Zagrepčanin Abi: 'Mama mi je umrla, tata ostavio, 22 godine nisam smio izaći iz Hrvatske. Pobijedio sam uz nevjerojatne ljude'

Odlazio sam s njim nekoliko puta tjedno na taj buvljak i tamo upoznao Zejnu, svoju sadašnju mamu. Stajala je pored mojeg tate i prodavala neke svoje sitnice. Vidjela je da se tata grubo odnosi prema meni i pokušavala me zaštiti. Tata joj je u jednom trenutku rekao da mora otputovati na nekoliko dana i da me nema kome ostaviti. Zejna se ponudila da će me primiti k sebi. Bio sam jako malen, s pet godina sam imao svega 12 kilograma, i odlučila mi je barem preko vikenda pružiti malo pažnje.

Zejnin dom bio je pun topline i ljubavi

I danas se sjećam tog dolaska u njezin stan. Oduševio sam se na prvu, a već kroz nekoliko dana doživio sam osjećaj obitelji. Bio je to dom pun topline i ljubavi. Puno sam razgovarao sa Zejnom, igrao se s njezinim sinovima i sve je to pozitivno utjecalo na mene. Nisam se više htio maknuti od njih i htio sam zauvijek ostati u tom stanu. Tata se nakon nekoliko dana vratio s puta, ali nije dolazio po mene.

Iz Zejninih priča sam kasnije doznao da je odgađao dolazak, a nakon nekoliko mjeseci ga je upitala što planira sa mnom i hoće li doći po mene? Odgovorio joj je neka od suda traži posvojenje, a da će on potpisati da me se odriče u njezinu korist. Dotad smo se mama i ja jako zbližili, pa je uputila zahtjev nadležnom Centru za socijalnu skrb, ali kako nisam imao hrvatsko državljanstvo i papire nije me mogla posvojiti.

U međuvremenu je tata preminuo od infarkta, a kako se nije našla moja rodbina u Nigeriji ostao sam kod Zejne i njezine obitelji. Izborila se za mene, postala je moja udomiteljica i to je bila naša prva velika pobjeda Sa Zejnom sam dobio i trojicu braće. Njezini sinovi su me prihvatili i vrlo brzo sam postao dio obitelji.

Mama Zejna dala mi je priliku za normalan život

S osam godina sam krenuo u osnovnu školu u blizini Kvatrića gdje živimo. Mama se bojala kako će djeca iz razreda reagirati na mene, ali srećom nisam imao problema zbog boje kože. Vjerujem da je to djeci iz razreda bilo čak i simpatično. Prihvatili su me i nikada se nisam osjećao drugačije. Bilo je možda ružnijih pogleda po gradu kasnije i katkad bih osjetio da me netko drugačije gleda, ali vjerujem da je to zato što se ljudi nisu često susretali s nekim tko je drugačije boje kože. Tako sam si to objasnio i nisam se time previše opterećivao.

Nakon osnovne škole imao sam želju upisati srednju Medicinsku školu, ali mi je nažalost nedostajalo nekoliko bodova za upis. Još kao klinac sam maštao da ću postati liječnik jer sam već tada imao potrebu pomagati ljudima. Lijepo je kad nekome možeš spasiti život kao što ga je i meni netko spasio. Svjestan sam što je moja mama Zejna učinila za mene i da nije bilo nje tko zna kako bih završio. Možda bih danas sjedio u zatvoru ili proveo djetinjstvo po domovima. Dala mi je priliku za normalan život i na tome sam joj vječno zahvalan.

Upisao sam na kraju Ugostiteljsku školu i počeo se aktivnije baviti sportom. Nisam više bio onaj maleni kržljavi dječak i želio sam nešto drugačije od svojih vršnjaka, pa sam krenuo ozbiljnije s treninzima boksa. Nije mi išlo loše, ali sam još kao klinac na televiziji počeo redovno pratiti Cro Copa. Bilo mi je fascinantno kako se s lakoćom bori, pa sam počeo gledati i druge borce na raznim eventima Ultimate fighta. Svidio mi se taj sport koliko god se činio brutalnim i sa sedamnaest godina sam otišao u klub American top team u Heinzlovoj i upisao MMA.

Nisam imao papire. Osjećao sam se kao stranac

Nakon pola godine krenuo sam na amaterske turnire po Zagrebu. Osvojio sam prvo mjesto i to mi je dalo vjetar u leđa da nastavim dalje. Sada sam dvije godine profesionalno u tom sportu. Imao sam pobjeda i poraza, ali nisam mogao razvijati karijeru jer su mi bili dostupni samo mečevi koji su se organizirali u Hrvatskoj. Naime, do prije mjesec i pol dana nisam imao hrvatske dokumente i nisam mogao prijeći granicu.

Bio sam zatočen ovdje, propustio sam jako puno natjecanja u Europi i svijetu, iako sam se borio u hrvatskom dresu. Neki sportaši koji nisu nikada bili u Hrvatskoj dobili su sportsko državljanstvo u roku dva tjedna, a ja sam tu cijeli život i nisam uspio napraviti ništa. Moj sport nema svoj savez i nekoga tko je mogao stati iza mene, pa sam gurao svoju sportsku karijeru samo unutar granica Hrvatske.

Nisam mogao niti na maturalac. Moja ekipa iz razreda je išla u Budvu, ali ja sam od tog novca koji bih potrošio na maturalcu platio auto školu. Bila mi je to kakva takva satisfakcija. Umjesto provoda na maturalcu uložio sam u svoje vještine. No, ipak sam se osjećao jadno. Moji prijatelji su planirali, veselili se tom zadnjem zajedničkom putovanju, a ja sam stajao sa strane i zamišljao kako bi im se volio pridružiti. Nisam imao ništa od papira, imao sam samo dozvolu boravka i to sam u MUP-u produljivao svakih pet godina. Doslovce sam se osjećao kao stranac.

Pomogao mi je jedan divan čovjek, tata moje prijateljice

Moja mama je odavno pokušavala riješiti moje papire, ali kao udomiteljica nije mogla ništa jer je sve bilo u nadležnosti Centra za socijalnu skrb. Međutim, kako se kroz godine promijenilo dvadesetak socijalnih radnika taj moj predmet je samo išao od ruku do ruku i na kraju je završio negdje u zapećku, a moja mama nije imala novca da to gura preko odvjetnika.

Kada sam postao punoljetan počeo sam se i sam malo raspitivati, ali nisam uspio napraviti ništa. Moji prijatelji su bili upoznati s tom mojom situacijom, a prijateljica iz društva Patricia, kada je vidjela koliko se mučim s tim papirima, molila je svojeg tatu Sašu Pavličića Bekića koji radi kao odvjetnik da mi pomogne.

Otišao sam kod njega na razgovor prije tri godine. Proučio je moj slučaj i odlučio mi je pomoći, zastupao me besplatno jer je znao moju financijsku situaciju. Rekao mi je da se još nikada nije susreo s takvim slučajem i krenuo je istraživati i kopati. Pokušavao mi je na sve načine pomoći. MUP mu je izašao u susret, predali su mu svu moju dokumentaciju i tek je tada shvatio u čemu je problem.

Naime, kada sam rođen roditelji su me prijavili kao nigerijskog državljanina, a da bih dobio hrvatsko državljanstvo trebao sam se ispisati iz nigerijskog državljanstva. Prvo nigerijsko veleposlanstvo je u Budimpešti, a kako ja nisam mogao prijeći granicu, trebao je gospodin Saša otići usmjesto mene. Sve se to događalo u vrijeme korone kada su granice bile zatvorene, a na mailove i telefon mu se nitko nije javljao.

‘Pa, teta ja nemam papire i nikad nisam bio izvan Hrvatske’

I tako se sve to odužilo na tri godine. Gospodin Saša je i sam učio u hodu o mojem predmetu, a puno su mu pomogli u rješavanju slučaja MUP i Ministarstvo Vanjskih poslova. Zaista su se svi potrudili, no moram priznati da je u cijelom tom procesu bilo i situacija kada sam se osjećao beznadno. Nisam vjerovao da će se to ikada riješiti.

Sjećam se situacije kada sam, u proljeće ove godine, s gospodinom Sašom došao na saslušanje u jedno državno tijelo, pa me gospođa upitala zašto nisam davno prije otišao sam u veleposlanstvo u Budimpešti i ishodio papire umjesto da joj sada oduzimamo vrijeme. Maltene kroz suze sam joj odgovorio ‘Pa, teta ja nemam papire i nikad nisam bio izvan Hrvatske’. Tada je shvatila što je pitala.

Neki dan sam podigao osobnu. Sad sam Purger i Hrvat

Vjerujem da nikome nije bilo u potpunosti jasno kako sam kao građanin koji je ovdje rođen i školovan nakon toliko godina i dalje bez državljanstva i osobne iskaznice. Kada sam dobio rješenje, odmah sam poslalo gospodinu Saši poruku da sam Purger i Hrvat. I evo neki dan sam podigao osobnu, a uskoro ću napraviti i putovnicu.

Ne mogu opisati kako se sada osjećam. Pao mi je ogroman teret s leđa i to sve zahvaljujući gospodinu Saši. Bez njega se ništa od ovoga ne bi dogodilo. Ne znam kako bih sam uspio izboriti državljanstvo jer nisam pravnik i nemam novca za odvjetnika. Taj čovjek mi je zaista učinio ogromnu stvar u životu.

Mama mi je motivacija u svemu

Nisam još nigdje otputovao, ali planiram. Volio bih posjetiti i Nigeriju. Iako s tom zemljom nemam ništa, osim što su mi biološki roditelji od tamo. No, sve u svoje vrijeme. Sada se moram koncentrirati na treninge i na faks. Upisao sam krizni menadžment u Velikoj Gorici i na trećoj sam godini. Vjerujem da je to zanimanje u ovo današnje vrijeme vrlo aktualno jer svaki hotel ili neki veći objekt mora imati stožer koji upravlja kriznim situacijama poput potresa, poplava, požara i epidemije.

I to mi je zanimljivo, ali još se ne vidim u tom poslu. Možda kada mi prođe sportska karijera, no drago mi je da sam to upisao na nagovor mame. Ona je inzistirala na faksu i danas shvaćam koliko je bila u pravu. Mama mi je motivacija u svemu, pa želim ovo završiti najviše zbog nje. Znam da će biti puno mirnija kada ću imati diplomu u džepu. Osim toga, odlično je što se s tim zanimanjem mogu zaposliti bilo gdje u svijetu i ne moram se bojati budućnosti.

Inače, u životu sam radio svašta, završio sam ugostiteljsku za konobara i sa 16 godina sam počeo raditi po hotelima i restoranima. Bili su to uglavnom sezonski poslovi. Vrlo rano sam se osamostalio jer sam želio i financijski pomoći mami. Sada radim u jednom rent a caru. Posao mi je OK, ali sve slobodno vrijeme trošim na učenje i treninge. Dosta radim i nije mi teško. Kad te život ne mazi naučiš se sam čupati. Stvoriš si takav mindset da nikada ne odustaješ. Boriš se dok ide.

Sada se mogu ozbiljno posvetiti sportskoj karijeri

Sport mi je sve i tek sada zapravo kreće prava borba. Nadam se da ću uspjeti pronaći i sponzora jer je to najbitnije u mojem sportu. Do sada to nije bilo moguće jer nisam mogao nastupati vani, pa nitko nije ulagao u mene, iako imam talent, ali u okvirima u kojima sam mogao djelovati napravio sam puno. Ljudi me ponekad zaustavljaju na cesti, prepoznaju me s borbi. Recimo, u dvorani Sutinska vrela u Podsusedu moj je meč gledalo dvije tisuće ljudi, a ta snimka na YouTubeu ima preko 40 tisuća pregleda.

Imam iza sebe svoj klub, svojeg trenera, a sada kad sam konačno dobio državljanstvo i moram se potruditi ostvariti dobru karijeru. Pokazat ću to djelima jer nisam čovjek od priče. Do sada sam se ovdje borio protiv cijelog Balkana; od Srbije Bosne, Makedonije, Bugarske i Rumunjske i dobro je to prošlo. Nisam još osvojio naslove, ali tek sam krenuo. Sada sam se konačno opustio. Ne želim kukati, niti se žaliti, no moram priznati da je bilo teško.

Recimo, nikada nisam bio na utakmici, iako navijam za Dinamo i živim dvije stanice od stadiona. Nisam izlazio previše niti po klubovima jer me uvijek bilo strah da ne dođe do nekog incidenta, bilo me strah se ne nađem u krivo vrijeme na krivom mjestu jer znam da bih uvijek bio prvi na udaru, bio kriv ili ne. Imao sam uvijek latentni strah da će se nešto loše dogoditi i da će me deportirati. Bio mi je to stres, ali imam puno prijatelja koji su mi bili podrška i motivacija. I na kraju smo uspjeli. Sada je konačno sve dobro, ne mogu se više žaliti.