Sjećam se svojeg prvog stand-up nastupa. Prošao je katastrofalno. Stajao sam u backstageu Purgeraja i čuo kolegicu kako najavljuje moje ime. Bio je to trenutak kada sam prvi put trebao izaći na pozornicu. Preplavio me val adrenalina – osjećao sam ga kao topot konja koji se približava. Taj osjećaj je postajao sve jači i jači, a srce je počelo sve snažnije pumpati. Ruke su mi se počele znojiti. Izašao sam na pozornicu i osjećao sve veći strah.

Imao sam pripremljene tri fore i vjerovao sam da ću ih dobro ispričati. Obratio sam se publici. Glas mi je počeo podrhtavati, a svaku sljedeću riječ bila me frka izgovoriti. Prva fora prošla je s podsmijehom publike, no bio sam siguran da će druga spasiti stvar. No, nakon što sam je ispričao, nije bilo reakcije. Na trećoj fori me već svladala panika i nisam je uspio ni izgovoriti do kraja. Zaboravio sam je.

Spuštajući se s pozornice osjećao sam da su ljudi nezadovoljni. Možda ih je troje tužno zapljeskalo u sporom ritmu, a jedna se osoba zaderala ‘Bravo, super si!’. U publici je bila i moja mama, pa mi je sve to skupa bilo još gore. Iako je nastup prošao loše, u tom sam trenutku shvatio da ne želim odustati i da je to nešto čime se želim baviti u životu. Bio je to za mene velik zalogaj i taj dan sam čvrsto odlučio da ću postati stand-up komičar.

I ja želim imati tu moć nasmijavanja ljudi

Drugi nastup je prošao bolje, treći fantastično i otada za mene nema više loših nastupa; bilo je samo onih iz kojih sam naučio neke lekcije. Inače, moj prvi susret sa stand-up komedijom dogodio se negdje početkom srednje škole kada mi je frend pokazao nastup britanskog komičara Eddyja Izzarda. Sjećam se da smo ga gledali na prijateljevom Sony Ericksonu koji je tada imao prvi ekran u boji, ali naravno s nekom jadnom rezolucijom.

Gledao sam tu neku mrvicu na ekranu i slušao ljude kako umiru od smijeha. U tim trenucima glavom mi je prolazila misao da i ja želim imati takvu moć nasmijavanja ljudi. Kasnije sam, kroz godine, skužio da ljudi mogu živjeti od tih nastupa i odlučio sam i ja krenuti u tom smjeru.

Od želje za strojarstvom do studija povijesti

Nikada nisam bježao od posla. Radio sam od svoje 16. godine. Počeo sam kao dostavljač na biciklu, a kroz srednju školu i faks, radio sam video editiranje i snimanje vjenčanja kod bratića. Nakon što sam završio MIOC, želja mi je bila upisati Strojarstvo. Nažalost, nisam otišao na prijemni jer sam premalo vjerovao u sebe i mislio sam da nema šanse da mogu upasti bez plaćanja.

Na kraju sam se odlučio za studij povijesti na Filozofskom faksu, ali na četvrtoj godini sam skužio da me taj faks uopće ne zanima i zaposlio sam se u jednim dnevnim novinama.

I tako sam godinama radio kao novinar. Najprije kao prašinar u gradskoj rubrici, pa su se zaredale duplerice. Nešto kasnije radio sam i kao web novinar i povremeni dežurni urednik. I tu sam doživio što je pravo novinarstvo. Bio je to ozbiljan posao. Imao sam dobru i stabilnu plaću, starci su bili sretni, ali ja nisam nalazio zadovoljstvo. To se kasnije prenijelo i na sve ostale poslove. Otišao sam iz novina na radio i završio u marketinškoj agenciji u kojoj sam napredovao do kreativnog direktora i konzultanta. No, na svim tim poslovima nisam bio sretan. Za mene je to bilo gubljenje vremena, iako sam imao jako dobru plaću i sigurnost.

Bio je to velik zalogaj koji se na kraju isplatio

Shvatio sam da me ne veseli što imam hrpu para i premalo vremena da ih trošim. Nedostajala mi je punina života, ispunjenost koju bih trebao osjećati kada završim neki projekt. Već tada sam se u slobodno vrijeme bavio stand-upom i osjetio sam da me to najviše ispunjava, a regularni posao sam samo odrađivao. Znalo mi se događati da sam na nekom sastanku i da klijent nešto kaže, a ja umjesto da razmišljam o kampanji, uhvatim sebe kako si govorim ‘Čovječe, ovo bi mogla biti dobra fora za moj nastup’.

I tu je došlo do točke pucanja. Imao sam 30 godina, odlučio sam dati otkaz i potpuno se posvetiti stand-upu. To je bio još jedan veliki zalogaj koji se na kraju isplatio. Otvorio sam obrt i s kolegama odlučio pokrenuti Lajnap Comedy. I za sada nam ide fantastično.

Na početku su ljudi oko mene znali čudno reagirati. Kada sam roditeljima najavio da napuštam posao, rekli su mi da samo žele da budem sretan, da budem zdrav, ali da možda ipak razmislim o tom otkazu. Bili su prilično skeptični, ali su osjetili olakšanje kada sam prve režije platio honorarom od stand-upa. Počeli su shvaćati da je sve OK i da sam donio pravilnu odluku jer sam dokazao da se od stand-upa u Hrvatskoj može živjeti.

Moja dva tjedna u NASA-inom kampu

Prije devet godina imao sam priliku provesti dva tjedna u NASA-inom centru na Floridi. U to je vrijeme trajala marketinška kampanja jednog branda koji je odlučio dvadeset i troje ljudi turistički poslati u svemir. Prijavio sam se na taj natječaj, a u prvi krug sam prošao uz pomoć svoje zajednice kroz stand-up komediju.

Na svakom nastupu sam rekao publici da mi je to najveća želja i zamolio ih da glasaju za mene. I tako sam kao predstavnik Hrvatske najprije završio u polufinalu koje se održavalo u Budimpešti, gdje sam prolazeći kroz razne poligone i testove opće kulture, fizike i matematike, uspio pobijediti. Završio sam u NASA-inom centru kao jedan od 110 kandidata u užem izboru.

Upoznao sam i velikog Buzza Aldrina

Vjerovao sam su sebe. Znao sam zašto to želim, zašto to radim i što mi je inspiracija. To je bio veliki zalogaj i uspio sam ga zagristi. Proveo smo dva tjedna u tom kampu i imao sam priliku proći sve ostale elemente tog testiranja. Kroz sve te vježbe osjetio sam 6G pritisak i to je zaista impresivno, nakon toga smo iskusili i nultu gravitaciju. Letio sam i s pilotom u nabrijanom propelercu i oponašali smo određene manevre koji se događaju u svemirskom brodu kada se diže ili vraća u atmosferu. Bilo je to fantastično iskustvo.

Imao sam ondje priliku upoznati i pričati s velikim Buzzom Aldrinom, drugim čovjekom koji je sletio na Mjesec. Život u tom kampu mi je bio jedno od najboljih iskustava u životu, no onda se dogodio antiklimaks. Iako sam uvijek bio među prvima na poligonima i dobro sam riješio sve testove, na kraju nisam izabran između 23 kandidata koji su trebali poletjeti u svemir. Povratak iz tog kampa u Hrvatsku doživio sam kao poraz, no to me iskustvo dodatno ponukalo da se i dalje, baš na ovim prostorima, bavim stand-upom.

U vrijeme korone bilo je teško i shvatio sam da sam možda izgubio financijsku stabilnost, ali sam dobio smisao u životu, a smisao mi je nasmijavati ljude, širiti pozitivu i utjecati da se ljudi dobro osjećaju. I ako sam bilo koga, na bilo kojem nastupu, uspio natjerati da se bolje osjeća nakon lošeg dana, uspio sam u svojoj misiji.

Jednostavno treba živjeti punim ustima, bez straha od velikih zalogaja. A za sve one koji također od života žele nešto veći griz, srećom je dostupan originalan brand čokolade izuzetno masivnih kockica. Jimmy Fantastic.

* Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućava Jimmy Fantastic