Bullying ili vršnjačko nasilje ne štedi baš nikoga, a razlog zašto o tome trebamo govoriti su mladi i svi izazovi s kojima se susreću u današnjem svijetu novih tehnologija. Na tragu toga, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je u suradnji s Hrvatskim Telekomom pokrenuo je nedavno program nazvan Alati za moderno doba koji pokriva razne teme vezane uz opasnosti s kojima se mladi susreću. Ovisnosti o videoigrama, online kockanje samo su neke od njih, a danas ćemo se fokusirati na cyberbullying koji je prisutan godinama, ali je novi moment dobio razvojem digitalnih tehnologija.

Novija istraživanja pokazuju da je svako treće dijete prisutno na internetu, a 50 posto njih je izjavilo da je doživjelo neku vrstu zlostavljanja na internetu. Pritom je 44 posto mladih nasilje doživjelo od njima bliskih prijatelja, a tri posto njih je nasilje doživjelo od poznate osobe s kojom nisu u bliskom odnosu, što ukazuje na to da ovaj oblik nasilja nikada ne prestaje i od kojeg žrtva ne može pobjeći. O tome smo porazgovarali s profesoricom i socijalnom pedagoginjom Sanjom Radić Bursać.

Elektroničko nasilje se može manifestirati poput tradicionalnog

Iako se u literaturi pronalaze različita određenja elektroničkog nasilja, odnosno cyberbullyinga, ono se često i u pojednostavljenoj formi definira kao zlonamjerna i ponavljajuća radnja kojoj je cilj povrijediti i nanijeti štetu drugoj osobi koristeći pritom informacijsku i komunikacijsku tehnologiju poput mobilnih uređaja, računala, pametnih satova i drugih.

“Ovdje bih naglasila da digitalna tehnologija iznimno brzo napreduje i trenutno imamo prepoznat cijeli niz različitih neprihvatljivih oblika ponašanja u virtualnom okruženju. Neka od njih su elektroničke poruke koje sadržavaju prijetnje, omalovažavanje i vrijeđanje, poticanje grupne mržnje, objavljivanje ili dijeljenje osobnih podataka, širenje povjerljivih informacija ili glasina, izoliranje iz postojećih grupa pa sve do uhođenja putem društvenih mreža, širenja virusa na uređaje te drugih”, kaže.

Dodaje da se elektroničko nasilje može manifestirati baš poput različitih vrsta tradicionalnog nasilja koje se odvija u realnom svijetu.

Cyberbullyingu su više izloženiji učenici viših razreda

Na pitanje kakvo je stanje s tom temom u Hrvatskoj, što kažu brojke i koji su najveći problemi i izazovi te ciljevi, Radić Bursać kaže da u ovom području Hrvatska prati trendove europskih zemalja gdje podaci studija kontinuirano ukazuju na izrazito visoku izloženost djece i mladih neprihvatljivim i nasilnim ponašanjima u virtualnom prostoru.

“U posljednjih desetak godina u nacionalnom kontekstu proveden je veliki broj različitih istraživanja te svakako bih spomenula i započela s HR Kids Online kao prvim hrvatskim reprezentativnim istraživanjem iz 2017. godine u području ispitivanja odnosa djece i interneta”, govori.

Rezultati potvrđuju da su elektroničkom nasilju izloženija starija nego mlađa populacija, znači češće se događa među učenicima viših razreda osnovne škole te srednjoškolcima. “Najčešći neprihvatljivi oblici ponašanja odnose se na primanje uvredljivih ili neprimjerenih poruka, isključivanje ili izostavljanje iz grupe ili aktivnosti te objavljivanje i prenošenje uvredljivih poruka tamo gdje ih drugi mogu vidjeti.”

Teško je doći do počinitelja

Na upit o izazovima u ovome području, osvrnula se na još neke specifičnosti elektroničkog nasilja zbog kojih cijela ova priča oko neprihvatljivih oblika ponašanja u virtualnom okruženju postaje još kompleksnija.

“Nasilje u stvarnom svijetu i ono koje se odvija online imaju puno sličnosti, no i nekoliko vrlo važnih razlika. Jedna od njih odnosi se na anonimnost počinitelja. Na društvenim mrežama ljudi se mogu prijaviti pod različitim lažnim imenima i profilima, ostavljati komentare bez spominjanja identiteta, predstavljati se u ime druge osobe. Također, teško je doći do onoga tko je, primjerice, prvi proslijedio neprimjereni materijal s obzirom na lakoću uklanjanja dokaza kao što je brisanje poruka ili fotografija.”

Objašnjava da neki stručnjaci ističu i kako se upravo radi te anonimnosti, povećava spremnost pojedinca za počiniti nasilje u virtualnom okruženju. “Ako nitko ne zna da se radi o njemu i ako osoba smatra kako je mala vjerojatnost za snositi posljedice vlastitog ponašanja, lakše se odlučuje to učiniti”, ističe.

Nasilje u virtualnom okruženju se mnogostruko povećava

Nadalje dodaje da je izloženost osobe koja doživljava elektroničko nasilje iznimno velika, i to u kontekstu vremena i mjesta jer se odvija u virtualnom prostoru koji nas stalno okružuje neovisno o tome gdje se nalazimo. Baš kao da se brišu granice vremena i prostora. “Isto tako, nikada ne možemo biti sigurni da su određeni materijali trajno uklonjeni s interneta i da neće biti ponovno iskorišteni uslijed čega neka osoba može biti nanovo i nanovo viktimizirana”, upozorava.

Ovdje je još istaknula i kako za razliku od nasilja u realnom svijetu gdje je publika ograničena na mjesto na kojem se ono odvija, u slučajevima nasilja u virtualnom okruženju mnogostruko se povećava.

“Stavljanjem fotografija ili video uradaka na društvene mreže, objavljivanjem neprimjerenih komentara i drugo, opseg publike nije moguće niti procijeniti. Upravo zbog svega ovdje, vjerujem da se možemo složiti s brojnim stručnjacima koji ističu da su posljedice doživljenih neprihvatljivih oblika ponašanja u virtualnom okruženju ozbiljnije i dugotrajnije, kao i koliko je važno podučavati djecu i mlade za njihovo prepoznavanje i reagiranje te razvoj sigurnog i odgovornog online ponašanja”, govori stručnjakinja.

Ismijavanje, klevetanje i otkrivanje intimnih informacija

Budući da sudjeluje u kliničkom radu, iz prve ruke je imala priliku raditi s djecom koja su sudjelovala u online nasilju, bilo da je riječ o žrtvama ili počiniteljima.

“Nedavno smo bili upoznati sa situacijom gdje su nastavnici u školi primijetili promjene u ponašanju jednog učenika, njegovu potištenost i isključivanje iz fakultativne nastave te razrednih aktivnosti i online komunikacije, a da bi se kasnije saznalo kako je dugotrajno izložen od strane vršnjaka vulgarnim porukama i snimkama s kojima nije znao kako bi se nosio, što napraviti ili kome se obratiti.”

Kaže da u kliničkom radu u posljednje vrijeme imaju sve više slučajeva svojevrsnih ucjena gdje se srednjoškolcima od strane njihovih bivših partnera prijeti javnim prikazivanjem i prosljeđivanjem seksualno eksplicitnih fotografija koje su nastale tijekom zajedničke romantične veze, no i iskustava seksualnog zlostavljanja gdje su starije osobe pod lažnim profilom i koristeći netočne podatke namamile učenike viših razreda osnovne škole na dopisivanje i slanje materijala na kojima su oskudno odjeveni.

Anonimnost i djelovanje iza ekrana može dati prividnu moć

Fascinantan je podatak da su djeca i mladi uglavnom doživjeli cyberbullying od prijatelja ili poznanika. Zanimalo nas je kako to objasniti.

“Za početak bih naglasila da smo svi mi uvelike uronjeni u virtualno okruženje te svakodnevni život nam je gotovo nezamislivo bez korištenja interneta, a posebno djeci i mladima koji od najranije dobi borave online u značajnoj mjeri i u tom prostoru ostvaruju svoje brojne razvojne zadatke. Primjerice, grade sliku o sebi i formiraju identitet, istražuju vlastitu seksualnost, uspostavljaju bliske prijateljske ili romantične odnose, preispituju društvene norme i oblikuju sustav vrijednosti”, kaže.

Objašnjava da su sastavni dio toga i međusobna neslaganja, interpersonalni konflikti, neugodne emocije i iskustva, neprihvatljivi oblici ponašanja.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Lajkom ili prosljeđivanjem može se postati aktivni sudionik

“Dodala bih da neki istraživači ističu i kako se kod sudionika elektroničkog nasilja smanjuje prostor za empatiju jer nema neposrednog kontakta, ne vide se neverbalni znakovi ili reakcije osobe koja je tome izložena”, navodi.

Ovdje valja spomenuti i kako se učenici, posebice adolescenti, znaju upuštati u rizična ponašanja u virtualnom okruženju koja u određenom trenutku ne sadržavaju elemente nasilja i pojedinac nema namjeru povrijediti drugu osobu, no mogu voditi ka tome.

“Neka od njih su dijeljenje osobnih podataka nepoznatoj osobi tijekom dopisivanja na društvenim mrežama ili odlazak na zajednički susret i upoznavanje, davanje vlastitih lozinki prijateljima, razmjena eksplicitnih materijala u partnerskoj vezi, objavljivanje točnih i istinitih informacija u ime druge osobe”, objašnjava naša sugovornica.

Važno je djelovati preventivno

Uzimajući u obzir navedeno, nameće se pitanje može li se i kako spriječiti cyberbullying. Navodi da je najvažnije preventivno djelovati i povećati vjerojatnost pozitivnih razvojnih ishoda. “Temu elektroničkog nasilja potrebno je otvoriti s učenicima već od nižih razreda osnovne škole, a svakako njihovim ulaskom u razdoblje rane adolescencije kada doživljavaju intenzivne promjene i vršnjaci im postaju dominantna socijalizacijska skupina. Važno je preventivnim aktivnostima obuhvatiti sadržaje od prepoznavanja različitih oblika neprihvatljivih ponašanja i posljedice koje proizlaze iz njih.” Tako se doprinosi razvoju odgovornom ponašanju djece i mladih u virtualnom okruženju.

Također, od ove školske godine, suradnjom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Telekoma, veliki broj osnovnih škola diljem Hrvatske dobit će priliku provoditi znanstveno-utemeljeni i dokazano učinkoviti program prevencije ponašajnih ovisnosti i rizičnih ponašanja u virtualnom okruženju – Alati za moderno doba.

“Učenicima 7. i 8. razreda, kroz 11 tematskih te strukturiranih i interaktivnih radionica, bit će pružene relevantne informacije i znanje potrebno za razvoj sigurnog i odgovornog online ponašanja te uravnoteženog funkcioniranja između realnog i virtualnog prostora”, kaže.

Najčešće posljedice su promjene u ritmu i regulaciji apetita

Što raditi ako shvatimo da je naše dijete žrtva? “Za početak bih naglasila kako je važno pravovremeno reagirati, odnosno poznavati i pratiti ponašanja djece i mladih te uočiti promjene ili odstupanja od njihovih uobičajenih obrazaca funkcioniranja i raspoloženja, a zatim priupitati i provjeriti o čemu se radi”, govori.

Neke od najčešćih posljedica su, dodaje, promjene u ritmu i regulaciji apetita i sna, psihosomatski simptomi, teškoće u održavanju koncentracije i pažnje, promjene u raspoloženju, promjene stila odijevanja i uređivanja, simptomi iz anksiozno-depresivnog kruga, teškoće u regulaciji emocija, isključivanje iz uobičajenih aktivnosti, problemi u međuljudskim odnosima i potencijalni sukobi, povlačenje i izolacija, neudovoljavanje školskim zahtjevima i dnevnim obvezama, negativna slika o sebi, narušeno samopouzdanje i samopoštovanje, uključivanje u druga rizična ponašanja te samoozljeđivanje, suicidalne misli.

“U velikoj mjeri razlozi tome leže u osjećaju straha, nesigurnosti i zabrinutosti, bojazni da će ih okolina okrivljavati, etiketirati ili stigmatizirati. Stoga je važno da roditelji, prije nego dođe do izloženosti neprihvatljivim i nasilnim oblicima ponašanja, ulažu u izgradnju kvalitetnih odnosa s vlastitom djecom.”

Cilj je da roditelji budu djeci njihove odrasle osobe od povjerenja u teškim situacijama. Ako dođe do izloženosti elektroničkom nasilju, neki od konkretnih savjeta odnose se na važnost prekida komunikacije i blokiranje počinitelja, pohranjivanje dokaza, ne pristajanje na ikakve iznude ili ucjene te traženje pomoći i prijavljivanje nadležnim organima i institucijama.

Odraslima je zadatak omogućiti djeci sigurniji boravak online

Pitali smo kako o ovoj temi educirati roditelje uopće. “Rekla bih gotovo jednako i na istim ili sličnim temama kao što radimo s učenicima. Ako želimo preventivno djelovati te doprinijeti pozitivnom rastu i razvoju djece i mladih, važno je da značajne odrasle osobe iz socijalnog okruženja, a to su roditelji i školski djelatnici, budu uključeni i da ih osnažimo u njihovim odgojnim ulogama.”

Objašnjava da ih je potrebno upoznati i informirati ih o utjecaju digitalnih medija na različite aspekte razvoja te općenito funkcioniranja djece u virtualnom okruženju, osvještavati po pitanju rizika korištenja interneta i poučiti o različitim neprihvatljivim online oblicima ponašanja. “Ovdje bih naglasila da je odraslima zadatak, unutar obiteljskog i školskog okruženja, omogućiti djeci što sigurniji boravak u virtualnom okruženju te dati im određene alate za snalaženje u promjenjivim uvjetima suvremenog doba i brojnim životnim izazovima odrastanja.”

Zaključuje da bismo to mogli ostvariti, neophodno je kontinuirano učiti, educirati se, razvijati i vlastitu digitalnu, medijsku i socijalno-emocionalnu pismenost da bismo bili kvalitetni pozitivni modeli i autentični prilikom slanja poruka djeci i mladima o sigurnom i odgovornom online ponašanju.