Kome ISIS prodaje naftu i njen tajnoviti put do svjetskog tržišta

Istraga tih novina navodno upućuje da takva nafta najčešće putuje iz Turske u Izrael.

Naftna polja pod kontrolom IS-a

Naftna polja u sjevernom Iraku i istočnoj Siriji otvorena su između sedam i devet sati dnevno, a nadzor proizvodnje provode Iračani koji su tamo radili i prije nego je IS okupirao ta područja. Radnici zaposleni na naftnim poljima i njihove obitelji uživaju mnoge privilegije nedostupne ostalim stanovnicima koji žive na području pod okupacijom IS-a.

Po nekim procjenama i razgovorima s izvorima iz Turske, Al-Araby tvrdi da tzv. Islamska država proizvodi prosječno 30.000 barela nafte svakog dana. Po tržišnim cijenama, ta nafta vrijedi više od milijun dolara.

Detalji krijumčarenja nafte

Pukovnik u iračkoj obavještajnoj službi navodno je opisao detalje krijumčarenja nafte. Njegove izjave potvrdili su kurdski dužnosnici, zaposlenici na graničnom prijelazu između iračkog Kurdistana i Turske te zaposlenik jedne od kompanija koja posluje s krijumčarenom naftom, tvrdi al-Araby.

Sirova nafta s područja pod nadzorom IS-a putuje preko Iraka i Turske do odredišta, a među njima najbitnija je luka Ašdod u Izraelu. “Nakon što je nafta utovarena u kamione, odvozi se do grada Zakho, oko 90 kilometara sjeverno od Mosula”, rekao je anonimni pukovnik. Zakho je grad u iračkom Kurdistanu, točno na granici s Turskom.

Plaćanje u američkim dolarima

“Između 70 i 100 cisterni s naftom iz IS-a istodobno dolazi u Zakho, gdje se susreću s krijumčarima nafte. Među njima najviše je Sirijaca i iračkih Kurda, ali pridruže im se i Turci te Iranci. Odgovorna osoba prodaje naftu najboljem ponuđaču”, kaže pukovnik. Najbolji ponuđač plaća između 10 i 25 posto dogovorene cijene u gotovini i to, pomalo ironično, u američkim dolarima, izjavio je pukovnik. Al-Araby tvrdi da se krijumčari natječu za kupovinu nafte na mnoge načine, a ubojstva šefova organizacija postala su uobičajena pojava.

Vozači predaju cisterne drugim vozačima koji imaju odgovarajuću papirologiju kako bi mogli prijeći u Tursku s naftom. Izvorni vozači dobiju prazne kamione da ih prevezu do teritorija IS-a. Međutim, prije prebacivanja sirova nafte prođe kroz privatne i primitivne rafinerije. Rudimentarno procesiranje nafte omogućuje da krijumčari takvu naftu označe kao nusprodukt pravog rafiniranja nafte. Krijumčari moraju procesirati naftu zato što turske vlasti ne dopuštaju uvoz sirove nafte ako nema odgovarajuće dozvole iračke vlade.

Utjecajni krijumčar pod nadimkom ujak Farid

Jednom kad nafta uđe u Tursku, kamioni je prevoze u grad Silopi. Tamo je dočekuje posrednik i možda ključna osoba u čitavom tom procesu. Muškarac u svojim pedesetima, s dvojnim grčkim i izraelskim državljanstvom, koristi nadimak ujak Farid. Al-Araby piše da su tijekom istrage otkrili nekoliko sličnih posrednika, ali ujak Farid je daleko najutjecajniji i najučinkovitiji.

Istraživanje autora Georgea Kiourktsogloua i Aleca Coutroubisa s londonskog sveučilišta Greenwich ukazuje na postojanje određenih indicija da je turska luka Ceyhan glavni terminal putem kojeg sirova nafta iz Islamske države dospjeva na svjetska tržišta.

Kiourktsoglou potvrdio neke navode

U razgovoru za Telegram, jedan od autora tog istraživanja potvrdio je te navode. George Kiourktsoglou, stručnjak za pomorsku sigurnost s višegodišnjim radnim iskustvom za naftnu kompaniju Shell u Grčkoj, trenutno podučava brodske časnike pomorskoj sigurnsti na Sveučilištu Greenwich. Međutim, Kiourktsoglou napominje da ne postoje dokazi da bilo kurdistanske bilo turske vlasti sudjeluju u tom krijumčarenju.

“Nisam pronašao čak niti sumnju da službena Ankara ili Erbil svjesno surađuju s Islamskom državom i da podržavaju takvu trgovinu. Apsolutno sam uvjeren da je riječ o ljudskoj pohlepi i korupciji. Ništa tu nije institucionalizirano”, rekao je Kiourktsoglou.

Nema dokaza o povezanosti Ankare i ISIS-a

On također niječe optužbe koje je Rusija uputila na račun Turske i turske suradnje s Islamskom državom.

“Nisam pronašao nikakve dokaze koji na bilo koji način povezuju službenu Ankaru s krijumčarenjem naftom. Moje istraživanje ukazuje na to da je riječ o zločinu što se događa na turskom teritoriju. To ne ukazuje da turske vlasti odobravaju takvo krijumčarenje. Slično kao što u Velikoj Britaniji postoji trgovina drogom, ali to ne znači da britanske vlasti je odobravaju”, rekao je Kiourktsoglou u razgovoru za Telegram.

Dio nafte završi u Izraelu

Katarski al-Araby tvrdi da dobar dio sirove nafte iz Ceyhana završi u izraelskim rafinerijama. Tamo dobiju djelomično prihvatljiv status, a Izraelci navodno prodaju takvu poluprerađenu naftu mediteranskim rafinerijama po cijeni od 30-35 dolara po barelu, što je i dalje znatno ispod tržišne cijene.

“Izrael je na ovaj ili onaj način postao glavno tržište za ISIS-ovu naftu. Bez njih, većina sirove nafte bi išla u Irak, Siriju i Tursku”, navodno je rekao jedan visoki dužnosnik u neimenovanoj naftnoj kompaniji.

Isplata novca

Što se tiče isplate novca za sirovu naftu, Al-Araby tvrdi da su otkrili barem tri načina za isplatu. Prvo, ISIS dobiva 10-25 posto vrijednosti nafte u gotovini prilikom isporuke krijumčarima. Zatim, naftne kompanije isplaćuju jedan dio novca na račun u turskoj banci. Taj novac se pere kroz veći broj mjenjačnica u Mosulu i Raki.

Na kraju, novac od sirove nafte koristi se za kupovinu automobila koje izvoze u Irak. Novac od prodaje automobila prebacuje se u središnju blagajnu Islamske države.