Zvijezda HBO-ove serije Jasna Đuričić za Telegram: 'Atentat na Đinđića je najtužniji dan u novijoj srpskoj povijesti'

ĐURIČIĆ: Super je kad projekt tako dobro prođe! Moram reći da nisam očekivala tako fenomenalne reakcije; teško je gledati sebe i ocjenjivati vlastiti rad, ali serija je objektivna i realna. Najveća je istina da mi nikada ne možemo s pouzdanjem tvrditi kako će neka stvar ispasti. Ja sam uvijek samokritična – možda malo i pretjerujem u tome – ali dok proizvod ne dođe pred gledatelja, nitko od nas ne može reći je li nešto dobro ili nije.

Sretna sam što je ta serija postigla takav uspjeh u Bosni i Hercegovini, ali i u susjedstvu. To je priča koja će se odnositi na čitavu Europu, a na prostoru cijele bivše Jugoslavije pogodili smo trenutak i temu koja je svuda aktualna, i divno je što je svi doživljavaju kao svoju. Mjesto događanja je Sarajevo, ali može biti i Zagreb, i Beograd, i Podgorica. Takav je dojam.

TELEGRAM: Nadamo se da će nam jednoga dana ta tema prestati biti bliska. Gledajući seriju, nemoguće je odmaknuti se od dojma visoke produkcijske razine. Što to Jasmila radi, a da uspijeva biti drugačije od svega?

ĐURIČIĆ: Snimanje je bilo teško i naporno. Jasmila je prije svega filmska redateljica pa joj je ovo bilo vatreno krštenje. U BiH su serije u povojima, nije kao kod nas u Srbiji, gdje vlada hiperprodukcija, ili kao u Zagrebu. U Sarajevu je to sve u zavojima. Jasmila je snimanju pristupila filmski, pa smo imali osjećaj da smo zapravo tih šest epizoda napravili kao tri filma. Možda je tajna u tome – u filmskom pristupu. Druga stvar: Jasmila ništa ne prepušta slučaju. Temeljito radi stvari i do posljednjeg detalja. Treće – scenarij je bio jako dobro napisan. Čudesno je Jasmilino osluškivanje stvarnosti, ona kroz život ide širom otvorenih očiju, osjetljiva je na mnoge teme. I u tome leži jedna tajna.

TELEGRAM: I uvijek ima potrebu reagirati. Sjetimo se samo lanjskog incidenta na filmskom festivalu u Sarajevu.

ĐURIČIĆ: Tako je, uvijek. Nekada se nama koji smo joj bliski čini da reagira i malo previše, ali to je njeno biće, zato je ona jednostavno super. Nedostaje nam takvih ljudi. Čini mi se da se u našim televizijskim produkcijama vrlo često trči za nečim što nama ne pripada, pa gledatelj gleda seriju, vidi da je s njom sve u redu, ali ne vjeruje u nju. To je možda problem s ovdašnjom televizijskom produkcijom. Ne čitavom, ali velikog dijela. U “Znam kako dišeš” sve je realno, i čini mi se da gledatelji nemaju problem s povezivanjem i identifikacijom sa samim sadržajem.

TELEGRAM: Od našeg prošlog razgovora prošlo je jedva godinu dana, a vama su četiri projekta ugledala svjetlo dana. U “Znam kako dišeš” i “Samo kad se smijem” središte radnje nije u prošlosti već u sadašnjosti, s fokusom na probleme koji obuhvaćaju puno šire prostore od ovih naših.

ĐURIČIĆ: Sretna sam zbog filma “Samo kad se smijem”. To je tema koju nisam željela preskočiti, bez obzira na to što je riječ o maloj ulozi. Mislim da ju je Vanja Juranić jako dobro osjetila i hrabro ušla u priču. Ta je priča vama u Hrvatskoj vrlo bliska i odavno poznata ali do Vanje nije došla na red, i pohvalno je što se toga latila. Na filmu je igrala sjajna ekipa i bilo mi je izuzetno ugodno i lijepo.

O Tihani Lazović ne treba puno govoriti, ona je glumica s kojom odavno želim raditi, i “Samo kad se smijem” shvaćam kao početak u kojem smo nekako glumački zagreble u nešto zajedničko. Isto tako i Slavko Sobin. Divni glumci, dragi kolege i sjajni ljudi. Važno je to o čemu govori film, o čemu je scenarij, odnosno priča, a onda i ljudi koji će tu priču utjeloviti, oni s kojima ću dijeliti kadar. Isto tako je i u kazalištu. To su neke stvari koje su meni vrlo važne. Ako poslu pristupate plemenito i ako se bavite važnim temama, rezultati ne mogu izostati.

TELEGRAM: Sadržajni antipodi tim filmovima su “Sirin” i “Izgubljena zemlja”. Teme potonjih naslova vuku se iz prošlosti, a redatelj Vladimir Perišić u jednom je intervjuu istaknuo kako je devedesete prestao percipirati kao epilog 20. stoljeća i počeo doživljavati kao prolog 21. stoljeća. Kako je umjetnički proživljavati sve te ružne trenutke ispočetka? Čistite li se kroz te procese?

ĐURIČIĆ: Pokušavam, ali stalno demantiram samu sebe. Kulturnjaci već godinama imaju te pokušaje, ali nas stvarnost demantira jer nas ljudi koji vode naše države opstruiraju na putu normalizacije i vraćaju unatrag. Stalno se osjećamo kao taoci prošlosti, nema prave političke volje da se na pravi način pobijedi prošlost. “Sirin”, nažalost, nisam još uvijek uspjela ni pogledati. Znate kako je, ako ne pogledate na festivalu… Imam pristup filmu, ali ne volim gledati filmove na televiziji, već u kinu.

U “Izgubljenoj zemlji” mi je bilo čudno biti na toj nekoj, “drugoj” strani. Neću reći da mi je bilo teško prihvatiti ulogu, ali sam osvijestila da, na kojoj god da si strani, ne razmišljaš o tome kako je onom na suprotnoj obali. Te “druge”, tu “masu”, čine ljudi s problemima koje imamo i mi na ovoj strani, a među tim “drugima” su također i djeca. Taj mi je spektar rada na “Izgubljenoj zemlji” bio zanimljiv.

TELEGRAM: U Srbiji, kao i u Hrvatskoj, postoji taj problem unutarnjeg neprijateljstva. Kesić je, pred izbore u prosincu, pozivao na pomirenje te “dvije Srbije”.

ĐURIČIĆ: Tako je, jer ako ne dođe do pomirenja, ne može biti bolje. Posljednjih godina u većini slučajeva igram majku koja bije bitke sa sinovima, ali u “Izgubljenoj zemlji” to je bila drugačija vrsta odnosa i drugačiji jezik. Film je mnoge ljude u Srbiji baš pogodio.

TELEGRAM: Kad kažete da je glumački izazov kada ste na toj “drugoj” strani, znači li to da ste navikli igrati pozitivke?

ĐURIČIĆ: Ima malo i toga (smijeh). Zdravo je to. Šalu na stranu, ne gledam ni na ljude ni na uloge na taj način, ali ta me uloga malo izbacila iz redovnih tračnica.

TELEGRAM: Na RTS-u će uskoro krenuti s prikazivanjem serije “Sablja” čija je okosnica radnje atentat na Đinđića. Sjećate li se toga dana?

ĐURIČIĆ: Kako ne, jako se dobro sjećam. Najtužniji dan u novijoj srpskoj povijesti. Bili smo na probi “Višnjika” s Aleksandrom Popovskim u Narodnom pozorištu kad smo čuli vijest. Duboko nas je to potreslo. To su bili strašni dani koji su nagovijestili ovo što danas živimo. Jedna užasna tragedija.

TELEGRAM: Serija prati mladu novinarku koja pokušava doznati pravu istinu koja se krije iza atentata na Đinđića, a vi igrate njenu majku.

ĐURIČIĆ: Tako je, bivšu novinarku koja se 1990-ih odlučila povući iz struke jer je bila ozbiljno ugrožena. Mi ne da se ne krećemo, mi se vrtimo u krug. Nadam se da će serija biti zanimljiva publici. Ljudi kod nas misle da o mnogočemu znaju, a zapravo malo toga znamo, pogotovo o tim važnim stvarima koje su nas sve obilježile. Generalno stanje svih ljudi na planetu je – loše. Imamo samo pojedinačne sretne trenutke. Trebali bismo, koliko god možemo, združenim snagama mijenjati svijet.

TELEGRAM: Ispitna predstava “Černobilska molitva” druge godine akademije koju ste režirali prije četiri godine još uvijek igra?

ĐURIČIĆ: Igra, i drago mi je zbog toga. To sam sa studentima radila još prije “Aide”. Postoje neke stvari koje me opsjedaju i na prvu odmah pomislim – “ah, kako bih to voljela igrati!”, ali najčešće za većinu takvih projekata nema uvjeta, i onda to odlučim napraviti sa studentima. To je toj generaciji omiljena produkcija koju smo radili zajedno, a radili smo doista svašta. Ostavila je pečat na sve njih. Poželjeli su ne prekinuti s igranjem, pa je i dalje igraju.

Što se mene tiče, to je samo potvrda da trebam nastaviti slušati svoje impulse. Dapače, vjerujem da bih vrlo dobro mogla raditi u nekoj produkciji kao umjetnička ravnateljica ili kasting menadžerica (smijeh). Trebalo bi mi puno života da bih ispunila sve svoje želje… ne znam ni sama čime se sve ne bih bavila. “Černobilska molitva” je divna predstava, a bili smo oduševljeni kada smo nakon mjesec dana pročitali da HBO kreće sa svojom, sad već kultnom serijom. Na kraju krajeva – po istoj su knjizi rađene i predstava i serija.

TELEGRAM: U posljednje vrijeme vas često, a i sami ste priznali, dopadaju uloge majki koje su u kompleksnim odnosima sa svojom djecom. U kazalištu ste već igrali i bake… Plašite li se da će se uloge baki početi intenzivirati?

ĐURIČIĆ: Ha-ha-ha, baš sam neki dan imala ponudu da igram baku u kazalištu i igrala bih, ali nemam termina. Znate kako, igram baku već deset godina u “Dok nas smrt ne razdvoji” po tekstu Mire Furlan. Bila sam puno mlađa tada kada su mi to ponudili. Uvijek je sve samo pitanje sadržaja i prostora. Uostalom, to je glumačka sudbina. Druga je priča zašto nema dobrih ženskih uloga, i u tom ključu treba govoriti o tome problemu.

TELEGRAM: Mijenja li se situacija sa ženskim likovima nabolje?

ĐURIČIĆ: Slabo, jako slabo.

TELEGRAM: Vraćate li se sada pomalo kazalištu?

ĐURIČIĆ: Čini mi se da dolazi period povratka kazalištu i to me raduje. Nakon dugo godina uskoro ću raditi s Tomijem Janežićem.

TELEGRAM: Kako je vaša dvadesetogodišnja kornjača Rozalija?

ĐURIČIĆ: Ha-ha-ha, dobro je Rozalija! Da kucnem u drvo – super. Živi ona svoj život nesmetano.