Cyberbullying je sve češći i ozbiljniji problem. Psihologinja nam objašnjava kako dolazi do njega i kako se nositi s njime

U posljednjih nekoliko godina sve češće čujemo za problem cyberbullyinga, a riječ je o vrlo zabrinjavajućoj pojavi. Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba cyberbullying, odnosno, elektroničko nasilje, opisuje kao komunikacijsku aktivnost putem interneta – kroz mailove, web stranice, blogove, društvene mreže ili videa – koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu ili ga se teroriziralo na neki drugi način.

Cilj takvog nasilja je, pišu, povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti djetetu. Riječ može biti o pozivima, tekstualnim i video porukama, fotografijama ili neugodnim komentarima. Može ga činiti jedna osoba ili grupa djece.

Cyberbullying se razlikuje od ‘tradicionalnog’ vršnjačkog nasilja ponajviše zbog dostupnosti, budući da smo danas povezani na internet 24 sata dnevno, svih sedam dana u tjednu. Razlikuje se i po izloženosti, budući da se dijete može uznemiravati i dok je ono kod kuće ili na nekom drugom mjestu koje se ranije smatralo sigurnim. Publika takvog nasilja je mnogobrojna, kao i broj svjedoka.

Svako četvrto dijete žrtva je cyberbullyinga

Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET i tvrtka HENDAL proveli su 2021. godine istraživanje među mladima, u kojem su ustanovili da je 31 posto mladih doživjelo cyberbullying – 13 posto njih više puta, a 17 posto njih samo jednom. S pojmom cyberbullyinga upoznato je 73 posto mladih, 24 posto njih otprilike zna o čemu je riječ, a tri posto ne zna. Najviše su upoznate djevojke, njih 76 posto, a mladića nešto manje, 67 posto. S pojmom su najčešće upoznati gimnazijalci, njih 79 posto, te studenti na fakultetu, njih 78 posto.

Elektroničko nasilje najčešće su doživljavali gimnazijalci, njih 45 posto, a nešto manje mladi u strukovnim školama, njih 30 posto. Najmanje takvog nasilja iskusile su mlađe osobe na fakultetima, njih 21 posto. Takvo nasilje je najčešće dolazilo od osobe koja im je u neposrednoj blizini, primjerice od učenika iz razreda (60 posto), te učenika iz drugog razreda u istoj školi (31 posto).

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević je na prošlogodišnjoj konferenciji povodom Dana sigurnijeg interneta istaknula kako je svako četvrto dijete bilo žrtva cyberbullyinga. “Elektroničko nasilje ima dodatnu dimenziju i opasnost, posljedice nasilja mogu biti teže od posljedica nasilja koje se odvija licem u lice”, upozorila je tada pravobraniteljica.

Cyberbullying nije nova pojava

Cyberbullying nikako nije nova pojava. Još 2013. godine u medijima se pisalo o postojanju Facebook grupa za vrijeđanje i omalovažavanje, poput sada zatvorenih “Najveće kurve u Osijeku”, “Riječke kurve, žigola i idioti”, “Vinkovačke kurve i drolje”, te sličnih. U njima su se najčešće objavljivale slike mladih djevojaka, s njihovim imenima i prezimenima, kako bi ih se javno vrijeđalo i ponižavalo. Članovi grupa bi pisali gnjusne komentare i brutalno bi vrijeđali djevojke. Te 2013. godine pisalo se kako je trend cyberbullyinga bio relativno nov pojam za širu javnost, no da su mladi već dugo upoznati s njime.

Potresan je bio i nedavni slučaj dvadesetdvogodišnjeg mladića iz BiH, Mladena Dulića, koji je počinio samoubojstvo nakon što je na društvenim mrežama objavljen video u kojem ga se ismijava dok traži posao. Video naziva “Molba za rad na benzinskoj pumpi”, objavljen je na YouTubeu i TikToku, a u njemu Mladen ispunjava zahtjev za prijam na posao, dok ga zaposlenik ismijava postavljanjem uvredljivih pitanja. Mediji su javljali kako je mladić počinio samoubojstvo jer više nije mogao podnijeti ponižavanje i ismijavanje.

Napadači se mogu ‘sakriti iza tipkovnice’

O tome kako dolazi do cyberbullyinga razgovarali smo s Tijanom Debelić, psihologinjom i kognitivno-bihevioralnom psihoterapeutkinjom u superviziji. Debelić nam tumači kako je cyberbullying nasilje preko interneta i opći pojam za svaku komunikacijsku aktivnost digitalnom tehnologijom, a koja se može smatrati štetnom za pojedinca i za opće dobro.

“Do napada online dolazi u raznim situacijama, najčešće onima u kojima nasilnik želi napakostiti, ocrniti i osramotiti žrtvu pred drugim ljudima, možda iz osvete, zavisti i ljubomore, ili jednostavno radi ‘liječenja’ vlastitih kompleksa kroz izbacivanje agresije, nezadovoljstva i frustracije prema trećoj osobi, koja postaje žrtveno janje. Kada govorimo o mlađim dobnim skupinama, nasilje putem interneta uključuje poticanje uznemiravanja, širenje uvredljivih komentara ili okrutnih, katkad čak i prijetećih poruka; širenje grupne mržnje, slanje fotografija žrtve i kreiranje internetskih stranica kojima je cilj ismijati osobu”, nastavlja Debelić.

Takvo nasilje se, ističe Debelić, događa jer se napadač može “sakriti iza tipkovnice”. “Internet briše društvene kočnice – dopušta nam reći i činiti stvari koje se nikada ne bi usudili reći ili napraviti uživo. Anonimnost daje i osjećaj da nećemo morati odgovarati za ono što smo napisali i da ćemo proći nekažnjeno – što nažalost i jest čest slučaj”, dodaje Debelić.

Cyberbullying postaje sve češći

Internetsko nasilje postaje i sve češće, a Debelić tumači kako je ono nastalo s internet generacijom. “Takvo nasilje se polako ali sigurno širi na sve oblike digitalne komunikacije, na društvenim mrežama i blogovima, raznoraznim portalima, ali i direktnijim kanalima komunikacije poput SMS poruka, e-maila, Vibera, WhatsAppa i drugih aplikacija. Različita istraživanja ukazuju na zabrinjavajuću činjenicu da je otprilike svaki peti učenik u nekom trenutku bio ili jest žrtva online vršnjačkog zlostavljanja”, kaže Debelić.

Posljedice ovakvih napada, posebice kada je riječ o mlađim dobnim skupinama, mogu biti i ozbiljnije od onih u stvarnim situacijama. “Internet publika puno je brojnija od one u razredu ili na igralištu ispred škole. Povrh toga, napisana poruka snažnija je od izgovorene – djeluje stvarnije, ali i omogućava žrtvi da ju ponovno čita pa ju je teže zaboraviti”, ističe psihologinja.

Istovremeno, nasilje na internetu je mnogo teže izbjeći. “Savjeti poput izbjegavaj puste ulice, ne hodaj sam po noći, ne druži se sa ‘sumnjivim’ ljudima i slični postaju beskorisni kada govorimo o internetu. Može se dogoditi bilo kad i bilo gdje i nigdje niste sigurni, čak ni u razrednoj grupi na Facebooku ili Viberu. Posebice je to opasno za djecu koja su se nekoć, ako bi i bila zlostavljana u školi od strane vršnjaka, mogla vratiti kući na sigurno mjesto. Toga više nema. Danas djeca imaju pristup jedno drugome 24 sata dnevno, pa lakše postaju i ostaju metom zlostavljanja”, objašnjava Debelić.

Može dovesti do anksioznosti i depresije

Debelić kaže kako su napadi češći među djecom i mladima, odnosno, među generacijom koja je prvenstveno odrastala u virtualnom svijetu i koja u njemu provodi sve više vremena, posebice u komunikaciji s vršnjacima. Dodaje i da ta generacija puno intenzivnije i stvarnije doživljava sve ono što se u virtualnom svijetu događa.

“Što se tiče posljedica, ovakvo nasilje može značajno narušiti samopoštovanje i sliku o sebi te dovesti do psihičkih problema poput anksioznosti, depresije, pa čak i suicida. Kada govorimo o djeci i mladima, većina pokušaja samoubojstava zbog zlostavljanja veže se upravo uz cyberbullying. Upravo to potvrdilo je i jedno istraživanje u susjednoj nam Italiji koje je potvrdilo da su žrtve online zlostavljanja depresivne i tužne, da se često samoozljeđuju, dok sedam posto djece čak razmišlja o samoubojstvu”, priča Debelić.

“Da bi situacija bila još teža, više od polovice zlostavljanih kaže da ne mogu pobjeći od toga ni u stvarnom životu. Nažalost, imamo i jedan vrlo recentan slučaj mladića iz Bosne i Hercegovine, koji je počinio samoubojstvo upravo nakon što je na internetu objavljen video u kojom je bio ismijavan i ponižen”, nastavlja Debelić, koja navodi već spomenuti slučaj Mladena Dulića.

Što možemo napraviti?

Na kraju, ono što kao društvo možemo napraviti, kako bi na neki način suzbili ovakve napade, jest kao prvo osvijestiti da ovakav oblik nasilja postoji, te kakvu opasnost ima. Debelić kaže da ga je potrebno i otvoreno osuđivati, te nikako hraniti ili poticati. “Ukoliko naiđemo na takvo nasilje, trebamo pokušati na sve dostupne i legalne načine zaštititi žrtvu i pomoći joj. Naravno, prijeko je potrebno i stvoriti strukturiraniji zakonodavni okvir koji će iznjedriti pravila i zakone, a koji će omogućiti da nasilnici budu kažnjeni na isti način kao da se radi o nasilju u stvarnom svijetu jer on to zapravo i jest, posebice za djecu i mlade”, kaže Debelić.

“Ono što roditelji mogu učiniti jest raditi prvenstveno na odnosu sa svojom djecom kako bi se osjećala dovoljno sigurna podijeliti s njima ako su žrtve cyber nasilja. Škola pak mora biti siguran prostor u kojem će vladati kultura nenasilja – ne smije ni u kojem slučaju zatvarati oči pred nasiljem koje se događa među njenim učenicima, bilo to u školi ili izvan škole. Škola mora biti prva fronta obrane zajedno u suradnji s roditeljima i vanjskim institucijama. Takvo nasilje se nikako ne smije zataškavati”, dodaje Debelić.

Na kraju, Debelić nam kaže kako bi žrtve, s obzirom na to da se radi o nasilju, trebale što prije potražiti pomoć i podršku svojih bližnjih. “Žrtve se nikako ne bi trebale sramiti jer im se to događa i nikako ne bi trebale osjećati krivnju, niti misliti da su napad na sebe same izazvale. To je tipični osjećaji žrtava bilo kojeg oblika nasilja, a koji osobu tjeraju da taji i skriva ono što se događa”, zaključuje Debelić.

Sadržaj nastao u suradnji s Combisom