Analiza: Kako riješiti zdravstvo u zemlji gdje osiguranje koristi 4,2 milijuna ljudi, a uplaćuje ga 1,6 milijun

Vrlo je teško ili nemoguće povisiti doprinose za zdravstvo, a s druge strane zdravstvo je ispodprosječno financirano. Što sad?

ZADNJA IZMJENA: svi 25, 2020

Pandemija koronavirusa stavila je u središte pozornosti funkcioniranje zdravstvenih sustava diljem svijeta. Iako u Hrvatskoj, srećom, broj oboljelih nije bio toliki da bi doveo do preopterećenja, gotovo dvomjesečna obustava redovnog rada bolnica i ostalih dijelova sustava, sasvim sigurno dovest će do produbljivanja problema koji su prisutni već godinama.

Iz perspektive pacijenata, vjerojatno najizraženiji problem su liste čekanja. Na neke preglede čeka se mjesecima, pa i godinama, što onemogućava pravodobno dijagnosticiranje bolesti i smanjuje šanse za pozitivan ishod liječenja.

Usporedba s, recimo, susjednom Slovenijom

Izdvajanja za zdravstvo u Hrvatskoj ispod su prosjeka Europske unije i u visini su od 6,8 posto BDP-a. Prosjek EU je 9,8 posto BDP-a, a čisto za usporedbu, susjedna Slovenija izdvaja 8,19 posto BDP-a. Kada pogledamo brojke po stanovniku, u Hrvatskoj se za zdravstvo izdvaja 805 eura po stanovniku, dok je u Sloveniji taj iznos oko 1700 eura.

Izvor: Eurostat

Slično kao i kod mirovinskog sustava gdje je glavni problem nepovoljan odnos broja radnika i umirovljenika, tako je i kod zdravstvenog sustava glavni problem nepovoljan odnos onih koji plaćaju doprinose i onih koji ga koriste. Iz izvješća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za 2018. godinu, vidljivo je da je prosječan broj osiguranika bio 4,2 milijuna, dok je broj aktivnih radnika, odnosno onih koji uplaćuju doprinose bio oko 1,6 milijuna.

Iako su ukupno gledano izdvajanja za zdravstvo niska, kao što smo već spomenuli, ispod prosjeka EU, kada se spustimo na razinu onih koji financiraju zdravstveni sustav, onda ta izdvajanja nisu mala. Doprinos za zdravstvo iznosi 16,5 posto na bruto plaću. Prosječna plaća iznosi oko 6.700 kuna, što znači da radnik s prosječnom plaćom za zdravstvo izdvaja oko 1.600 kuna mjesečno, ili 19.200 kuna godišnje. Tako smo se našli u situaciji da je vrlo teško ili nemoguće povisiti doprinose za zdravstvo jer su plaće ionako porezno (pre)opterećene, a s druge strane zdravstvo je ispodprosječno financirano.

Kako smanjiti troškove, a povećati investicije

Profesorica Dagmar Radin, s Fakulteta političkih znanosti, koja se bavi zdravstvenim politikama, kaže da je jedan od glavnih problema upravo taj nepovoljan odnos uplatitelja i korisnika zdravstvenog sustava. Smatra da bi trebalo povesti više računa o racionalizaciji sustava te poticati građane na odgovornije ponašanje kada je u pitanju vlastito zdravlje ali i korištenje usluga zdravstva, što bi dovelo do smanjenja troškova.

“Mislim da je bitno držati se načela solidarnosti i dostupnosti kao prava na zdravstvenu skrb, no, s pravima dolaze i odgovornosti. Ima mnogo mogućnosti kako s jedne strane smanjiti neučinkovitost i troškove, te kako povećati investicije. Iako je ‘single payer’ sustav najučinkovitiji u omjeru investicije prema ishodima zdravstva te bi bilo dobro da se takav sustav održi, on mora u sebi imati mehanizam kojim stimuliramo odgovornije ponašanje građana prema svom zdravlju i prema konzumaciji usluga u zdravstvu”, kaže Radin.

Izvor: Eurostat

Osim financijskih, hrvatski zdravstveni sustav ima velikih organizacijskih problema, što negativno utječe na uvjete rada liječnika i drugog zdravstvenog osoblja.

“Plaće liječnika u našem javno financiranom sustavu relativno su niske u usporedbi s drugim državama odnosno privatnim sektorom, ali mislim da još veći problem predstavlja loša organizacija sustava koja stvara loše uvjete rada, a koji su često razlog nezadovoljstva zdravstvenih djelatnika. Iako u medicini i zdravstvenim sustavima postoje dobre prakse i protokoli i smjernice za bolju organizaciju i bolje pružanje skrbi, ta načela nisu univerzalno prihvaćena i implementirana”, kaže Profesorica Radin.

U hrvatskom zdravstvu radi više od 70 tisuća ljudi

Osim toga, problem vidi i u tome što se premalo oslanjamo na primarnu skrb, a previše smo naslonjeni i ovisimo o bolničkom sustavu. “Potrebno je omogućiti liječnicima primarne zdravstvene zaštite da obavljaju više usluga koje bi smanjile potrebu za bolničkom skrbi koja predstavlja više od dvije trećine troškova u sustavu.”

“Sustav je isto tako vrlo nejednak: nerijetko pacijenti koji dobiju neadekvatnu skrb u nekoj lokalnoj općoj bolnici traže je u Zagrebu, gdje je i veća koncentracija liječnika. Teško je privući liječnika da ostane na specijalizaciji, a kasnije i na radu u bolnici, u kojoj su uvjeti rada i organizacija procijenjeni kao loši. Indikativno je da u regijama gdje je kvaliteta života visoka i gdje bi sustav trebao lako privući zdravstvene djelatnike, to je često problem, te se kao razlozi navode loši radni uvjeti. Na primjer, u Puli i Dubrovniku.”, kaže Radin.

U hrvatskom zdravstvu radi više od 70 tisuća ljudi, od čega je preko 15 tisuća doktora medicine, preko 33 tisuće sestara sa srednjom stručnom spremom, te više od 13 tisuća sestara s višom stručnom spremom. Iako broj liječnika posljednjih godina raste, dio njih otišao je u inozemstvo te se u dijelovima sustava osjeća nedostatak pojedinih specijalizacija.

Izvor: HZJZ i HZZO

U Istri nema ni dječjeg kardiologa ni dječjeg neurologa

“Neformalni podaci govore da nam dio liječnika odlazi ili je otišao u druge zemlje Europske unije te da buduće liječnike gubimo već i na zadnjim godinama studija kada im se nude povoljniji uvjeti specijalizacije u drugim zemljama. Nemamo kompletan pregled onog što se događa jer niti resorno ministarstvo niti fakulteti ne provode sustavne studije kako bi se utvrdili ti procesi”, kaže Radin.

Također, postoji problem da, radi nejednakih uvjeta specijalizacije, neke među liječnicima manje popularne ustanove i sredine ne uspijevaju popuniti kvote. Raspisuju se natječaji, ali nema interesa, upozorava Radin.

“U Istri, primjerice, već neko vrijeme nema niti pedijatrijskog kardiologa niti pedijatrijskog neurologa te je sva skrb preusmjerena u Rijeku. Dakle, imamo sustav u kojem se pacijenti slijevaju u veće centre, radi nedostatka liječnika. Umjesto da se inzistira da Pula, ili neka druga bolnica, ima toliko liječnika specijalista, treba li možda povećati kapacitete u KBC Rijeci? Međutim, mislim da u Hrvatskoj nije problem u tome što se ne bi moglo pronaći rješenje, već je problem u tome što ne postoji politička volja da se rješenja provedu. Tu ulazimo u sferu političke trgovine, moći i utjecaja određenih skupina i stranaka, jer svaka promjena ima i svoj realni financijski ali i politički trošak koji je za neke grupe neprihvatljiv. Ali nerješavanje problema nanosi štetu cijelom društvu”, kaže Radin.

Bismo li svi doista trebali plaćati jednako?

Osim poticanja građana na odgovornije ponašanje, vođenje zdravijih stilova života, što bi dovelo i do manjeg korištenja zdravstvenih usluga, profesorica Radin smatra da bi oni s rizičnijim ponašanjem poput pušača trebali snositi viši trošak zdravstvenih usluga, što bi ih također motiviralo da promijene životni stil.

“Oni koji spadaju u rizičniju skupinu po svom ponašanju poput konzumenata cigareta ili narkotika trebali bi snositi i viši trošak za bolesti za koje znamo da su uzrokovane takvim ponašanjem. Bitno je naglasiti da ti mehanizmi ne smiju biti takvi da imaju negativan utjecaj na pristupačnost zdravstvenih usluga ili da uzrokuju značajne financijske poteškoće kao posljedica ostvarivanja skrbi. Oni bi trebali služiti tome da potiču ljude na manje riskantno ponašanje odnosno zdravi život i da se njima pokrivaju troškovi uzrokovani takvim ponašanjem”.

Iznosi i zanimljivu ideju, da se pacijentima po otpuštanju iz bolnice, uz otpusno pismo, uruči i informativni izvještaj o troškovima njihovog liječenja, bez obzira na to što ga je platilo osiguranje. “To je mala promjena koja bi pomogla osvještavanju korisnika o troškovima skrbi. U sadašnjem sustavu pacijenti nemaju informaciju koliko zdravstvena skrb košta”, kaže Radin.

Marko Repecki
Telegram autor
109 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program