Bila sam na međunarodnom festivalu vina i kulinarstva. Nakon desetak isprobanih vina, našla sam svog favorita

Mnogima je teško zamisliti ručak ili večeru nakon koje ne slijedi čaša dobrog vina, ali ja spadam u grupu onih kojima nije. Meni je vino piće rezervirano za posebne prigode pa ću tako prilikom odlaska na piće najčešće naručiti pivo.

Čini se da sam ja dio problema, jer se radi o trendu među mladima koji ozbiljno prijeti vinskoj industriji. To tvrde vinari s kojima sam imala prilike razgovarati na 16. izdanju VINOcom-a.

VINOcom je međunarodni festival vina i kulinarstva koji se održao u Zagrebu od 30. studenog do 3. prosinca 2023. godine. Ovaj četverodnevni festival posjetila sam u hotelu Esplanade na drugi dan održavanja.

Štreberski pristup

Na samom festivalu sudjelovalo je više od 230 izlagača, od čega 182 iz Hrvatske. Kako sam bila na zadatku, ciljala sam doći u vrijeme kada neće biti toliko ljudi kako bih mogla u miru kušati vina, no već je u petak oko 15 sati bilo toliko ljudi da se stajalo u redu pred stolovima izlagača.

Osobno nisam veliki poznavatelj vina pa sam se prije samog odlaska pokušala informirati od kolega koji ipak znaju nešto više o vinima od mene. Dobila sam naputke koje sam štreberski, a pomalo i naivno, zapisala u svoju bilježnicu bez koje ne izlazim iz redakcije.

Došla sam tako u ogromnu dvoranu hotela Esplanade s bilježnicom u ruci, ali je bilo toliko ljudi da nije bilo mjesta za prelistavanje papira i praćenje svih bilješki – bila sam prepuštena samoj sebi. Odlučila sam se voditi intuicijom, odnosno pratiti izlagače kod kojih je bilo gužvovito.

Najbolja i najskuplja vina

Prva na redu bila je relativno mlada vinarija Fakin iz Istre. Kad sam došla na štand jednostavno sam im rekla da mi daju njihovo najbolje vino. Rijetko kad se čovjeku pruži prilika da kuša najbolja, a samim time i najskuplja vina, a ja sam bila upravo u toj poziciji.

Jednodnevna ulaznica za festival iznosila je 30 eura, a uz to je bilo potrebno dati još 10 eura za kauciju za čašu. Moram priznati da sam se bojala da ću ostati bez tih 10 eura zbog velike gužve, ali uspješno sam očuvala svoju čašu i bila iznimno ponosna na to.

Ne zvuči kao veliko postignuće, ali vidjela sam da su se čaše nemilosrdno razbijale. Bio je to samo jedan od mojih strahova, uz taj da će na kraju i dobra vina ispasti loša. Srećom, prvo koje sam probala bilo je odlično, a u pitanju je bila malvazija, berba 2023. godina, čija boca inače košta oko 12 eura.

S vremenom sam saznala da bijela vina nemaju toliko dug vijek trajanja koliko ona crna zbog raznih kemijskih spojeva, a kako su mi bijela draža od crnih, cijeli dan sam uglavnom pila vina stara nešto više od godinu dana.

Obiteljska tradicija

Sljedeći štand do kojeg sam se uspjela progurati je bio onaj vinarije Rossi, male obiteljske vinarije iz Istre koja ima tradiciju dugu još od 1885. godine. Razgovarala sam s gospođom Rossi, jednom od vlasnika. Posao su sad već preuzela njezina djeca.

Prisjetila se da djeca na početku nisu bila toliko zainteresirana za posao, ali onda su, nakon odlaska na faks, odlučila da se žele baviti upravo time. Uz sjajna vina koja je moguće kupiti u maloprodaji, rekla mi je da ih je moguće posjetiti i u samoj vinariji te pratiti proces proizvodnje vina i izbliza.

U tom trenu sam pomislila da to baš i nije moj đir, ali kako je vrijeme teklo, tako me sve više cijela priča zanimala i mogla sam se zamisliti kako sjedam u auto i vozim se do Vižinade u Istri.

Moj osobni favorit

No, nije bilo vremena za planiranje dugih putovanja pa sam se samo uputila do druge dvorane i naišla na štand vinarije Damjanić, još jedne iz Istre. Gužva pred ovim štandom bila je poprilična i morala sam pričekati prvo par minuta da dođem na red za čašu vina.

I moram reći da se u potpunosti isplatilo čekati jer upravo sam ovdje probala najfinije vino – ne samo danas, nego ikada. Uvijek sam bila osoba koja će radije naručiti pivo nego čašu vina, ali kad sam probala njihov žuti muškat sam shvatila da je to samo zato što nisam još pila vino u kojem sam istinski uživala.

Muškat je bio zlatne boje i slatkog okusa, ali nije bilo toliko sladak da bih osjećala šećer u ustima. Stvarno me vino oduševilo pa postavljala pitanja tipa za one koji žele znati više. Saznala sam da ima okus bazge te da do toga dolazi zbog kemijskih procesa u kojima se pokušava očuvati taj miris.

Strana vina su bila sjajna

Nakon poduljeg boravka u Istri, zaputila sam se u Crnu Goru, točnije na štand vinarije Plantaže koja je inače najveća u Europi. Vinograd se prostire na čak 2300 hektara, s oko 10 milijuna trsova.

Njihova vina su također bila vrlo ukusna, ali ono što me je zaintrigiralo bila je njihova povijest. Priča je započela šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je osnovan agrokombinat, poduzeće za poljoprivrednu djelatnost, 13. jul iz kojeg se zatim rodila i vinarija Plantaže.

Vinograd se nalazi na Ćemovskom polju, a ondje je i njihov podrum Šipčanik koji se nalazi na području bivšeg vojnog aerodroma. Sam podrum je dugačak 356 metara, širok u prosjeku 13,5 metara i visok sedam metara.

Samo u Šipčaniku nalazi se više od dva milijuna litara vina, a ukupan kapacitet njihovih podruma iznosi oko 33 milijuna litara. Stoga ne čudi što su glavni proizvođač vina u Crnoj Gori, ali i jedan od ozbiljnijih u cijeloj Europi.

Novo ime za poznatu vinariju

Sljedeća postaja bila je Bosna i Hercegovina, odnosno vinarija Domano koja se nalazi u Domanovićima. Upravo odatle dolazi i njihovo novo ime, a možda su vam poznati i pod imenom Vinarija Zadro.

Upravo su oni vlasnici najveće hrastove bačve u Bosni i Hercegovini, čiji kapacitet iznosi 16.230 litara, a na godišnjoj razini proizvedu oko 500.000 litara vina.

Većinom proizvode vina za domaće tržište, a u razgovoru s predstavnicima vinarije došli smo do zaključka – mladi više ne piju vina. Pije se samo da bi se uživalo u alkoholu dok kvaliteta pića pada ne u drugi, već u deseti plan.

Moram priznati da i sama vjerojatno spadam u tu skupinu, ili barem u skupinu onih koji će radije naručiti gin tonic nego potrošiti koji euro više na kvalitetnu čašu vina. Ili je barem tako bilo prije posjeta ovom festivalu.

Osobna metamorfoza

Tek nakon što sam iz prve ruke razgovarala s ljudima koji su odlučili svoj život posvetiti vinima, shvatila sam koliko je to istinski više od posla, poziv kojem se pristupa iz srca.

Na kraju mi je to potvrdila i topla obiteljska priča iz okolice Zadra koja se skriva pod imenom Vinarija Bora. Na samom štandu bio je Domagoj Žuža, čiji je otac pokrenuo vinariju iz osobne želje.

Upravo su oni uspjeli napraviti svrdlovinu, vino autohtone vinske sorte koja se donedavno smatrala izgubljenom. Kako je u pitanju crno vino, a ja sam ljubiteljica bijelih u što sam se kroz dan uvjerila, isprobala sam njihovu maraštinu.

Maraština je još jedno vino koji proizvode od autohtone sorte grožđa, a cvjetnog je mirisa. Dobilo je srebrnu oznaku Decantera ove godine, a moram priznati da je u pitanju i moje drugo omiljeno vino dana.

Sadržaj nastao u suradnji s VINOcomom.