Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o profesoru Miroslavu Vrankiću koji spajajući svoja tehnička znanja razvija tehnološka pomagala za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Google ga je 2015. uvrstio na popis 100 najvećih inovatora u srednjoj i istočnoj Europi. Ovo je njegova priča.

Još 1999. na zagrebačkom FER-u počeo sam raditi kao asistent, zatim sam jedno vrijeme bio u Finskoj na Sveučilištu Tampere, a prije dvadeset godina zaposlio sam se na Tehničkom fakultetu u Rijeci na kojem i dandanas radim kao profesor.

Prije nekih 15 godina poželio sam spojiti svoja tehnička znanja s nečim humanijim. Želja mi je bila pomagati i svojim znanjem ljudima poboljšati kvalitetu života. Nisam znao od kuda krenuti. U to sam vrijeme volontirao u Caritasu, pomagali smo socijalno ugroženim ljudima. Dobili smo sredstva od Zaklade za razvoj civilnog društva, kupili boje, kistove i valjke i odlazili farbati njihove domove.

Od volontiranja do inovacije

Tako sam 2007. godine upoznao mog imenjaka, gospodina Miroslava Matića. On je vrlo uspješan paraolimpijac, natječe se u disciplini bacanja čunja i diska. Miroslav je nakon prometne nesreće završio u invalidskim kolicima. Kada sam ga upoznao živio je sam. Došao sam k njemu doma da mu pomognem oko njegovog PC-ja. Primijetio sam da se jako muči s računalom. Ruke su mu djelomično pokretne, ali nema fine motorike u prstima pa je na kompjuteru pisao tako da je jednim plastičnim dodatkom koji mu je bio zakvačen za ruku doslovce pikao po tipkovnici. I to je trajalo.

Tada sam došao na ideju sustava za govorno upravljanje pomoću kojeg će osoba koja je nepokretna, a može govoriti, samo nešto reći i to će se dogoditi. Prvotna ideja je bila da taj sustav prilagodim za kompjutere, no vrlo brzo sam ga proširio na cijeli stan. Naime, ima jako puno ljudi koji su potpuno nepokretni i ne mogu baš ništa kada ostanu sami kod kuće. Primjerice, kad im netko dođe i pozvoni, oni čuju tko je, ali ne mogu otvoriti vrata i pustiti osobu u kuću. Ako pak gledaju televiziju i nešto im postane dosadno, ne mogu promijeniti kanal ni ugasiti televizor.

Sustav je razumio hrvatski

Uspio sam napraviti sustav koji će prepoznavati naredbe na hrvatskom jeziku, što je u to vrijeme bila rijetkost. Razvijao sam ga oko godinu dana. Trebalo mi je jako puno audio materijala koji su pravilno izrezani. Nakon toga se radi takozvani trening sustava kako biste dobili model koji relativno dobro prepoznaje hrvatske riječi i glasove. Tu su mi u pomoć uskočile kolege s fakulteta.

Sustav sam nazvao Servus, od latinske riječi za slugu, pomoćnika. Mogao je upravljati svjetlima, televizorom i vratima, a kasnije smo dodali upravljanje telefonom, računalom i raznim kućnim uređajima. Upravljanje vratima iznimno je važno nepokretnim osobama. Funkcionira tako da kada čujete da netko zvoni, samo kažete “Servus, pokaži vrata” i tada se upali televizor i na ekranu se prikaže slika s kamere koja je postavljena na vratima. Onda mu kažete “Servus, otključaj vrata” i ona se otključaju, a osoba s vanjske strane ih samo gurne i uđe.

Kad nepokretna osoba glasom upali svjetlo

Dok sam razvijao softver, preko Društva tjelesnih invalida grada Rijeke koje je odlučilo financirati nabavku komponenti, upoznao sam gospođu Katarinu Tomaić koja je bila prva testna korisnica sustava. Ona je također nastradala u prometnoj nesreći. Ima tetraplegiju, potpuno je nepokretna, može samo pomicati glavom i govoriti.

Nikad neću zaboraviti trenutak kada smo upogonili Servus u njezinom domu. Nakon što sam ga postavio rekla je “Servus”, Servus je rekao “Izvolite”, a ona mu je rekla “Upali svjetlo.” Tuf. Taj čas se upalila plafonjera iznad njezinog kreveta. Ostala je bez riječi. Prvi puta nakon prometne nesreće uspjela je sama nešto napraviti. Sama je upalila svjetlo u svojoj sobi. Neopisiv je osjećaj kada shvatite koliko stvari, koje su većini ljudi normalne, utječu na kvalitetu života osobe koja ništa ne može sama. Vrijeme kao da je na trenutak stalo u toj sobi. Osjećao sam se fenomenalno.

Moć asistivne tehnologije

Servus je bio zamašnjak za sve što je uslijedilo. Znao sam da ima još jako puno ljudi u Hrvatskoj kojima trebaju takvi sustavi. Tada sam već radio na Tehničkom fakultetu, a faks je dobar za nešto smisliti, razviti i eventualno testirati. No, preko faksa nisam mogao nuditi uslugu servisa i tehničke podrške pa sam odlučio osnovati tvrtku. Netom prije te moje odluke osnovan je Znanstveno tehnološki park sveučilišta u Rijeci, STEP RI i sa Servusom sam ušao u inkubaciju kod njih. Ubrzo sam osnovao E-glas. Krenuo sam sâm, a nakon par mjeseci su mi se pridružila dvojica kolega s fakulteta koja su mi pomogla u daljnjem razvoju programa.

Pokušali smo ga izvesti i na strano tržište, no naišli smo na manju prepreku u imenu. Dok je na latinskom servus sluga, u Austriji se koristi kao pozdrav. Kad smo razmišljali o izlasku na austrijsko i njemačko tržište, shvatili smo da mu moramo promijeniti ime. Tako je Servus postao Serwantess. Koristio se u Sloveniji i imali smo neke probe u Austriji i Njemačkoj, ali nažalost nije ozbiljno zaživio. Prije tri godine smo ga umirovili zato što su na tržište stigle mnoge inačice s kojima se mi ipak ne možemo nadmetati.

Potom smo uz pomoć Udruge Neuron iz Zagreba razvili Serwantess komunikator, softver prilagođen osobama s ALS-om, neurološkom bolešću koja dovodi do invaliditeta. Kako su nam oni pomogli u razvoju, svi članovi udruge imali su pravo besplatno dobiti naš softver, a udruga im je uz njega osigurala i uređaje za praćenje pogleda kako bi mogli samostalno komunicirati s okolinom. Uvijek kada razvijamo proizvod surađujemo s edukacijsko-rehabilitacijskim stručnjacima i terapeutima koji rade s ljudima s poteškoćama i znaju što im treba. Na temelju njihovog feedbacka mi nadograđujemo funkcionalnosti sustava.

Njihov program se koristi i u Australiji

Prije pet godina u suradnji s Ines Delzotto, magistrom edukacijske rehabilitacije iz Centra Veruda iz Pule, nastao je ABC Maestro. Ona nas je usmjeravala u razvoju softvera koji pomaže djeci koja uče slova, koja tek uče pisati i čitati, a zbog problema s motorikom ne mogu držati olovku. Tako dijete umjesto da piše po papiru, koristi posebnu tipkovnicu koju mi nabavljamo. Mi smo radili softver koji omogućuje da dijete vidi što mora napisati i gdje je to na tipkovnici, a nakon što pikne tipku čuje se “A kao auto” ili “B kao brod”.

S vremenom smo ga razvili do te mjere da razumije više od 10 jezika pa se koristi u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Americi, Engleskoj, Južnoj Africi i Australiji. Jednom prilikom, kada smo ga prezentirali na sajmu u Americi, kolega mi je javio da nam je upravo stigla prva narudžba iz Južnoafričke Republike. To je bio divan osjećaj, kada ti netko kaže da tvoj proizvod koji si razvijao u Rijeci sad koriste djeca po raznim školama u Južnoj Africi.

Takvih je priča mnogo. Jedne godine na sajmu u Njemačkoj na kojem sam promovirao ABC Maestro, prišla mi je jedna rehabilitatorica i rekla: “Koristim vaš softver, super je! Imam još ideja kako biste ga mogli doraditi.” Fantastičan je osjećaj kada osoba iz Njemačke koja radi u tamošnjoj školi prepozna vaš softver. Trudimo se koliko možemo uvažiti povratne informacije koje dobivamo sa svih strana. Ne možete sve korisnike usrećiti, ali dajemo sve od sebe da svaki naš proizvod bude što bolji.

Inspirativan posjet zadarskom vrtiću

Surađujemo s jako puno vrtića, a jedan od njih je Dječji vrtić Latica iz Zadra u koji idu djeca s autističnog spektra, s poremećajima u ponašanju te djeca s višestrukim teškoćama. Zvali su nas da ih posjetimo i pokažemo im svoje tehnologije. Napravili smo ipak nešto više i napravili smo za njih igraonicu. Došli smo iz Rijeke s hrpom opreme, postavili smo je po svim prostorijama u vrtiću i svaki kolega je bio zadužen za jedan dio opreme. Djeca su dolazila u grupicama i igrala se.

Pamtim jedno dijete s cerebralnom paralizom koje je bilo u kolicima. Nije moglo ništa s ručicama, stavio sam pred njega tablet s uređajem koji prati pogled. Upalio sam mu igricu koja se igra pokretima očiju. Na ekranu se pojavilo jaje, a kad je dijete usmjerilo pogled na to jaje ono je počelo krckati i tresti se. Dijete je zadivljeno promatralo sve što se događa na ekranu. I onda se odjedanput izlegao pilić. To je bilo veselje kakvo se rijetko viđa, njegove oči su se doslovno smijale. U njihovom smo vrtiću proveli cijeli dan i na temelju tog druženja nastala je knjiga Igre i aktivnosti uz pomoć asistivne tehnologije, koja se može besplatno skinuti na našoj web stranici.

Osmislili su edukativni senzorni dvorac

Tada smo već različitim ustanovama isporučivali senzorne sobe. Riječ je o sobi koja je puna raznih elemenata za senzornu terapiju, a u kojoj se provodi terapija senzorne integracije s djecom s autizmom, ADHD-om, Downovim sindromom i raznim drugim teškoćama. Međutim, mnoge ustanove kojima je takva soba potrebna često nemaju novca za nju i nemaju dovoljno prostora u koji bi je smjestili. Tada smo počeli razvijati SENcastle.

Ideja je nastala 2019., a mi smo ga predstavili tek ove godine u rujnu. Pandemija nam je jako otežala rad, jedan komad senzornog dvorca mogli smo napraviti u Njemačkoj, zato što se izrađivao s posebnim kalupima. Zbog pandemije se usporila nabava materijala i cijena tog komada se doslovno udvostručila, što je poskupilo cijelu stvar. U tom smo trenutku odlučili da ćemo cijeli dvorac napraviti u Hrvatskoj i sada nam ga izrađuje više kooperanata.

Dvorac je šator veličine dva sa dva metra. Osmišljen je uz pomoć industrijskih dizajnera zato što smo htjeli da bude vizualno privlačan djeci, ali i siguran. Izrađen je od posebnih materijala koji nisu opasni za dijete ako neki dio poliže ili zagrize. Htjeli smo da ulaskom u dvorac, dijete zakorači u neki drugi svijet u kojem se osjeća sigurno i u kojem na slobodan način, kroz interakciju s različitim elementima napaja svoje osjete, smiruje se te uči kroz zabavu. I mislim da smo uspjeli.

U centru dvorca smješten je svjetlosni stup kojim se upravlja karticama. Terapeut ima špil kartica i svaka kartica obuhvaća pojmove iz jedne kategorije. Edukativna igra počinje tako da dijete iz špila uzme karticu i prisloni je uz svjetlosni stup na što se aktivira određeni mod, primjerice domaće životinje. Potom se oglasi pijetao, mačka ili pas.

Terapeuti koji ga koriste kažu nam da u terapiji uspijevaju neke stvari koje uopće nisu očekivali da će postići, da su djeca oduševljena i da sjajno napreduju. Koncept koji smo implementirali jedinstven je u svijetu. Trenutno se koristi samo u Hrvatskoj, no vrlo brzo planiramo krenuti na strana tržišta.

Razvili logopedsku igricu

Surađujući s raznim vrtićima, školama i centrima za obrazovanje i odgoj, osluškujemo njihove potrebe i ideje za naše proizvode nastaju spontano. Kroz jednu takvu suradnju nastao je i Kokolingo, naša prva digitalna vježbenica. Na samom početku pandemije, javila nam se jedna udruga iz Zagreba s prijedlogom da napravimo softver za online logopedsku terapiju kako bi djeca mogla vježbati kod kuće.

Odmah smo se bacili na posao. Logopedske su vježbe djeci jako dosadne, a da bi dijete bilo uspješno u terapiji nije mu dovoljan odlazak logopedu jednom tjedno, nego treba svaki dan vježbati. Obično logoped roditeljima daje neke papire pomoću kojih dijete uči doma i onda ono to mora čitati, što se djeci često ne da. I moja kći Petra je kao mala išla na logopedske vježbe pa sam razumio sve izazove na koje nailaze i djeca i roditelji tijekom terapije.

Koku je glas dala moja kći Petra

Zato smo osmislili igricu Kokolingo u kojoj papigica po imenu Koko u društvu gusara Srećka kreće u veselu avanturu po tropskom otočju. Koko je animirani lik, nacrtala ga je naša dizajnerica, a glas mu je dala upravo moja Petra. Nisam je morao puno nagovarati, odveli smo je u studio gdje smo snimali nekoliko dana.

Papigica Koko bodri djecu u njihovoj avanturi svladavanja novih glasova i daje im pohvale poput “Bravo, super ti ide!” Petra se morala uživjeti u tu ulogu, sve što je izgovarala moralo je zvučati prirodno i srdačno pa je puno vježbala. Bilo je naporno, ali ona je sve to dobro podnijela. Bila je izdržljiva i hrabra.

Imaju verziju i na poljskom

Gusara Srećka igra Domagoj Ivanković, naš profesionalni glumac koji djeci pokazuje kako treba izgovarati određenu riječ i glasove. Ideja je da svo to silno ponavljanje riječi s glasovima “r” ili “k” bude zabavno. Dok igra Kokolingo, dijete usput i vježba, a za svaku izgovorenu riječ dobije novčiće s kojima može kupiti nešto za papigicu Koka – ludi šešir ili gitaru. Djeca to jako vole pa ni ne primjećuju da jako puno vježbaju.

Dok smo mi snimali u studiju u Rijeci, Domagoj je svoje scene snimao u jednom studiju u Vinkovcima. Cijelo to vrijeme imali smo tim logopeda koji je sve nadgledao i pomagao nam da sve usavršimo. S vremenom smo napravili verziju na poljskom, američkom i britanskom engleskom, a uskoro izlazi i verzija na njemačkom.

Ljudi nam jako puno pišu, a primili smo jedan mejl koji je meni poseban. Javila nam se mama iz Osijeka koja se htjela zahvaliti zato što je njezin petogodišnji sin jako brzo napredovao u izgovoru glasova. U samo nekoliko mjeseci riješili su ono što ih je mučilo. Da bismo nagradili njegov trud, poslali smo mu pismo u ime papigice Koko i jednu Kokolingo bilježnicu. Oduševio se.

Nadam se da će studenti nastaviti istim putem

I dalje predajem na faksu. Uz mnoge, imam kolegij koji me posebno veseli, zove se asistivna tehnologija. Uveo sam ga prije 11 godina i na tom kolegiju radimo service learning, a to je zapravo pomaganje zajednici. Studenti besplatno, volonterski, razvijaju različita pomagala za razne centre u Rijeci koji rade s djecom s poteškoćama u razvoju. Studenti uče kroz pomaganje u zajednici, upoznaju neko dijete s poteškoćama i za njega nešto personalizirano razvijaju.

Prije desetak godina upoznao sam gospodina Marka Lukića iz Varaždina, on je u kolicima i ne može govoriti. Studenti su za njega razvili komunikator koji se instalira na kolica, a njemu omogućava da malim pokretom prsta takne neki izraz nakon čega se čuje neka njegova poruka. Putem donacije smo dobili sredstva i kupili opremu, a studentima je plaćeno putovanje u Varaždin da mu sve instaliraju. Poanta je da se znanje širi i prenosi pa se nadam da će studenti nastaviti istim putem. Evo, neki programeri koji sada rade u E-glasu moji su bivši studenti i to me jako veseli.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.