Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U šestom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Anji Nordi (20), medicinskoj sestri iz Vodica koja na društvenim mrežama i YouTubeu svakodnevno osvještava ljude o disleksiji i dijeli savjete iz vlastitog iskustva. Za Telegram je ispričala kako je izgledalo njezino školovanje s disleksijom, kroz što je sve prolazila u našem obrazovnom sustavu i koliko joj je tehnologija pomogla u obrazovanju i životu.

U trećem razredu osnovne škole počele su moje poteškoće s učenjem i ustanovljeno je da imam disleksiju. Škola je naravno bila obaviještena o mojoj dijagnozi, dobila sam i rješenje o individualizaciji, ali tek tada je počela prava borba. Naš školski sustav nažalost nije dovoljno pripremljen, niti senzibiliziran za takve slučajeve i kada sam se u drugom srednje potpuno nemoćna našla pred zidom moja mama je odigrala najveću ulogu. Otvorila mi je Instagram profil preko kojeg sam se spojila sa zajednicom disleksičara iz cijeloga svijeta. Tada sam prvi put shvatila da nisam sama i što disleksija zapravo je, a što nije.

Izmjenjivala sam s tim ljudima iskustva, počela sam više istraživati i učiti o disleksiji i uspjela sam stvoriti svoj vlastiti sistem učenja pa sam do kraja srednje škole postala odlikaš. Danas, radim kao medicinska sestra u šibenskoj bolnici i planiram nastaviti školovanje na području medicine, logopedije ili psihologije. Osnovala sam Udrugu disleksičara Norda Disleksija, napisala sam vodič za disleksičare ‘Čitanje treba biti dostupno svima’, a odnedavno vodim i edukativne online radionice o disleksiji za roditelje djece s disleksijom, disleksičare, učitelje i sve koji žele više naučiti o disleksiji.

Preko Zooma intervjuiram osobe s disleksijom iz Hrvatske i cijeloga svijeta i sve to objavljujem na svojem YouTube kanalu Norda Disleksija kako bih senzibilizirala društvo za problem disleksije koji je uvelike prisutan među nama. U tome mi definitivno pomažu društvene mreže i konstantno sam aktivna na Instagramu i Facebooku, a nedavno smo krenuli i s web stranicom i zanimljivim blogom na kojem trenutno gostuju stručnjaci koji svojim znanjem i iskustvom nude rješenja i savjete za bolji život s disleksijom.

Disleksija nema veze s inteligencijom

Inače, ja imam srednji stupanj disleksije, ali uz to imam i disgrafiju, odnosno teškoću u pisanju, te diskalkuliju, specifičnu teškoću u učenju koja utječe na shvaćanje matematičkih koncepata. I sve to stvara poteškoće u učenju, no želim naglasiti da disleksija nema nikakve veze sa stupnjem inteligencije. Dapače, disleksičari mogu biti i natprosječni. Primjerice, govorili su i za Einsteina da je disleksičar, isto tako za Leonarda Da Vincija, Thomasa Edisona ili Winstona Churchilla.

Meni je osobno velika motivacija bila i britanska organizacija Made by Dyslexia koja okuplja poznate i uspješne disleksičare diljem svijeta koji objašnjavaju da disleksija nije nešto loše. To je stanje u kojem imate poteškoća, ali isto tako imate i jače strane koje su potrebne ljudima 21. stoljeća. Zanimljivo je da se naglasak stavlja na tehnologiju i njezin utjecaj na život disleksičara jer je upravo tehnologija podrška koja svima, a pogotovo nama disleksičarima, omogućava bržu obradu podataka i olakšava ubrzani tempo današnjeg modernog načina života kojeg zbog disleksije često ne možemo pratiti.

Planirali su me prebaciti na poseban program

Potrebno je o tome otvoreno razgovarati jer je često zastupljeno mišljenje da je disleksija nešto jako loše i da disleksičari ne mogu uspjeti jer imaju problema s čitanjem i pisanjem. Na početku je to zaista tako jer ne znate s čime se nosite. I sama sam se dugo tako osjećala. Fokusirala sam se samo na ono što ne mogu i našla se u ogromnom problemu.

Inače, moji problemi postali su vidljivi negdje u trećem razredu osnovne škole jer se tada proširuje gradivo i počinje se puno više čitati. Više nisam mogla pratiti svoje vršnjake i počela sam zaostajati sa savladavanjem gradiva. Moja mama je bila uvjerena da mogu više i da nemam problema sa shvaćanjem i razumijevanjem svijeta oko sebe, no kad je došla u školu učiteljica joj je rekla da razmišljaju da me prebace na poseban program.

Mama je moju dijagnozu otkriva sasvim slučajno

Mama je rekla da nema šanse, ali nije mogla reagirati jer nije znala gdje leži problem. U školi se nisu time previše zamarali, niti su pokušavali otkriti uzrok. Odgovor je bio kratak i jasan, dali su mi rok do kojeg bih se trebala popraviti i postati bolja. No, srećom moja je mama vrlo brzo otkrila moju dijagnozu i to sasvim slučajno. Jednog popodneva srela je svoju prijateljicu. Otišle su na kavu i gospođa joj je ispričala da njezin sin ima veliki problem s čitanjem, a da njegova učiteljica uopće nema razumijevanja, iako mu je dijagnosticirana disleksija.

Opisala joj je kako disleksija točno izgleda i mami se upalila lampica. Odlučila me odvesti logopedu i već na prvom posjetu otkriveno je da imam disleksiju. Testiranje je trajalo oko 2 sata, a nakon toga logoped je mami objašnjavao s čime se točno nosimo. Bila sam potpuno zbunjena, a kada smo krenule doma rekla sam joj ’pa dobro, sad barem znamo da imam tu bolest’ . Sjećam se da me mama pokušavala utješiti. Rekla mi je ’ne, nemaš ti bolest, to nije bolest’ i objasnila mi je da je to samo poteškoća koju možemo riješiti.

Imala sam odličnog profesora povijesti

Nažalost, nismo ništa uspjele riješiti jer u osnovnoj školi profesori uglavnom nisu imali razumijevanja za moju poteškoću. Djeca s disleksijom, diskalkulijom, disgrafijom, ADHD-om i ADD-om uglavnom spadaju u sivu zonu. Roditelji ne znaju što i gdje smiju tražiti, koga pitati za savjet i kako dalje. Većina roditelja i djece su uglavnom pušteni da sami kopaju i traže rješenja.

Kroz školovanje sam promijenila šest škola jer smo se mama i ja često selile zbog tadašnjih životnih prilika i zapravo na prste jedne ruke mogu izbrojati učitelje koji su stvarno bili OK i koji su pokazali razumijevanje. Tako da sam uglavnom prošla bez prilagodbi, iako sam u svakoj školi rekla da imam disleksiju. No, imala sam s nekoliko profesora i dobra iskustva. Recimo, sjećam se učiteljice Suzane koja se upoznala s mojom dijagnozom i radila je sa mnom. Tada sam prvi put shvatila da uz njezinu pomoć, mogu i ja biti kao drugi.

Kasnije sam u Vodicama dobila i odličnog profesora povijesti. Njegova predavanja na programu Power Point su bila nevjerojatno zanimljiva i zapravo otkriće mog načina učenja, a na satu je od nas očekivao da mislimo i sami zaključujemo. Na kraju sam kroz ostatak školovanja sve gradivo učila kroz prezentacije Power Pointa zahvaljujući njemu, no i to sam otkrila slučajno.

‘Ona je dijete koje može, ali treba više raditi’

U šestom razredu smo mama i ja preselile u Vodice. Tada sam imala veliki problem s matematikom. Nisam to nikako mogla savladati i svake godine je bila borba da ne završim na produžnoj. Čitavo to vrijeme mama je učila sa mnom. Svaki dan mi je iza posla čitala iz udžbenika pa smo zapisivale ono bitno. Shvatile smo da je i ona pomalo disleksična pa bismo se svađale koja je kako shvatila i koja je u pravu. I to je isto bila borba, ali iz današnje perspektive potpuna komedija. Učile smo svaki dan po pet sati, a nismo imale stanku ni za vikend. Trošile smo jako puno vremena jer nismo znale kako učiti. Nitko nam ništa nije rekao, niti nam davao konkretne odgovore.

Profesori su me uvijek opisivali kao dijete koje može, ali treba raditi više, a ja sam radila više. I s vremenom mi je to postalo frustrirajuće jer sam svaki dan provodila pet sati za knjigom i na ispitu dobila dva. Nažalost nisam mogla privatno kod logopeda jer nam financijska situacija nije bila najbolja, a nisam ga mogla dobiti niti preko socijalnog jer su rekli da nisam dovoljno težak slučaj.

Učitelji su me odgovarali od upisa medicinske škole

Nakon osmog razreda upisala sam Medicinsku školu u Šibeniku. Prije upisa sam puno razgovarala s mamom i shvatile smo da bi to za mene bilo najbolje. Zbog disleksije sam imala pravo na direktan upis, ali su me na pregledu koji sam morala obaviti prije upisa neki moji učitelji i liječnici odgovarali da upišem tu školu. Govorili su da je to mjesto za odlične učenike i da se neću tamo snaći.

Podržala me jedino psihologinja na testu profesionalne orijentacije. Prema testu i razgovoru sa mnom vidjela je da je moj izbor sasvim u redu. Nisu me obeshrabrile sve te negativne izjave i odlučila sam to upisati. No, u mojem novom razredu su se odmah počele vrtjeti priče kako nije fer što sam imala pravo na direktan upis jer sam zauzela mjesto nekom odličnom učeniku. Teško sam to primala i zapravo cijelo školovanje sam ostala povučena i izolirana od društva u školi. Nikad se nisam osjećala prihvaćenom.

Fizika mi je u srednjoj zagorčala život

U srednjoj sam još više radila i učila, ali sam imala najviše problema s fizikom. Matematika mi, recimo, nije bila toliki problem jer sam imala korektnog profesora. Nisam trebala rješavati zadatke koji su pisani riječima jer je meni to kao da čitam kineski, a profesor me uvijek pitao želim li odgovarati na ploči ili na papiru. No, s drugima nije bila takva situacija. Jedna profesorica bi me prozvala i dala mi duge zadatke s riječima koje sam morala sama čitati u razredu koji je obično bio bučan. Imala sam velikih problema; osim što nisam razumjela što čitam, smetala mi je buka kod učenja i rješavanja zadataka.

Mama i ja smo otišle u školu na kraju godine, pa i na razgovore s tom profesoricom, ali nije bilo nikakvog pomaka. Svejedno sam završila na produžnoj nastavi. Sjećam se situacije kad sam odgovarala za dvojku. Profesorica mi je dala zadatak riječima, a mojeg kolegu koji je odgovarao za tri pitala je samo formulu brzine koju, vjerujem, svi znamo. Mama je smatrala da je to vjerojatno bilo nešto na osobnoj razini jer većina profesora koji su na nastavi tražili puno više od nje nisu tako reagirali na moje teškoće.

Nakon svega sam se potpuno fizički i mentalno iscrpila, a ono što se emotivno događalo unutar mene bilo je strašno. Nakon svih tih godina školovanja i konstantnog učenja došla sam do dna. Svaki dan sam dolazila doma plačući. Imala sam osjećaj da ne vidim izlaz. Nerado ovo kažem, ali sam u jednom trenutku u školi bila na samom rubu. Nisam to rekla čak ni mojoj mami. Tek sam joj to mjesecima kasnije ispričala.

I danas se oporavljam od tog teškog razdoblja

Danas mi to naravno zvuči nelogično, ali tada nisam vidjela širu sliku, niti sam mislila da mogu riješiti svoj problem. Nisam vidjela izlaz i sve skupa je to za mene bio ogroman pritisak. Mama i ja nigdje nismo mogle pronaći podršku. Na kraju je mama rekla da ću mijenjati školu ako se situacija ne popravi. Osjećala sam se kao da smo potpuno same, a često sam imala osjećaj i da moji prijatelji misle da sam sama kriva za sve što mi se događa. I to je jedan užasan osjećaj od kojeg se i danas oporavljam.

No, srećom situacija se iduće godine popravila. Preko ljeta sam ponovo išla na testiranje. Opet igrom slučaja. Mama je upoznala divnu logopedicu iz Zagreba koja je bila odlično upućena u život s disleksijom jer je i sama imala kćer disleksičarku, vrlo talentiranu, odličnu matematičarku i dala nam je korisne savjete kako surađivati sa školom i kako zastupati sebe kao disleksičara. Potvrdila je moju disleksiju ponovnim testiranjem i tada je cijela priča krenula u pozitivnom smjeru.

Instagram mi je otvorio jedan novi svijet

No, zbog cijele te situacije kroz koju sam prolazila počela sam se zatvarati u sebe i tu je moja mama opet odigrala najveću ulogu. Kako nije dobivala odgovore iz škole, nakon savjetovanja s logopedicom, okrenula se internetu. Na hrvatskim stranicama, u ono doba, pronašla je samo šture informacije koje uglavnom opisuju poteškoće pa se okrenula stranim studijama. Čitala je dosta o disleksiji i uvjerila me da najprije moramo promijeniti moju percepciju prema životu. Počele smo zajedno proučavati disleksiju, napravila mi je Instagram profil na engleskom i povezala me se s jednom predivnom zajednicom disleksičara diljem svijeta.

Često sam vodila online razgovara s ljudima i krenula sam istraživati što bi meni pomoglo u učenju. Nastavila sam raditi na programu za prezentacije Power Point i prilagođavala svoj način učenja dok ga nisam uspjela utemeljiti. Shvatila sam kako učim i da mi pomažu vizualni sadržaji i učenje na glas. I dalje sam puno učila, ali su ocijene bile bolje. Dogovorile smo i da gotovo sve predmete odgovaram usmeno. To se zaista odrazilo na poboljšanje mojih ocjena. Postepeno dvojke i trojke su se počele pretvarati u četvorke i petice.

Zato bih svakom disleksičaru, koji ne zna kako učiti, preporučila da počne s Power Pointom jer si može prilagoditi boju, font, prored, ubacivati puno slika, istraživati. Od svakog gradiva sam radila prezentaciju. Inače najbolje učim kroz slušanje i tu pomažu audio sadržaji. Snimila bih sadržaj pa bih ga u busu slušala i tako ponavljala gradivo. Za čitanje lektira preporučujem audio knjige koje se mogu danas naći na internetskim portalima, ali i na YouTubeu. Odlična ideja za disleksičare je i što postoji Hrvatska knjižnica za slijepe koja ima audio knjige. I one su besplatne za disleksičare.

Tehnologija nam pomaže da učenje bude brže i lakše

I za kraj mogu reći da je tehnologija definitivno promijenila moj život. U inozemstvu postoji jako lijepo razvijena asistivna tehnologija za disleksičare i dosta ljudi koristi, recimo, Scanning pen sa slušalicama. To je olovka kojom prolazite po nekom tekstu i ona vam ga čita na slušalicama. Postoji i kemijska Live Scribe Pen koja pohranjuje, snima sve što kažete, čujete i napišete.

Poslije taj materijal možete prenijeti na kompjuter pa isprintati na papir ili poslušati što ste zapisali. Super su i software programi Text to Speech ili Speech to Text koji na kompjuter piše što čitate ili čita što pišete. No, nažalost, ti su programi i gadgeti razvijeni za englesko govorno područje i još se ne mogu koristiti za hrvatski jezik.

Također, želim još jednom naglasiti da tehnologija pomaže da učenje i obrazovanje bude brže, lakše, kvalitetnije i neovisnije, ali tehnologija ne rješava disleksiju. Ona je pomagač, dobra vila koja stoji uz vas i pomaže da učite, radite i da vam bude lakše. I zato sam sretna da s disleksijom živim u današnje vrijeme i da sam u vrijeme školskih dana upravo kroz tehnologiju pronašla način za napredovanje. Za život s disleksijom, upotreba tehnologije na pravi način je neizostavna komponenta.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.