Prije godinu dana, neposredno pred početak ruske invazije na Ukrajinu, cijena barela sirove nafte (Brent) bila je 85 dolara, a dva tjedna kasnije zabilježila je svoj prvi „postinvazijski“ maksimum od 110 dolara. Nakon što je još jednom u lipnju prošle godine dosegla taj nivo, cijena sirove nafte postupno je padala te je u utorak bila ispod 80 dolara za barel.
Iako su mnogi navodni eksperti najavljivali cijenu i od 300 dolara za barel svjetsko tržište nafte je bez iole značajnijih potresa apsorbiralo stupnjevano uvođenje zapadnih sankcija na izvoz ruske sirove nafte i naftnih derivata. U ukupnome ruskom izvozu u 2021. godini sirova nafta i naftni derivati činili su 37 % vrijednosti. Te godine 46 % ruskoga izvoza sirove nafte i naftnih derivata završilo je na tržištu Europske unije, a najveći europski kupci bili su Njemačka i Nizozemska.
Pad prihoda za ruski državni proračun
Ukupna ruska proizvodnja nafte u 2022. bila je čak nešto veća nego u 2021. godini (10,7 milijuna barela/dnevno), ali je financijski rezultat te proizvodnje bio lošiji iako je prosječna cijena sirove nafte na svjetskom tržištu bila za 42 % viša. Prosječna cijena barela sirove nafte (Brent) bila je u 2021. godini 70,86 dolara, a u 2022. 100,93 dolara, ali su ruske naftne kompanije zbog zapadnih sankcija bile prisiljene prodavati sirovu naftu uz poveliki diskont, ponajviše kineskim i indijskim rafinerijama, koje su koristeći novonastale okolnosti višestruko povećale kupnju ruske nafte u odnosu na razdoblje prije ruske invazije na Ukrajinu.
Priliku su iskoristile i rafinerije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, koje su za potrebe pogona samih rafinerija kupovale jeftinu rusku naftu, a peterostrukim povećanjem prodaje dizela u zemlje Europske unije u potpunosti su nadomjestile prijašnji ruski izvoz na to tržište. Zahvaljujući značajnome cjenovnom diskontu i posljedičnome globalnom tržišnom preslagivanju ruska nafta je i dalje zadržala isti tržišni udio, ali uz bitno skromniji financijski učinak za ruske naftne kompanije i tamošnji državni proračun. Velika većina analitičara očekuje da će prosječna cijena sirove nafte u ovoj godini biti niža nego u prethodnoj, za 10 % do 15 %, što će imati za posljedicu još manje prihode za ruski državni proračun od onih u prošloj godini.
Putinovo ključno energetsko oruđe
Europska unija lako se i bezbolno riješila bilo kakve ovisnosti o ruskoj nafti što vjerojatno nije bilo iznenađenje ni za Vladimira Putina. Njegovo ključno energetsko oruđe u savladavanju europske volje u pomaganju Ukrajini trebao je ipak biti izvoz ruskoga prirodnog plina. Gazprom je započeo manipulirati isporukama plina, kapacitetima praznih zakupljenih podzemnih skladišta i cijenama plina na europskome tržištu još u ljeto 2021. godine te su cijene plina (TTF) već u predvečerje ruske invazije na Ukrajinu u prosincu te godine bile sedam puta više od onih godinu dana ranije.
Nakon cjenovnoga maksimuma krajem kolovoza prošle godine cijena plina bila je više-manje u konstantnome padu, a u utorak je bila jednaka onoj s početka listopada 2021. godine. Gazprom je morao priznati da je njegov izvoz plina u 2022. godini gotovo prepolovljen u odnosu na prethodnu godinu kada je putem plinovoda izvezeno ukupno 185,1 bcm, od čega 150 bcm u zemlje Europske unije. Zbog visokih cijena plina Gazprom je u prvoj polovini prošle godine imao rekordnu neto dobit u iznosu od 34 milijarde dolara, ali u ovoj godini uz daleko manju prosječnu cijenu očekuje ga i daljnji pad izvezenih količina jer, za razliku od nafte, ovdje ne postoji način da pronađe zamjenu za tržište Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kolaps uvezenih količina ruskog plina
U 2021. godini Europska unija uvezla je 83 % svojih potreba za prirodnim plinom od čega više od polovine iz Ruske Federacije. U studenome prošle godine udio uvezenoga ruskog plina pao je na svega 12,9 % ukupno uvezenih količina, a u razdoblju od siječnja do studenoga prošle godine uvoz ruskoga plina putem plinovoda i LNG terminala činio je manje od 24,6 % ukupnih količina. Kolapsu uvezenih količina ruskoga plina doprinijelo je i toplo vrijeme na europskome kontinentu u listopadu i studenome prošle godine, na vrijeme popunjena podzemna skladišta, manja kineska potražnja za LNG isporukama uzrokovana politikom zatvaranja gradova zbog COVID-a, ponovni rad europskih termoelektrana na ugljen te svekolike mjere štednje u potrošnji energije.
Međunarodna agencija za energiju (IAE) dala je krajem prošle godine prognozu prema kojoj bi u ovoj godini Europskoj uniji moglo nedostajati između 27 i 57 bcm prirodnoga plina ili najviše 15 % ukupnih potreba i to pod uvjetom da Rusija potpuno obustavi sve isporuke plinovodima, a kineske se potrebe za LNG isporukama vrate na nivo iz 2021. godine. Ako Europska unija investira dodatnih 100 milijardi eura u alternativne izvore energije i daljnje povećanje energetske učinkovitosti onda je moguće da i taj manjak potrebnih količina plina bude anuliran.
Potpuni ekonomski razlaz s Europom
Njemački ministar financija Christian Lindner u siječnju je ustvrdio da više ne postoji njemačka ovisnost u ruskim energentima. Njemačka je do ruske invazije na Ukrajinu polovinu svojih potreba za prirodnim plinom i trećinu za naftom uvozila iz Rusije. Prošle godine izgrađen je novi LNG terminal i to u rekordnome roku od osam mjeseci, povećani su kapaciteti podzemnih skladišta plina, ponovo su puštene u pogon termoelektrane na ugljen, prolongirano je zatvaranje tri preostala nuklearna reaktora i uveden je cijeli set mjera štednje energije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uspješni energetski, a time i ekonomski razvod Njemačke i Ruske Federacije obavljen je voljom Njemačke i prije prve godišnjice ruske invazije na Ukrajinu što je malo tko očekivao ili predvidio. Budući da je Njemačka bila „najzaslužnija“ za europsku ovisnost o ruskim energentima, a time i njihovo korištenje u političkim ucjenama Kremlja, ovakav ekspresni energetski i ekonomski razlaz doveo je Vladimira Putina u srednjoročno neodrživu poziciju.
Europska unija jednostavno je nezamjenjiv ekonomski partner Ruske Federacije, a svaka vlast u Kremlju koja tu činjenicu neće ili ne želi respektirati suočit će s gospodarskim zaostajanjem i neodrživom pauperizacijom većine ruskih građana. Prošlogodišnja relativno uspješna prilagodba ruskoga gospodarstva na zapadne sankcije, dodatno zamaskirana prihodima od prodaje energenata po visokim cijenama, ne bi trebala previše zavaravati. Rusko društvo može zbog potpunoga ekonomskog razlaza s Europskom unijom u ne tako dalekoj budućnosti doći u stanje u kojemu će čak i ishod rata u Ukrajini biti od sekundarne važnosti za opstojnost Vladimira Putina na vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ishod rata u Ukrajini uskoro bi mogao biti sekundaran za Putinov opstanak na vlasti. Ove brojke to savršeno pokazuju
Energetski i ekonomski razvod Europe i Rusije praktički je dovršen
Europska unija jednostavno je nezamjenjiv ekonomski partner Ruske Federacije, a svaka vlast u Kremlju koja tu činjenicu neće ili ne želi respektirati suočit će s gospodarskim zaostajanjem i neodrživom pauperizacijom većine ruskih građana
Prije godinu dana, neposredno pred početak ruske invazije na Ukrajinu, cijena barela sirove nafte (Brent) bila je 85 dolara, a dva tjedna kasnije zabilježila je svoj prvi „postinvazijski“ maksimum od 110 dolara. Nakon što je još jednom u lipnju prošle godine dosegla taj nivo, cijena sirove nafte postupno je padala te je u utorak bila ispod 80 dolara za barel.
Iako su mnogi navodni eksperti najavljivali cijenu i od 300 dolara za barel svjetsko tržište nafte je bez iole značajnijih potresa apsorbiralo stupnjevano uvođenje zapadnih sankcija na izvoz ruske sirove nafte i naftnih derivata. U ukupnome ruskom izvozu u 2021. godini sirova nafta i naftni derivati činili su 37 % vrijednosti. Te godine 46 % ruskoga izvoza sirove nafte i naftnih derivata završilo je na tržištu Europske unije, a najveći europski kupci bili su Njemačka i Nizozemska.
Pad prihoda za ruski državni proračun
Ukupna ruska proizvodnja nafte u 2022. bila je čak nešto veća nego u 2021. godini (10,7 milijuna barela/dnevno), ali je financijski rezultat te proizvodnje bio lošiji iako je prosječna cijena sirove nafte na svjetskom tržištu bila za 42 % viša. Prosječna cijena barela sirove nafte (Brent) bila je u 2021. godini 70,86 dolara, a u 2022. 100,93 dolara, ali su ruske naftne kompanije zbog zapadnih sankcija bile prisiljene prodavati sirovu naftu uz poveliki diskont, ponajviše kineskim i indijskim rafinerijama, koje su koristeći novonastale okolnosti višestruko povećale kupnju ruske nafte u odnosu na razdoblje prije ruske invazije na Ukrajinu.
Priliku su iskoristile i rafinerije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, koje su za potrebe pogona samih rafinerija kupovale jeftinu rusku naftu, a peterostrukim povećanjem prodaje dizela u zemlje Europske unije u potpunosti su nadomjestile prijašnji ruski izvoz na to tržište. Zahvaljujući značajnome cjenovnom diskontu i posljedičnome globalnom tržišnom preslagivanju ruska nafta je i dalje zadržala isti tržišni udio, ali uz bitno skromniji financijski učinak za ruske naftne kompanije i tamošnji državni proračun. Velika većina analitičara očekuje da će prosječna cijena sirove nafte u ovoj godini biti niža nego u prethodnoj, za 10 % do 15 %, što će imati za posljedicu još manje prihode za ruski državni proračun od onih u prošloj godini.
Putinovo ključno energetsko oruđe
Europska unija lako se i bezbolno riješila bilo kakve ovisnosti o ruskoj nafti što vjerojatno nije bilo iznenađenje ni za Vladimira Putina. Njegovo ključno energetsko oruđe u savladavanju europske volje u pomaganju Ukrajini trebao je ipak biti izvoz ruskoga prirodnog plina. Gazprom je započeo manipulirati isporukama plina, kapacitetima praznih zakupljenih podzemnih skladišta i cijenama plina na europskome tržištu još u ljeto 2021. godine te su cijene plina (TTF) već u predvečerje ruske invazije na Ukrajinu u prosincu te godine bile sedam puta više od onih godinu dana ranije.
Nakon cjenovnoga maksimuma krajem kolovoza prošle godine cijena plina bila je više-manje u konstantnome padu, a u utorak je bila jednaka onoj s početka listopada 2021. godine. Gazprom je morao priznati da je njegov izvoz plina u 2022. godini gotovo prepolovljen u odnosu na prethodnu godinu kada je putem plinovoda izvezeno ukupno 185,1 bcm, od čega 150 bcm u zemlje Europske unije. Zbog visokih cijena plina Gazprom je u prvoj polovini prošle godine imao rekordnu neto dobit u iznosu od 34 milijarde dolara, ali u ovoj godini uz daleko manju prosječnu cijenu očekuje ga i daljnji pad izvezenih količina jer, za razliku od nafte, ovdje ne postoji način da pronađe zamjenu za tržište Europske unije.
Kolaps uvezenih količina ruskog plina
U 2021. godini Europska unija uvezla je 83 % svojih potreba za prirodnim plinom od čega više od polovine iz Ruske Federacije. U studenome prošle godine udio uvezenoga ruskog plina pao je na svega 12,9 % ukupno uvezenih količina, a u razdoblju od siječnja do studenoga prošle godine uvoz ruskoga plina putem plinovoda i LNG terminala činio je manje od 24,6 % ukupnih količina. Kolapsu uvezenih količina ruskoga plina doprinijelo je i toplo vrijeme na europskome kontinentu u listopadu i studenome prošle godine, na vrijeme popunjena podzemna skladišta, manja kineska potražnja za LNG isporukama uzrokovana politikom zatvaranja gradova zbog COVID-a, ponovni rad europskih termoelektrana na ugljen te svekolike mjere štednje u potrošnji energije.
Međunarodna agencija za energiju (IAE) dala je krajem prošle godine prognozu prema kojoj bi u ovoj godini Europskoj uniji moglo nedostajati između 27 i 57 bcm prirodnoga plina ili najviše 15 % ukupnih potreba i to pod uvjetom da Rusija potpuno obustavi sve isporuke plinovodima, a kineske se potrebe za LNG isporukama vrate na nivo iz 2021. godine. Ako Europska unija investira dodatnih 100 milijardi eura u alternativne izvore energije i daljnje povećanje energetske učinkovitosti onda je moguće da i taj manjak potrebnih količina plina bude anuliran.
Potpuni ekonomski razlaz s Europom
Njemački ministar financija Christian Lindner u siječnju je ustvrdio da više ne postoji njemačka ovisnost u ruskim energentima. Njemačka je do ruske invazije na Ukrajinu polovinu svojih potreba za prirodnim plinom i trećinu za naftom uvozila iz Rusije. Prošle godine izgrađen je novi LNG terminal i to u rekordnome roku od osam mjeseci, povećani su kapaciteti podzemnih skladišta plina, ponovo su puštene u pogon termoelektrane na ugljen, prolongirano je zatvaranje tri preostala nuklearna reaktora i uveden je cijeli set mjera štednje energije.
Uspješni energetski, a time i ekonomski razvod Njemačke i Ruske Federacije obavljen je voljom Njemačke i prije prve godišnjice ruske invazije na Ukrajinu što je malo tko očekivao ili predvidio. Budući da je Njemačka bila „najzaslužnija“ za europsku ovisnost o ruskim energentima, a time i njihovo korištenje u političkim ucjenama Kremlja, ovakav ekspresni energetski i ekonomski razlaz doveo je Vladimira Putina u srednjoročno neodrživu poziciju.
Europska unija jednostavno je nezamjenjiv ekonomski partner Ruske Federacije, a svaka vlast u Kremlju koja tu činjenicu neće ili ne želi respektirati suočit će s gospodarskim zaostajanjem i neodrživom pauperizacijom većine ruskih građana. Prošlogodišnja relativno uspješna prilagodba ruskoga gospodarstva na zapadne sankcije, dodatno zamaskirana prihodima od prodaje energenata po visokim cijenama, ne bi trebala previše zavaravati. Rusko društvo može zbog potpunoga ekonomskog razlaza s Europskom unijom u ne tako dalekoj budućnosti doći u stanje u kojemu će čak i ishod rata u Ukrajini biti od sekundarne važnosti za opstojnost Vladimira Putina na vlasti.