Zvuči malo čudno, ali u Španjolskom građanskom ratu koristili su modernu umjetnost kao metodu mučenja
Zatvorenicima su pokazivali apstraktne slike kako bi stalno bili zbunjeni
Svi mi imamo prijatelje ili članove obitelji za koje su moderna i suvremena umjetnost (što nije isto) delikatne metode mučenja. Kada se sljedeći put budu žalili oko izložbe na koju ste ih odveli, samo im recite da bi trebali biti sretni što se nisu borili u Španjolskom građanskom ratu, ne samo iz razloga zbog kojih nikome ne bismo poželjeli da se bori u bilo kojem ratu. Vidite, za vrijeme krvavog i razornog oružanog sukoba između lijeve vlade Narodne fronte te anarhističkih i komunističkih grupa i sindikata s jedne strane, i pobunjene vojske, nacionalista i konzervativaca predvođenih generalom Franciscom Francom s druge strane, nisu bile korištene samo uobičajene metode mučenja vojnih i civilnih zatočenika. Naime, određene tehnike torture temeljile su se i na estetskim principima moderne umjetnosti.
Kako izvještava BBC, jedan je španjolski povjesničar umjetnosti pronašao dokaze koji upućuju da su interijeri nekih zatvoreničkih ćelija za vrijeme rata bili projektirani kao trodimenzionalne verzije modernih slika kako bi izludile uznike. Takve je ćelije izgradila republikanska vojska oko 1938., a bile su namijenjene Francovim nacional-fašistima, koji su na kraju dobili rat. Nalaznik ovih podataka je povjesničar umjetnosti Jose Milicua, a pronašao ih je u izvješćima sa suđenja francuskom anarhistu Alphonseu Laurencicu 1939., koji je u ratu sudjelovao kao vojnik Internacionalnih brigada. Sudili su mu, naravno, fašisti koji su ga dograbili u borbi.
Nepodnošljiva teškoća gledanja
Čini se da je Laurencic za vrijeme suđenja otkrio da je pod utjecajem modernih umjetnika poput nadrealista Salvadora Dalija i profesora s Bauhausa Vasilija Kandinskog osmislio tajne ćelije u Barceloni široke šest, a dugačke otprilike četiri stope. U ćelijama su bili postavljeni kreveti nakošeni za 20 stupnjeva, na kojima je bilo gotovo nemoguće spavati, a po podu su bile postavljene nepravilne opeke koje su zatvorenicima priječile i kakvo-takvo hodanje u ono malo prostora što su imali na raspolaganju.
K tome, zidovi su bili prekriveni uzorcima nalik onima s nadrealističkih i apstraktnih slika, kako bi zatočenici bili neprekidno zbunjeni, pod stresom i polako izluđivani, a tome su doprinosili i svjetlosni efekti. Dokazi također upućuju da su drugdje u Španjolskoj zatočeni nacionalisti i fašisti bili prisiljeni gledati film “Andaluzijski pas” (1929.) Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. Inovativnost mučitelja išla je tako daleko da su zatvorenicima čak i emitirali beskonačni loop s uvodnom scenom presijecanja očne jabučice žiletom, što ih je posebno uznemiravalo.
https://www.youtube.com/watch?v=BIKYF07Y4kA
Šok i provokacija s vremenom se mijenjaju
Ironično, budući da je bila riječ o republikanskim zatvorima namijenjenima fašistima, ideja o modernoj umjetnosti kao degeneriranoj, tipična za fašista, bila je tako među njima još više učvršćena. Likovni kritičar The New York Times John Rockwell ističe da je element šoka i provokacije oduvijek postojao u avangardnoj umjetnosti, čiji je izvorni cilj i rušenje društvenih konvencija buržoazije, zbog čega takva umjetnost naprosto traži žestok odgovor. Nema dvojbe da su se tome posvetili mnogi avangardni umjetnici, iako je malo tko odveo modernu umjetnost do takvog ekstrema kao Alphonse Laurencic.
Zaboravljeni francuski anarhist danas izranja kao daleki prethodnik američkih mučitelja iz Guantanama, kojima je legitimno sredstvo torture bila, primjerice, glazba Metallice (nije ni čudo, s obzirom na zadnjih par albuma). Ipak, umjetnost Dalija i Kandinskog, koja je nekada doista bila pobunjenička i nonkonformistička, danas nas iznenađuje prvenstveno snagom svoje ekspresije, koja ne mora uvijek biti onakva kakvu ju očekujemo vidjeti.
Izvor: Openculture.com