Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U drugom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Stipi Margiću (29) iz Splita koji boluje od rijetke neurološke bolesti zbog koje je završio u invalidskim kolicima. Prije četiri godine upisao je informacijsku tehnologiju na Odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je tri rektorove nagrade i sa svojom ekipom s faksa razvija aplikaciju Liberato map – interaktivnu platformu s informacijama koje osobama s invaliditetom pomažu u lakšem kretanju.

Zapravo sam dosta kasno počeo studirati, negdje s 25 godina jer već dugi niz godina bolujem od Fridriksove ataksije, izuzetno rijetke i teške neurološke bolesti zbog koje sam završio u invalidskim kolicima. Osim otežanog kretanja zbog kojeg sam kroz život imao pedesetak prijeloma, ta bolest za sobom vuče i neke druge komplikacije poput lošeg vida, usporenog govora i probavnih smetnji.

Zadnji put, prije deset godina, u padu sam zadobio trostruki prijelom potkoljenice. Bio sam dugo vremena u gipsu i nakon toga više nisam prohodao. Međutim, pomirio sam se s tom situacijom jer progresija moje bolesti je takva da bih kad-tad završio u kolicima.

Danas pomalo hodam, ali isključivo po kući uz pomoć hodalice i roditelja. Mogu napraviti nekoliko koraka, ali mi je lakše kretati se u kolicima. Kroz sve te godine susretao sam se s nizom arhitektonskih prepreka u gradu i zato s ekipom s faksa već neko vrijeme razvijam mobilnu aplikaciju Liberato map, odnosno digitalnu mapu koja sadrži informacije o pristupačnosti gradskih lokacija za osobe s invaliditetom.

Prvo smo napravili web stranicu, a onda aplikaciju

Na tu sam ideju došao prije osam godina, jer mi se često događalo da sam poželio otići u grad popiti piće, nešto pojesti ili u kino pogledati film, ali bih svaki put morao guglati broj telefona, nazvati i provjeriti imaju li rampu ili pristup za kolica. Događalo mi se i da ne dobijem nikoga na telefon pa dođem na to mjesto i shvatim da ne mogu ući. To je sve skupa znalo biti prilično naporno, a kako tada nisam imao potrebna znanja, niti sam poznavao ljude koji bi mi mogli pomoći s aplikacijom, odustao sam od te zamisli.

Ideja je ponovno zaživjela kada sam upisao faks, a 2019. godine osvojio sam prvu nagradu za taj projekt. Predstavio sam ga pod nazivom Capallble na StartIT akademiji, koju je organizirala Splitsko-dalmatinska županija. Vrlo brzo nakon toga dobio sam i prvu rektorovu nagradu za uspješno izvršavanje studentskih obveza i ostvarivanje iznimnog uspjeha u javnom djelovanju i društveno-korisnim aktivnostima na Sveučilištu u Splitu i široj društvenoj zajednici.

U dogovoru s kolegama i prijateljem s faksa Mijom Matijevićem osnovao sam udrugu Liberato i odmah smo počeli raditi web stranicu na kojoj se nalazi ta digitalna mapa koja pokazuje rute, prepreke i moguće ozljede, a sve u cilju podizanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Trenutno smo u fazi završavanja i mobilne aplikacije Liberato map. Još uvijek je testiramo, a plan nam je završiti je do kraja godine. Trenutno smo malo stali jer je vrijeme ispita, ali dok traje akademska godina, nas četvero, petero studenata zatvorimo se u ured koji nam je faks ustupio i radimo puno parom.

Napravili smo i interaktivni panel na solarni sustav

Uspjeli smo napraviti i veliki interaktivni panel s Liberato mapom koji se napaja na solarni sustav. Za sada je to prototip. Postavili smo ga ispred faksa i još radimo na tome, a nadam se da će u budućnosti biti postavljen na raznim punktovima u gradovima. Trenutno na našoj stranici i u aplikaciji imamo mape Splita, Trogira, Zadra, Omiša i Makarske, a vjerujem da će jednoga dana biti uključeni i svi ostali gradovi. Pokušavali smo prošle godine nešto dogovoriti u Zagrebu, ali nažalost nismo uspjeli.

Također, želim naglasiti da smo aplikaciju razvijali uz pomoć našeg Sveučilišta, Splitsko- dalmatinske županije i gradova koje pokrivamo. Svi su pomogli u sufinanciranju i već sada veliki broj ljudi koristi Liberato map na internetu. Prošle godine smo imali između 12 i 13 tisuća korisnika i taj se broj lagano, ali uporno povećava.

Ljudi nam se konstantno javljaju sa željom da pokrijemo i njihove gradove. Javio nam se primjerice čovjek čiji je sin u invalidskim kolicima i zamolio nas je da ubacimo i kartu Omiša kako bismo mu pomogli. Javili smo se tamošnjoj gradskoj upravi i uz njihovu te pomoć partnerskih udruga, vrlo brzo smo uspjeli prikupili podatke koje smo ubacili u mapu.

Današnja tehnologija mi je olakšala život

Smatram da tehnologija danas uvelike pomaže osobama s invaliditetom. Recimo, kada su se pojavile mobilne aplikacije za banke, to je za mene bio spas. Prije sam se morao spremiti, otići u banku i sve tamo platiti, a ako banka nije bila pristupačna, nastao bi problem. Sada sve rješavam bezbolno od kuće u samo nekoliko klikova, a život su mi olakšale i dostave iz dućana i restorana preko raznih aplikacija.

Danas postoje i nevjerojatno korisne aplikacije poput čitača ekrana za slijepe i slabovidne osobe. Zbog posla sam u kontaktu s dosta ljudi pa tako i sa slijepim i slabovidnim osobama koje također koriste našu aplikaciju, a to definitivno ne bi bilo moguće da nemaju te čitače. I to zaista puno pomaže, ali ljudi rijetko razmišljaju o tome i zato preko društvenih mreža često promoviram našu aplikaciju i ukazujem na probleme. Pišemo i članke kojima pokušavamo osvijestiti ljude s kakvim se sve preprekama susreću osobe s invaliditetom.

Inače, imamo jako dobru suradnju s rektorom Draganom Ljutićem koji nam je u svakom trenutku bio potpora. Želim naglasiti da mi sve radimo iz entuzijazma i kao udruga na tome ne zarađujemo. Za sada se snalazimo ovako, ali pokušat ćemo izvući i neka sredstva iz EU fondova kako bismo i dalje nastavili razvoj naših projekata. Planiramo i globalno proširiti Liberato map. Nedavno nam se javio jedan grčki student ekonomije koji je bio na našem sveučilištu na Erasmusu. Vidio je što radimo i kada se vratio u Grčku pričao je sa svojim dekanom na faksu pa možda i s njima uskoro krenemo u suradnju.

‘Stipo nisi ti glup, upiši i ti faks’

Moram priznati da sam sretan što se sve tako odvilo. Nakon srednje ekonomske škole dugo vremena nisam ništa radio. Imao sam povrede, ležao mjesecima u gipsu, a poslije se prilagođavao na život u kolicima. Jedne večeri sam na Facebooku vidio da je jedan kolega iz moje škole diplomirao na ovom fakultetu. Shvatio sam da mi je većina prijatelja iz generacije već stekla neke diplome i da počinju raditi. Sjećam se da sam si rekao ‘Stipo, nisi ti glup, upiši i ti fakultet’ i tako sam se nekako odlučio za Odjel za stručne studije.

Planiram se zaposliti nakon faksa i upisati doktorat. Imam već nekoliko ponuda za posao iz Zagreba i Splita, a želio bih se nastaviti baviti i s ovim što sam započeo s kolegama. Uz pomoć znanja i vještina koje posjedujem, želim pomagati osobama s invaliditetom, a digitalna mapa je samo jedan od projekata koji bi nam mogao pomoći u ostvarenju tog cilja.

Ne brinem se za budućnost, barem što se tiče financijskog dijela jer znam da ću s ovim faksom uvijek imati posla. I to je dobar osjećaj pogotovo za nas osobe s invaliditetom. Primjerice, moja kolica koštaju 32 tisuće kuna, a samo jastuk na kojem sjedim je četiri tisuće. Sve je to jako skupo, a nije nekakav luksuz nego potreba. U tim kolicima provedem cijeli dan i zato trebaju biti kvalitetna i udobna, a samo za vrijeme studija morao sam dva puta promijeniti kolica.

Da nemam podršku roditelja ne bih upisao faks

Pitate me kako se nosim sa svojom situacijom? Super. Svjestan sam da je moralo biti tako i nekako sam se pomirio i krenuo dalje. Nije lako, ali imam ogromnu podršku roditelja i profesora na sveučilištu. Roditelji su jako ponosni na sve što sam postigao, a to se vidi i na jednom videu koji je netko snimao dok sam primao nagradu za najboljeg studenta u generaciji. Bilo mi je jako dirljivo kada sam na toj snimci vidio mamu kako plače u desetom redu.

Otac me svaki dan dovozi na faks, odvozi doma i oboje su uvijek tu kada nešto zatrebam. Bez njih ne bih ni upisao, a kamoli završio faks. I dalje me potiču i daju mi podršku u svemu što radim. Sjećam se tate kada sam odlučio upisati faks. Rekao mi je ‘ma što će ti to, bolje stoji doma’, pa se mama nadovezala i rekla mi ‘ako hoćeš samo daj, bit ćemo uz tebe što god ti odlučio’. Kada su vidjeli da mi to ide i koliko sam ispunjen, i oni su postali zadovoljni, a tata je vrlo brzo promijenio ploču.

Nakon godina pretraga saznao sam dijagnozu

Inače, bolest mi se pojavila dok sam još bio klinac u osnovnoj školi. Roditelji su već tada primijetili promjene u mom načinu hoda i trčanju, ali su doktori govorili da je sve okej. Pripisivali su padove mojoj fizičkoj konstituciji jer sam bio viši i jači od svojih vršnjaka pa su me upisali na sport da izgubim kilograme. Tek u srednjoj školi krenuo sam na opsežne pretrage i lutao od liječnika do liječnika pune četiri godine.

Stanje mi je postajalo sve lošije, a nitko nije znao pogoditi točnu dijagnozu. U nekom trenutku, moj je otac izgubio živce i rekao da pošalju sve nalaze u Zagreb. Jedan liječnik s Rebra pregledavao je taj moj debeli snop nalaza i u jedno popodne mi dao dijagnozu za koju mnogi doktori nikada nisu čuli. Sjećam se da mi je rekao ‘napravi genski test da budeš sto posto siguran, ali ja ti garantiram da je to Fridriksova ataksija’. I zaista, pokazalo se da bolujem od te jako rijetke bolesti za koju ne postoji lijek.

Nisam se previše iznenadio kada sam čuo koliko je ozbiljna moja dijagnoza. Znao sam otprilike što me čeka jer sam bio svjestan da s takvim simptomima ne može biti nešto benigno. No, koliko god je to saznanje bilo teško, laknulo mi je jer sam konačno saznao s čime se nosim. Bio sam već umoran od svih tih pretraga od kojih su neke bile jako neugodne i izrazito bolne, a zbog čestih padova toliko sam puta završavao na snimanjima, da imam više rengenskih slika nego svojih fotografija. No dobro, prošao sam sve to i sada mi je stanje stabilno.

Volim crni humor i šalu, ali samo na svoj račun

Sjećam se da su me liječnici u jednom trenutku poslali i psihijatru na razgovor jer nisu znali kako ću se nositi sa saznanjem da bolujem od neizlječive bolesti. Došao sam u ordinaciju, porazgovarao s liječnikom, odgovorio na neka njegova pitanja, a onda mi je rekao da nemam što tražiti kod njega jer je on u većoj depresiji od mene. Dodao je i da u trideset godina nije vidio pacijenta koji se tako dobro nosi s teškom dijagnozom.

I ja zaista nikada nisam vidio kolica kao problem nego kao pomoć jer bez njih ne bih mogao ništa. Kada me netko upita kako sam, odgovaram – da sam sjedeći. Obožavam crni humor i volim se šaliti na svoj račun. Recimo, sprijateljio sam se s predsjednikom Udruge slijepih i slabovidnih i znalo se dogoditi da ga nazovem i kažem mu: Halo, jesi li vidio kako je danas lijep dan?, a on mi istog trena vrati: Jesam! Upravo hodam, a što ti radiš?.

Stekao sam kroz ovu svoju udrugu puno prijatelja koji su osobe s nekom vrstom invaliditeta i kroz česta druženja shvatio koliko tu ima opuštenih ljudi koji se također vole šaliti na svoj račun. Na faksu isto imam super ekipu, a u slobodno vrijeme izlazim s prijateljima. Ponekad odem i u teretanu odraditi trening; non – stop sam aktivan. Često poslovno putujem, a postoje dani kada izlazim iz kuće u sedam ujutro i vraćam se u devet navečer. Ne znam jesam li propustio jedan dan na fakultetu, osim kada sam bio bolestan. I zaista uživam u svemu tome. Puno radim, učim i čitam. To su stvari koje me drže na životu i daju mi snagu za dalje. Ne želim ni pomisliti kako bih se osjećao da nisam imao hrabrosti i da sam ostao doma i po cijele dane gledao televiziju. Nisam se želio predati. Pokušao sam živjeti normalno i vjerujem da živim ispunjeniji život nego neki zdravi ljudi.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.