precrtanim riječima, o onima koje su toliko zacrnjene u nekoj bilježnici ili tekstu, da ih ne možemo pročitati. Umjesto njih onda možemo zamisliti druge. I to je priča, priča o precrtanim riječima.

Moja priča, ona kojom počinje roman “Putujuće kazalište” tiče se jedne obiteljske fotografije koju sam našao prije desetak godina, spremio je na neko posebno mjesto i nikako je nisam mogao kasnije naći. Sve sam pretražio i na kraju pomislio da sam je izmislio.

U toku pisanja većeg dijela romana, nisam je imao. A kad sam je našao, bio je to lijep dar sudbine. U koju zapravo ne vjerujem. To je jedina fotografija na kojoj su moji baka i djed zajedno i odlučio sam je otisnuti u romanu. Tu igru između dokumentarnog i izmišljenog prate i mnogi događaji ispričani u romanu kasnije.

TELEGRAM: Autobiografija, čak i kad je debelo umotana u fikciju, jeste đavolja rabota. Bili ste toga svjesni kad ste kretali u ovu avanturu?

FERIĆ: Bio sam svjestan samo nekih aspekata te đavolje rabote…

TELEGRAM: Kojih?

FERIĆ: Recimo, bilo mi je jasno da će to biti neka vrsta obračuna i s mojim mrtvima. Što, znao sam, neće biti lako. Ono čega nisam bio svjestan u potpunosti jest koliko su obiteljske priče na kojima se temelji kostur romana, ono njegovo, uvjetno rečeno, dokumentarno, zapravo oskudne, nepovezane i kontradiktorne. Bilo je tu jako puno rupa koje je trebalo povezati fikcijom, izmišljenim pričama.

Pa ako obiteljska legenda kaže da je moj šukundjed krenuo u Varaždin ubiti putujućeg glumca Petra Ćirića koji mu je oteo kćer, onda nikakvi detalji te epizode nisu precizirani, a budući da se to događalo prije rođenja moje bake, i za nju je to bila priča iz druge ruke. Trebalo je stoga izmisliti kočiju, kočijaša, peripetije na putu, dogodovštine u kazalištu u Varaždinu jer je trupa Petra Ćirića bila tada stacionirana u Varaždinu.

I da me sada pitate što je originalna priča koju sam čuo, a što sam izmislio, ne bih točno znao. Sve se to stopilo u niz slika i jedno od poglavlja romana. Ono što još nisam znao jest da ću svoje roditelje pretvoriti u likove, u tamo neke ljude i da će njihova ekskluzivnost na neki način doći u pitanje. Stoga mi je bilo teško pisati i zbog emotivnih i zbog poetičkih razloga.

TELEGRAM: Koliko su, dakle, inhibicije o mogućim ranjavanjima uspomena i bližnjih, otežavale pisanje? Rezultat koji je pred čitateljima, pokazuje da ste bolno raskriljeni u ovoj “sječi” porodičnog stabla. No, kako je tekao proces?

FERIĆ: Stvar je u odnosu između mentalnih slika, onoga što se realizira kroz sjećanje i toga kako te slike izgledaju kad se jednom izraze u jeziku. Izrazom one dobivaju na svojoj plastičnosti i nekako se mijenjaju. Osim toga, pojedine scene realizirale su se kao dio sjećanja, dakle jednoga konteksta, a jezičnim uobličavanjem dobivaju drugi kontekst.

To je kao da nezgodne tajne najdražih ljudi držite u sebi, svjesni ste ih, ali one su samo dio vas. A kad to napišete, ne morate objaviti, one su već rečene drugima. Jezik ih je pretvorio u nešto drugo, javnije i svima dostupnije. Pa kada to još i objavite, upitate se jesam li trebao. Osim toga, tu postoji još jedan proces, kako kažete.

Naime, svijest o tragičnosti života moje bake i majke postoji uvijek, ali je nekako u pozadini, utišana, kao činjenica na koju se tijekom dana, tjedana ili mjeseci ne obraća pažnja. Druga je stvar kad se krenete svjesno sjećati, ili kada kopate po dokumentima. Fotografije, pisma, priče, sve vas to u jednom trenutku toliko emocionalno bombardira da je potrebno praviti i pauze.

Čisto da se čovjek malo emocionalno odmakne. Pa ako me pitate kako je tekao proces, moram reći – s odmacima. Najvažniji razlog je bio upravo taj emocionalni odnos. Drugi je svakako preopterećenost od koje boluje većina naših pisaca koji za život zarađuju na druge načine, a ne samo pisanjem knjiga.

Mnoge su se stvari i poslovi ispriječili između mene i tog romana. Što, na neki način, može biti dobro i poticajno. Recimo, ako se više tjedana bavite nečim što vas baš ne zanima previše, a roman za to vrijeme čeka, u vašoj se svijesti skuplja želja, skuplja se energija i, da to ne izbjegavamo, možda inspiracija. I onda to najednom provali pa se vraćate u roman kao u lijepi zavičaj.

Ako pri tome i pišete o zavičaju, kao što je meni, recimo, Šalata, povratak je tim ugodniji. Bilo je perioda kad sam se jedva čekao skloniti onamo jer je stvarnost bila ružna. Mogu čak reći da su mi Šalata ili Dubica pomogli za vrijeme potresa i korone i pretvorili se u moje malo lijepo sigurno mjesto.

TELEGRAM: Je li rekapitulacija uvijek u neku ruku i kapitulacija?

FERIĆ: Ne bih rekao, ne nužno… Pitanje je kakav je rezultat koji nastaje rekapitulacijom. U društvenim odnosima to najčešće znači i ponovno sagledavanje nekog događaja ili fenomena. U ovom slučaju radi se o transpoziciji nejezičnih fenomena u jezične, iz amorfne i dosta apstraktne mase sjećanja u gramatički osmišljene forme. Iz slike u riječ. No, ima nešto u toj ideji poraza.

Naknadno sagledavanje naših života itekako nam može sugerirati ideju poraza, pa i besmisla. Zašto su se uopće živjeli ti životi? Kako je to tragično i besmisleno? I tu ima jedna klopka. Ako šturo ispričate nečiji život, ili se sjetite priče koja ga priča, može se on učiniti pretjerano tragičan, lišen smislenosti, uzaludan.

Kao što je, primjerice iskaz: “Majka joj je umrla na porodu, otac ju je zanemarivao, rasla je bez roditelja, skoro su je ubili ustaše, a onda se udala i živjela u lošem braku, da bi na kraju u naponu snage umrla od raka. Kakav je smisao svega toga?” To bi bila strašna i minimalistička rekapitulacija života moje majke.

Međutim, srećom, tu postoji i nešto što bismo mogli nazvati poukom modernog romana. Ili čak utjehom modernog romana. Naime, moderni roman svojim idejama i tehnikama pokazao nam je koliko je svaki individualni život i bitan i bogat. Pokazao nam je kroz tok svijesti i čitav taj nutrašnji život likova koliko bogata i smislena može biti nečija egzistencija.

Mirisi, doživljaji, užitak u čaju i keksima, plovidba po prošlosti, detalji, detalji i opet detalji, to između ostaloga i čini naše živote. A upravo mi koji ne samo rekapituliramo, nego i konstruiramo te živote likova, borimo se za njihov smisao. S druge strane, iz očišta suvremene hedonističke civilizacije, svaka se patnja prokazuje kao uzaludna.

Međutim, upitamo li se za iskustvo, za punoću života sa svime što on donosi, već smo u nekom drugačijem modusu. Ne treba nam Bog da nam osmisli taj život. Dovoljna je šalica čaja. Proust, Joyce, Faulkner, a kasnije i Nadas ili Knausgard, tragaju za takvom idejom života svojih likova. I njima rekapitulacija nije samo kapitulacija.

TELEGRAM: Golemo je razdoblje koje zahvaćate romanom – cijelo burno 20. stoljeće. Odmah ste uronili u “forsiranje romana reke”, kako bi to rekla Dubravka Ugrešić, ili vas je naprosto povuklo…?

FERIĆ: Nije me samo povuklo. Bilo mi je jasno kad sam odlučio opisati živote svojih baka i djedova, čak i prabake i pradjeda, da ću uroniti u jedan takav “roman reku”. Doduše, u realizaciji me jest malo povuklo pa je prvo poglavlje ispalo kao jedan kraći zaokruženi roman od stotinjak stranica. No, mimo toga što su se neka poglavlja nužno proširila, ovaj je roman bio širok i u svojoj ideji i koncepciji.

Stotinjak godina, tri rata, niz obiteljskih događaja, vjenčanja, bolesti i smrti, ali i tragični kontekst u kojem je ta obitelj živjela. Za drugoga rata, recimo, majčina obitelj bila je ugrožena zbog oca Židova, a očeva zbog majke Srpkinje. I to u selu blizu Jasenovca. A i poslije rata nisu cvjetale ruže. Kontekst se pokazao prema mojoj obitelji prilično negostoljubiv.

Kao, uostalom, prema mnogim obiteljima iz toga razdoblja. Moji su jednostavno banuli u naš svijet u stoljeću s tri rata. Ali nisu ih prorijedili samo ratovi, činile su to i bolesti još više nego ratovi. Nesmiljeno.

TELEGRAM: Na primjeru i ove porodične historije jasno je vidljivo to stalno, bogato miješanje ljudi, DNK-ova, domovina…Nisu li tim apsurdnije teorije čiste krvi i čistog tla, koje na našim prostorima nikako da odustanu?

FERIĆ: Možemo čak reći da je ova porodična povijest tipična. Ne samo za naš prostor, a to je, prošireno, prostor bivše Jugoslavije, nego i za šire europske okvire. Budući da smo živjeli u “tamnici naroda” za koju se danas ispostavlja da i nije bila tako loša, teško je moglo biti da se na ovome tlu očuva nekakva čista krv i jedinstven DNK.

Miješali su se tu Hrvati, Srbi, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Nijemci, Mađari, Bošnjaci, a poslije revolucije i Rusi emigranti, Talijani, Slovenci… I svi su ti narodi u doba mira živjeli relativno složno, manje-više se uvažavajući. Međutim, različite su politike koristile etničke skupine da bi održavale stalnu napetost, a nemalu ulogu igrale su i crkve.

Mi danas, iz perspektive potrebe da se uvažavaju različitosti, iz ideje ujedinjene Europe i multikulturalnoga prostora, teško shvaćamo tu anakronu potrebu za čistoćom krvi, tla i vjere. Međutim, za neke ljude, stranci su uvijek oni koji ugrožavaju, Drugoga se treba čuvati, a ne prihvatiti ga. I istina je da takve težnje za čistoćom nikako da odustanu i to je naš ozbiljni problem.

Dok god postoji ta težnja za čistoćom, sukob će visjeti u zraku. Težnja koja je, treba to reći, neprovediva i naivna. Neprovediva jednostavno zato što je suvremena znanost, proučavajući upravo DNK i tražeći porijeklo pripadnika iste etničke skupine, pokazala da smo mi koji izgledamo čisti, sakupljeni s raznih strana.

I ne samo da među čistim Hrvatima ima i gena različitih suvremenih etničkih skupina, nego ima i Neandertalaca. Naivna zato što od “naših” očekujemo poštenje, uvažavanje, pravednost. Sve ono što čovjek čovjeku ne može garantirati. I u tome pripadnost narodu ili vjeri ne znači ništa. Udio lopova i krvopija u svakom je narodu po prilici jednak. I oni ne biraju žrtve. Štoviše, kradu, siluju ili ubijaju one koji su im blizu. Dakle svoje.

Kad Ivo Gregurević u filmu “Ne naginji se van” kao gastarbajter Filip, izgubljen u otuđenoj Njemačkoj, mučen nostalgijom i seksualnom žudnjom, odluči otići u javnu kuću, susreće jednog našeg čovjeka. I toliko se oduševi time što je on naš, da mu ni ne pada na pamet da bi mu ovaj mogao uzeti novčanik. A upravo se to događa. Svoj je okrao svoga. Tako, uostalom i funkcioniraju etničke mafije u velikim gradovima. Albanci ucjenjuju Albance, Rusi Ruse…

TELEGRAM: Na polovini romana, dionicu “Doba grobova” počinjete simboličnim prizorom: u ljeto ’41., grupa mladih ustaških vojnika, nakon izvršenog pokolja, dolazi na obalu Une. Skidaju se do gola, uranjaju u rijeku, igraju se i prskaju, ispirući krv sa svojih tijela. Pročišćujući eros je tu posljednji alibi, posljednja nada za njihove grijehe i grijehe mračnog doba koje počinje?

FERIĆ: Razrađujući tu scenu, koja ima uporište u jednoj tatinoj priči, eventualni eros tog zbivanja bio mi je u drugom planu. Grupa je to muškaraca, golih i razdraganih, kupaju se poslije pokolja, ali u tome sam htio pokazati kako se odjednom ti mladi muškarci, vojnici, pretvaraju u razdraganu djecu. I naglasak nije na njihovoj erotskoj golotinji, nego upravo na onom prederotskom, na tome što se u tom određenom trenutku pretvaraju u malu djecu i vesele se kao mala djeca, prskaju se, vrište…

U tom specifičnom času Una ih pere od tuđe krvi i to je za njih čas oslobođenja od zločina. Ali samo taj čas. Ubrzo se vraćaju u svoje strašne koljačke identitete, ulaze u kamion i idu za svojim strašnim poslom. Izabrao sam ovu scenu iz dva razloga. Kao djetetu bila mi je užasna, a s druge strane naslonio sam se na scenu iz Goranove “Jame” u kojoj koljači goli do pojasa, vade oči stradalnicima.

Budući da se na samome početku romana nalazi taj citat iz “Jame”, recitacija u mojoj osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić, na priredbi za Goranov rođendan. To je povezivanje mog i očeva iskustva golih ljudi koji kolju.

TELEGRAM: “Putujuće kazalište” zaustavilo se na postaji s tridesetogodišnjim Zoranom. Namjeravate nastaviti put, ispisati nastavak?

FERIĆ: Ne znam još. Želio sam ispričati tu priču o precima i prvom dijelu svoga života. Momentalno ne razmišljam o nastavku. Barem ne o autobiografskoj prozi ovoga tipa.

TELEGRAM: Okej, a da se o vašem životu snima film, tko bi najbolje igrao Zorana? Kome biste se najradije povjerili u ruke glumačke?

FERIĆ: U filmu “Smrt djevojčice sa žigicama” moj alter ego, Feru, glumit će Ozren Grabarić i vrlo sam zadovoljan tom činjenicom. Gledao sam kako nosi svoje uloge i uvijek je toliko uvjerljiv da mi postaje blizak. Pogotovo u komičnim ulogama. Lik Fere koji se nakon dugo godina vraća na otok gdje je proveo djetinjstvo i mladost, nosi u sebi kompleksnost između tragičnog, komičnog i grotesknog i siguran sam da će Ozren to sjajno napraviti.

A kad bi netko adaptirao za film “Putujuće kazalište” bila bi mi čast da Zorana glume Goran Navojec, ili Filip Šovagović. Prvenstveno zato što su i jedan i drugi izvanserijski glumci, a drugo i zato što se lako poistovjećujem s likovima koje igraju. Imam dojam da i jedan i drugi to čine lako, točno i promišljeno. Najbolji glumci zapravo ne glume, oni postaju. Volio bih na ekranu vidjeti nekoga tko je postao ja. Pa da vidim kako mu je?

TELEGRAM: U kojoj je fazi projekt kojeg ste upravo spomenuli, prema vašem romanu “Smrt djevojčice sa žigicama”, u režiji Gorana Kulenovića?

FERIĆ: Snimanje je trebalo početi prošle godine u desetom ili jedanaestom mjesecu, na Rabu. Međutim, korona je omela stvar. Počet će vjerojatno ove godine u isto vrijeme, ako treba pod epidemiološkim mjerama. Taj se tekst davno svidio Goranu Kulenoviću i onda smo krenuli u razradu scenarija.

Bilo mi je drago što u scenariju mogu popraviti neke stvari koje su me žuljale u romanu. Roman je bio dosta rasuta priča puna digresija, malih priča i crtica, dok će filmska priča biti kompaktnija, zaokruženija i više krimić nego što je bio roman.

TELEGRAM: Kakva su vam iskustva u radu na scenariju s Kulenovićem?

FERIĆ: S Goranom Kulenovićem dijelim senzibilitet, neku estetiku, sklonost zaoštrenom i ponekad ekscesnom. Odlično smo surađivali na scenariju. Mislim da se dobro dopunjujemo. Ja sam sklon možda i previše otići u bizarno, a on ima odličan osjećaj za mjeru. Veselim se jako snimanju tog filma.

TELEGRAM: Što je s vašom opjevanom hipohondrijom, o kojoj ste svojedobno napisali i knjigu “Otpusno pismo”? Ovaj pandemijski kaos naprosto je idealan za slična čuvstva?

FERIĆ: Izgleda mi da funkcioniram obrnuto proporcionalno od većine ljudi. Kad svi žive normalno i ne boje se bolesti, ja se bojim. A sada, kad su svi na oprezu, ja se ne bojim. Možda i zato što treniram čitav život. Pada mi na pamet glavna junakinja filma Larsa von Triera “Melancholia”, Justine, koja se bori s teškom depresijom kad je sa svijetom sve u redu.

Međutim, u trenutku kad dolazi smak svijeta i kad se Zemlji približava prekrasan plavi planet koji će je uništiti, depresivna sestra postaje snažnija i racionalnija od one normalne i kaže joj: “Ponekad je lakše biti ja.” Ili tako nešto. To je zato što je čitavog života trenirala smak svijeta.

TELEGRAM: U svjetovnom ste zanatu srednjoškolski profesor. Ne samo da ste na izvoru novih spisateljskih talenata nego imate i golemu odgovornost pedagoga mladih duša. Kako ih učite danas o dobru i zlu, u vremenu i društvu posve destruiranih vrijednosti?

FERIĆ: Možda najveća pouka koju možemo izvesti iz svijeta koji danas živimo jest da su dobro i zlo tako nepodnošljivo relativni. Današnji je svijet izgubio sva svoja uporišta. Prije smo se bavili identitetima pojedinaca, a sada mi se čini da je čitav svijet izgubio svoj identitet i ušao u neku vrstu klizeće osobnosti.

Nisam mlad, ali ni pretjerano star, no već dugo ne mogu prepoznati svijet, kao što ga ni Don Quijote nije mogao prepoznati. O tome Kundera u “Umjetnosti romana” kaže: “Dok je Bog polako napuštao mjesto s kojega je vladao svemirom i njegovim vrijednosnim poretkom, dijelio dobro od zla i svemu davao smisao, don Quijote je izašao iz kuće i nije više bio u stanju prepoznati svijet.

Odmah se, u odsutnosti vrhovnog Suca, zatekao u strahovitoj dvosmislenosti; jedna božanska Istina raščlanila se u stotine relativnih istina što su ih ljudi među sobom podijelili.” Temeljne spoznaje o modernome svijetu što sam ih kao dijete upijao iz časopisa “Sve oko nas” i dječje enciklopedije slična imena “Svijet oko nas”, ono što je predstavljao temelj moje dječje vjere u budućnost i na čemu sam izgradio svoju prvu sliku svijeta, sada je temeljito relativizirano.

Nuklearna elektrana kao sofisticirani stroj budućnosti, odjednom je postala smrtonosna. Černobil i Fukushima su nam to jasno pokazali. Penicilin kao univerzalni lijek protiv većine zaraznih bolesti koje su mučile čovječanstvo, gotovo neka vrsta Desničinog Athanatika, odjednom je posve nedostatan za ovu epidemiju. Virusi su pobijedili najefikasniji lijek u povijesti.

Ono čemu su nas naučili Galileo i Kopernik, a što je jasno pokazao projekt Apolo, da je Zemlja okrugla lopta koja lebdi u svemiru i kruži oko svoje osi i sunca, sada ugrožavaju sulude predmoderne koncepcije o Zemlji kao ravnoj ploči. Sarkastično je što se tako anakrone ideje šire tako sofisticiranim sustavom kao što je Internet.

Auschwitz koji je postao metafora univerzalnog zla, odjednom se preispituje i postoje oni koji smatraju da nije postojao. Klasici književnosti, kao i spomenuti Kundera, odjednom su prokazani kao mizogini i neadekvatni. Umjetnost prošlih razdoblja nije dovoljno politički korektna da bi zadovoljila čovjeka 21. stoljeća. Neki joj čak žele ugroziti i postojanje.

Tradicionalna uporišta identiteta kao što su narod, vjera ili rasa za neke su potpuno prevladana, a za neke postoji potreba da ih se temeljito obnovi. Seksualna orijentacija je također klizna, kao i spol. I jedno i drugo su podložni promjenama. Čovjekovo lice također više nije nikakvo uporište identiteta iako ga još uvijek nosimo u osobnim iskaznicama i putovnicama kao dokaz da smo to mi.

No, medicinske korekcije lica nas mogu temeljito izmijeniti. Klizni nam je i socijalni status. Činovnici postaju tajkuni s milijardama dolara, bogataši osiromašuju, a siromašni postaju još siromašniji, bankari i poslovnjaci postaju poljoprivrednici, a odvjetnici skiperi ili ovčari. Sve je više ljudi koji nemaju ili negiraju domovinu ili zavičaj.

Mladi je čovjek danas manje-više građanin svijeta. Rađa se u Beču, školuje u Londonu, a živi na relaciji Stockholm – Manila. Ono zbog čega Don Quijote nije mogao prepoznati svijet, ta strahovita dvosmislenost izazvana nestajanjem vrhovnog Suca, danas je multiplicirana i odjednom se krećemo kroz šumu dvojnosti i labirint filozofskih i religijskih sistema.

Danas čovjek srednjeg vijeka, biće iz 21. stoljeća i neandertalac sjede zajedno u parlamentu i diskutiraju, recimo, o zakonu koji regulira kastriranje mačaka. Loše je u tome što se od bića 21. stoljeća očekuje da tolerira neandertalca, a od neandertalca se ne očekuje da tolerira ikoga. Stvarno je izazov naučiti djecu danas što je dobro, a što zlo.