Krešimir iz Siska: Godinama sam živio kao podstanar, a sad imam svoj stan s tri spavaće sobe. Evo kako
Uvjet mu je bio stan od 60 do 70 kvadrata te da ima tri spavaće sobe i dnevni boravak
Rast cijena nekretnina i inflacija izazovi su s kojima se susreću brojni građani u potrazi za novim domom. Telegram i Erste banka donose priču o Krešimiru Kneževiću (35), mladom Siščaninu koji je svoj dom uspješno pronašao na ovom nepredvidivom tržištu i podijelio s nama svoje najveće izazove, u tri nastavka. U prvoj epizodi, upoznajemo Krešimira, doznajemo kako se uopće odlučio za kupovinu nekretnine i što mu je bila prva nedoumica u izboru stana.
Ako ste i sami u potrazi za najboljim rješenjem za svoje stambene želje i potrebe, posjetite poslovnice Erste banke i krenite prema svome domu uz Erste stambeni kredit uz državnu subvenciju (APN) i fiksnu kamatnu stopu od 2,85 posto prvih 10 godina otplate kredita – bez troška procjene nekretnine! Provjerite ostale uvjete.
Krešimir je prije osam godina zbog posla iz rodnog Siska preselio u Samobor. Razmišljao je i o odlasku u inozemstvo, ali kada je dobio posao vozača autobusa u jednoj privatnoj kompaniji u Samoboru odlučio je ostati ovdje.
Pronašao je podstanarski stan u jednoj obiteljskoj kući, a nakon pet godina života u najmu počeo je razmišljati o kupnji svoje prve nekretnine uz pomoć subvencioniranog stambenog kredita.
“Samobor mi se u startu jako svidio jer je malen, miran i sređen grad. Okružen je prekrasnom prirodom i nije daleko od Zagreba, pa sam počeo malo pregledavati oglase i tražiti kuću ili stan. No, ubrzo sam shvatio da su cijene previsoke, a da ja sa svojom plaćom kod privatnika nisam kreditno sposoban”, prisjeća se Krešimir.
S novim poslom postao je kreditno sposoban
Krenuo je u potragu za novim poslom, pa je nekoliko godina kasnije dobio posao u jednoj kompaniji u kojoj je zbog većih primanja postao kreditno sposoban. Tada je krenula i ozbiljnija potraga za stanom. Iako je počeo raditi u Zagrebu još uvijek nije odustao od Samobora.
”Razmišljao sam i o kupnji kuće, ali uvjet je bio da nije preskupa i da ne moram previše ulagati”, govori Krešimir koji je razmišljao o kući zbog veće privatnosti i vanjskog prostora.
Kuće u Samoboru nisu mu bile cjenovno prihvatljive
Dvorište mi je bilo na vrhu prioriteta jer sam dio djetinjstva proveo na selu i nije mi se svidjela ideja da sam zatvoren u četiri zida”, objašnjava Krešimir.
Svakodnevno je pregledavao kuće po oglasima, ali je istovremeno tražio i stanove u prizemlju s dvorištem. U ponudi je bilo više kuća nego stanova s dvorištem, pa ih je pogledao nekoliko.
“Svidjela mi se jedna kuća koja je bila u blizini centra grada jer je imala nekoliko spavaćih soba, te manji dnevni boravak iz kojeg se izlazilo u prostrani vrt. Iako je bila cjenovno prihvatljiva zahtijevala je dodatna ulaganja u drvenariju, krovište i fasadu. Kada sam troškove okvirno stavio na papir shvatio sam da bi ispala daleko iznad mojeg budžeta”, prepričava Krešimir. Slično je, kaže, bilo i s duge dvije kuće koje je pogledao.
Počeo je razmišljati i o preseljenju u Zagreb
Na oglasima je pronašao i nekoliko kuća na Samoborskom gorju.
“One su bile nešto jeftinije i možda sam mogao pronaći neku koja cjenovno ne bi probila moj budžet, ali mi nije odgovarala lokacija. Iako je okolica Samobora lijepa za život, malo mi je previše udaljena od Zagreba u kojem radim”, govori Krešimir i dodaje da je na kraju odustao od daljnjeg traženja kuće.
Počeo je razmišljati i o kupnji stana s dvorištem u Zagrebu. Centar grada, kaže, nije dolazio u obzir jer ne voli gužvu, probleme s parkingom i sve što život u centru nosi.
“Razmišljao sam da bi bilo dobro gledati područje od Dugava prema Velikoj Gorici, pa sam krenuo i tamo tražiti stanove s dvorištem. Trebalo mi je neko vrijeme da donesem konačnu odluku jer mi se sviđalo živjeti u Samoboru”, govori.
Odgovori na pitanje i otključaj nastavak članka.
Sadržaj nastao u suradnji s Erste bankom.