Andrej Plenković, vjerovali ili ne, jednoga dana prestat će biti premijer, a sve te vrlo loše prakse implementirane u vrijeme njegove preduge vladavine postat će alati njegovih nasljednika. Prosvijećeni apsolutizam Andreja Plenkovića može biti vrlo lako zamijenjen neprosvijećenim, da ne kažem baš zatucanim i rigidnim, po uzoru na sjeverno i istočno susjedstvo.
Plenkovićevo opetovano kršenje ustavne norme prilikom smjene ministara, njegovo poslovično ignoriranje parlamentarne procedure uz bahato opravdanje da je jedina presudna stvar koja određuje početak i kraj ministarske karijere povjerenje premijera, dovodi nas do modela vladavine u kojemu Andrej Plenković može bez ikakvoga okolišanja izjaviti: “Država, to sam ja”.
‘Mi smo opet u 1990. ili 2000. godini’
Hrvatska je nažalost prešla onu liniju do koje se na parlamentarnim izborima međusobno natječu ljevica, centar i desnica, nacionalisti i europski federalisti, zeleni i negatori klimatskih promjena. Mi smo opet u 1990. ili 2000. godini. Još jednom je potrebna smjena vlasti zbog elementarne političke higijene i očuvanja dosegnutih demokratskih standarda, zbog premijera predugoga trajanja uvjerenoga u vlastitu nezamjenjivost i nepogrešivost, zbog slabašnih i nerazvijenih institucija zarobljenih trećerazrednim partijcima, zbog svih Filipovića, Habijana ili Grlić-Radmana dospjelih na vrh piramide vlasti i moći isključivo zbog bespogovorne lojalnosti tome istome premijeru.
Andrej Plenković ne pripada krugu „iliberalnih“ vlastodržaca poput Viktora Orbana, Jaroslawa Kaczynskog ili Aleksandra Vučića, ali njegujući i unapređujući nedemokratske prakse, negirajući ili ignorirajući čak i samo postojanje vlastite političke odgovornosti za mangupe u vlastitim redovima, učinio je tu usporedbu uopće mogućom.
Prije sedam godina, tada vrlo usamljeni Andrej Plenković imao je hrabrosti kazati Tomislavu Karamarku i cijelom HDZ-u da stranka ne može biti talac jednoga čovjeka. Mogu li hrvatske nedovoljno razvijene demokratske institucije biti kolateralnom žrtvom političkih ambicija Andreja Plenkovića, odredit će rezultati parlamentarnih izbora. Bilo bi iznenađenje da je afera Mreža posljednja afera prije njihovoga održavanja, ali možemo biti sigurni da ni jedna nova neće značajnije utjecati na biračke preferencije HDZ-ova biračkoga korpusa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Jedino izborni porazi djeluju ljekovito na političare’
Ako trenutačna ispitivanja raspoloženja birača i razmrvljenost oporbe pretvorimo u saborske mandate, Andrej Plenković bit će još jednom relativni pobjednik izbora, pa će dobiti priliku za sastavljanje nove vlade. Hoće li ga nova izborna pobjeda učiniti boljim premijerom, a HDZ manje klijentističkim, nije valjda dvojbeno. Jedino izborni porazi djeluju ljekovito na političare, a za političke stranke oni su nezaobilazni preduvjet bilo kakve katarze.
Još jedna izborna pobjeda i još jedan mandat bit će protumačen i kao amnestija za sve mnogobrojne afere i njihove glavne vinovnike te nema razloga da se cijela igra i dalje ne nastavi. Upravo u tome je ključni problem Andreja Plenkovića i njegovoga načina upravljanja Hrvatskom.
Ulazak u Schengen i Eurozonu ne može biti pokriće za posvemašnju eroziju političke odgovornosti. Ako je ministar Davor Filipović odgovoran za dealove svoga savjetnika Jurice Lovrinčevića i zbog toga mora otići, onda je valjda i premijer Andrej Plenković odgovoran za Gabrijelu Žalac ili Darka Horvata i njihove nepodopštine. Ne može ministar biti potjeran samo zbog jednoga kadrovskog promašaja, a premijer imati pravo na kadrovsko brljavljenje epskih razmjera. Ili ipak može jer što je dopušteno Jupiteru, nije volu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Vlada je džabe krečila, a boju su platili hrvatski građani’
„Nema više afere, Habijan je potopio aferu“, tom rečenicom popraćenom blistavim osmijehom obratio se Andrej Plenković novinarima dan nakon što je Damira Habijana predložio za novog ministra gospodarstva. Ne preostaje mi ništa drugo nego zaključiti da živim u zemlji u kojoj se premijer šeretski nadmeće s novinarima o (ne)važnosti još jedne korupcijske afere koju je eto, on „potopio“ neočekivanim ministarskim izborom.
Andrej Plenković time pokazuje da ili uopće ne razumije javno političko djelovanje ili što je vjerojatnije, da mu sve češće zakazuju politički refleksi, pa tako izostaje i empatični odnos prema građanima sluđenim beskonačnim nizom nepodopština njegovoga tima. Je li afera Mreža nestala s prvih strana novina ili iz prvih minuta televizijskih dnevnika zbog imenovanja Habijana ili zbog zasićenosti građana korupcijom vladajućih nije tema, a još manje alibi za premijera Plenkovića.
Njegova je prvenstvena dužnost i obaveza osigurati transparentno trošenje javnoga novca, u ovome slučaju onoga namijenjenoga medijskome oglašavanju. U tome nema baš ničega zabavnoga i javnost ima pravo znati čemu uopće služe medijski budžeti pojedinih ministarstva i državnih agencija, tko njima upravlja i na koji se način taj novac raspodjeljuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imenovanje Habijana nije i ne može „potopiti“ ta pitanja, a izbjegavanjem odgovora Andrej Plenković pokazuje koliko mu je stvarno stalo do transparentnosti u trošenju proračunskoga novca. Dapače, premijer je uspio izjaviti da mediji, usprkos svem utrošenom javnom novcu na razne oblike promocija, konferencija i oglašavanja, i dalje ne pišu ni lijepo ni dovoljno o uspjesima i postignućima njegove Vlade. Prevedeno, Vlada je džabe krečila, a boju su platili hrvatski građani.
Ako je Filipovića otjerao zbog jednog kompromitiranog savjetnika, Plenković je odavno trebao smijeniti i sam sebe
Plenković će jednom prestati biti premijer, ali sve loše prakse implementirane u vrijeme njegove preduge vladavine postat će alati njegovih nasljednika
Valjda je i premijer Andrej Plenković odgovoran za Gabrijelu Žalac ili Darka Horvata i njihove nepodopštine. Ne može ministar biti potjeran samo zbog jednoga kadrovskog promašaja, a premijer imati pravo na kadrovsko brljavljenje epskih razmjera. Ili ipak može jer što je dopušteno Jupiteru, nije volu.
Hrvatska je u proteklih sedam godina toliko uznapredovala da premijer Andrej Plenković sada već može svaku novu nepodopštinu vlastite ekipe javnosti prikazati kao oporbenu ujdurmu. Diskrecijsko trošenje javnoga novca za medijsko uljepšavanje vladajućih, uz odgovarajući „kickback“ onome tko tim novcem raspolaže, pretvoreno je u aferu odavanja povlaštenih informacija oporbenom Mostu.
Andrej Plenković, vjerovali ili ne, jednoga dana prestat će biti premijer, a sve te vrlo loše prakse implementirane u vrijeme njegove preduge vladavine postat će alati njegovih nasljednika. Prosvijećeni apsolutizam Andreja Plenkovića može biti vrlo lako zamijenjen neprosvijećenim, da ne kažem baš zatucanim i rigidnim, po uzoru na sjeverno i istočno susjedstvo.
Plenkovićevo opetovano kršenje ustavne norme prilikom smjene ministara, njegovo poslovično ignoriranje parlamentarne procedure uz bahato opravdanje da je jedina presudna stvar koja određuje početak i kraj ministarske karijere povjerenje premijera, dovodi nas do modela vladavine u kojemu Andrej Plenković može bez ikakvoga okolišanja izjaviti: “Država, to sam ja”.
‘Mi smo opet u 1990. ili 2000. godini’
Hrvatska je nažalost prešla onu liniju do koje se na parlamentarnim izborima međusobno natječu ljevica, centar i desnica, nacionalisti i europski federalisti, zeleni i negatori klimatskih promjena. Mi smo opet u 1990. ili 2000. godini. Još jednom je potrebna smjena vlasti zbog elementarne političke higijene i očuvanja dosegnutih demokratskih standarda, zbog premijera predugoga trajanja uvjerenoga u vlastitu nezamjenjivost i nepogrešivost, zbog slabašnih i nerazvijenih institucija zarobljenih trećerazrednim partijcima, zbog svih Filipovića, Habijana ili Grlić-Radmana dospjelih na vrh piramide vlasti i moći isključivo zbog bespogovorne lojalnosti tome istome premijeru.
Andrej Plenković ne pripada krugu „iliberalnih“ vlastodržaca poput Viktora Orbana, Jaroslawa Kaczynskog ili Aleksandra Vučića, ali njegujući i unapređujući nedemokratske prakse, negirajući ili ignorirajući čak i samo postojanje vlastite političke odgovornosti za mangupe u vlastitim redovima, učinio je tu usporedbu uopće mogućom.
Prije sedam godina, tada vrlo usamljeni Andrej Plenković imao je hrabrosti kazati Tomislavu Karamarku i cijelom HDZ-u da stranka ne može biti talac jednoga čovjeka. Mogu li hrvatske nedovoljno razvijene demokratske institucije biti kolateralnom žrtvom političkih ambicija Andreja Plenkovića, odredit će rezultati parlamentarnih izbora. Bilo bi iznenađenje da je afera Mreža posljednja afera prije njihovoga održavanja, ali možemo biti sigurni da ni jedna nova neće značajnije utjecati na biračke preferencije HDZ-ova biračkoga korpusa.
‘Jedino izborni porazi djeluju ljekovito na političare’
Ako trenutačna ispitivanja raspoloženja birača i razmrvljenost oporbe pretvorimo u saborske mandate, Andrej Plenković bit će još jednom relativni pobjednik izbora, pa će dobiti priliku za sastavljanje nove vlade. Hoće li ga nova izborna pobjeda učiniti boljim premijerom, a HDZ manje klijentističkim, nije valjda dvojbeno. Jedino izborni porazi djeluju ljekovito na političare, a za političke stranke oni su nezaobilazni preduvjet bilo kakve katarze.
Još jedna izborna pobjeda i još jedan mandat bit će protumačen i kao amnestija za sve mnogobrojne afere i njihove glavne vinovnike te nema razloga da se cijela igra i dalje ne nastavi. Upravo u tome je ključni problem Andreja Plenkovića i njegovoga načina upravljanja Hrvatskom.
Ulazak u Schengen i Eurozonu ne može biti pokriće za posvemašnju eroziju političke odgovornosti. Ako je ministar Davor Filipović odgovoran za dealove svoga savjetnika Jurice Lovrinčevića i zbog toga mora otići, onda je valjda i premijer Andrej Plenković odgovoran za Gabrijelu Žalac ili Darka Horvata i njihove nepodopštine. Ne može ministar biti potjeran samo zbog jednoga kadrovskog promašaja, a premijer imati pravo na kadrovsko brljavljenje epskih razmjera. Ili ipak može jer što je dopušteno Jupiteru, nije volu.
‘Vlada je džabe krečila, a boju su platili hrvatski građani’
„Nema više afere, Habijan je potopio aferu“, tom rečenicom popraćenom blistavim osmijehom obratio se Andrej Plenković novinarima dan nakon što je Damira Habijana predložio za novog ministra gospodarstva. Ne preostaje mi ništa drugo nego zaključiti da živim u zemlji u kojoj se premijer šeretski nadmeće s novinarima o (ne)važnosti još jedne korupcijske afere koju je eto, on „potopio“ neočekivanim ministarskim izborom.
Andrej Plenković time pokazuje da ili uopće ne razumije javno političko djelovanje ili što je vjerojatnije, da mu sve češće zakazuju politički refleksi, pa tako izostaje i empatični odnos prema građanima sluđenim beskonačnim nizom nepodopština njegovoga tima. Je li afera Mreža nestala s prvih strana novina ili iz prvih minuta televizijskih dnevnika zbog imenovanja Habijana ili zbog zasićenosti građana korupcijom vladajućih nije tema, a još manje alibi za premijera Plenkovića.
Njegova je prvenstvena dužnost i obaveza osigurati transparentno trošenje javnoga novca, u ovome slučaju onoga namijenjenoga medijskome oglašavanju. U tome nema baš ničega zabavnoga i javnost ima pravo znati čemu uopće služe medijski budžeti pojedinih ministarstva i državnih agencija, tko njima upravlja i na koji se način taj novac raspodjeljuje.
Imenovanje Habijana nije i ne može „potopiti“ ta pitanja, a izbjegavanjem odgovora Andrej Plenković pokazuje koliko mu je stvarno stalo do transparentnosti u trošenju proračunskoga novca. Dapače, premijer je uspio izjaviti da mediji, usprkos svem utrošenom javnom novcu na razne oblike promocija, konferencija i oglašavanja, i dalje ne pišu ni lijepo ni dovoljno o uspjesima i postignućima njegove Vlade. Prevedeno, Vlada je džabe krečila, a boju su platili hrvatski građani.