Samoubilačke poruke RESTART koalicije biračima

“Svi protiv Plenkovića! Svi protiv jednoga, jedan naspram svih. Cijeli spektar političkih opcija, ‘čisto desnog’ Domovinskog pokreta i desnocentrističkog Mosta, do lijevo-liberalne Restart koalicije, liberalne Stranke s imenom i prezimenom te lijevo-zelene koalicije Možemo! Svi su se svim snagama obrušili na njegovo političko rušenje. U tome su bili toliko “uvjerljivi”, da se u široj javnosti samo učvrstilo uvjerenje da na našoj političkoj sceni Plenković uopće nema iole dostojnoga i ravnopravnog takmaca”, kaže Lalović.

U oštroj konkurenciji denuncijacija Plenkovića i njegova HDZ-a, profesor Lalović posebno ističe Restart koaliciju, ponajprije čelnike SDP-a, Davora Bernardića, Rajka Ostojića, Branka Grčića. “Koliko je njihova kampanja bila agresivna, a demoniziranje Plenkovićeve vlade neodmjereno, sažima se u huškačkom duhu njihove samoubilački nerazumne poruke hrvatskim biračima: “Ili korupcija, lopovluk i fašizam za najcrnju Hrvatsku u povijesti, ili RESTART koalicija za novi početak, bez korupcije, nepravde i diskriminacije”, kaže.

Prognoze su teško mogle biti promašenije

Predizborne ankete elektorata i stručne prognoze o mogućim rezultatima izbora, čak i najopreznije, predviđale su ili neizvjesnu borbu između dvaju glavnih protivnika, HDZ-a i Restart koalicije, ili pak tijesnu, a ponekad i izrazitu pobjedu Restart koalicije nad HDZ-om, od čak desetak mandata više. Stoga profesor Lalović zaključuje kako su prognoze teško mogle biti promašenije, što je potpuno zbunilo ne samo političke protivnike Andreja Plenkovića nego i brojne komentatore. Posebno su to teško primili, tvrdi Lalović, radikalno desni analitičari.

“Još u šoku i nevjerici, desničarski publicist, glavni urednik neoustaškog Hrvatskog tjednika, zdvojno se oglasio odmah nakon izbora. U uvodniku ‘Plenković pobijedio – Hrvatska izgubila’, Ivica Marijačić zdvaja nad neočekivanim rezultatima izbora. Pa svojstvenom mu pameću i rječnikom ustvrđuje: ‘Plenković pobijedio, izbjegao političku smrt i odmah sklopio koaliciju s Pupovcem, Radinom, Kajtazijem, Čačićem, dakle s Jugoslavenima, iredentistima, Srbima, četnicima, ratnim profiterom, albanskim ciganinom i bivšim oficirom JNA kojega su zarobili hrvatski branitelji kao agresora. Sa svima, samo ne s Hrvatima i sa ‘Škorinim ustašama'”, kaže Lalović.

Slijedi Marijačićeva ocjena da je “nakon ovako uvjerljive pobjede za Hrvatski sabor” Plenković “postao praktički apsolutni gospodar hrvatske politike”.

Marijančić Plenkovića smatra izdajnikom

Opredjeljujući se za Plenkovića, građani su se opredijelili za status quo i odbili “avanture s promjenama”. No veoma niska izlaznost na izborima iskazuje “osjećaj tjeskobe” da se “ništa ne može promijeniti u Hrvatskoj” što bi moglo “paralizirati mlade ljude i dovesti ih do ludila” te ih navesti na odlazak iz zemlje”, zaključuje Marijačić. No već sljedeći tjedan, zapaža profesor Lalović, nakon što se malo pribrao od početnog šoka, autor nastavlja svoj četverogodišnji križarski rat protiv Plenkovića i njegova HDZ-a.

“Pod bogougodnim naslovom ‘Izdajnik s legitimitetom koje se svaki čestiti Hrvat treba stidjeti’, Marijačić upozorava čitateljstvo da Plenković nije samo “izdajnik”, oznaka kojom ga te novine časte trajno i sladostrasno, nego je i lažna veličina, “liliputanac” koji se usuđuje samozaljubljeno uspoređivati s velikanom Tuđmanom. A njegov HDZ nema, osim imena, ništa zajedničko s autentičnim HDZ-om. Tuđman je gradio i čuvao slavni, jedinstveni, domoljubni i narodni HDZ, kao povijesni projekt, kao stranku, kao blistavu i spasonosnu ideju…

Nasuprot tome, kaže Marijačić, Plenkovićev “HDZ već dugo nije ni desna, ni konzervativna, ni domoljubna, ni Tuđmanova politička stranka, nego klasična ljevičarska sljedba i klijentelistički hranidbeni lanac ljudi bez vjere, nacije i ideologije…” Plenkovićeva pak “autentična politička priroda” je “anacionalna, ljevičarska, liberalna, globalistička”, zaključuje glavni urednik Hrvatskog tjednika.”

I lijevičarski komentatori su zatečeni Plenkovićevom pobjedom

I dio komentatora lijeve orijentacije, upozorava Lalović, također je bio potpuno zatečen sigurnom pobjedom Plenkovića. Pa su, kaže, optuživali Plenkovića da njegov model, poput Sanaderovog, karakterizira model vladanja “otklonom od ljute desnice, ali ne i bujajuće sveprisutne korupcije.”

“Dio je ocjenjivao kako je Plenković ‘uspio HDZ pomaknuti prema političkom centru’, ali da je stranka pritom ostala čvrsto vezana uz klijentelističke, grabežne i parazitske strukture, na shvaćanju države kao privatnog vlasništva”, kaže Lalović.

“Plenkovića su nazivali anemičnim, kunktatorom, prevrnutim sinom crvene buržoazije, euroatlantski podložnik i briselski ćato. Tvrdili su da je Plenković nanjušio dubinsku domobransku konstantu hrvatskog mentaliteta i da je na njoj izgradio političku dominaciju. Da se njegova politika može sažeto izraziti kao politika obazrivog opreza ili gnjilog tavorenja, politika bez strasti, borbenosti i čvrstog stava, nagodbenjačka i kompromisna, prema velikim silama službouljudno podložnička.”

Plenković je HDZ korak po korak gurao političkom centru

No, Lalović je uvjeren kako su svi ti komentatori propustili uočiti da je Plenković, u elementarnoj borbi za samoodržanje u karamarkovskom HDZ-u, iskazao drukčiju političku pobudu i sposobnost.

“On je morao korak po korak pomicati stranku prema političkom centru. Uz malo dobre volje, nije teško dokučiti da je to pomicanje krajnje tegoban i složen proces te da je pravo pitanje koliko je u tome uspio. I ako da, kako? Sasvim je sigurno, međutim, da Plenković još nije ni izdaleka, a nekmoli potpuno ovladao HDZ-om. Tek je možda na pola puta. Još je sigurnije da se ta njegova rovovska borba nije mogla uspješno voditi brzim odlukama i odlučnim promjenama, nego naprotiv krajnje mudrom strategijom i strpljivom taktikom preobrazbe i uljuđivanja HDZ-a.”

Postupno je upristojio HDZ

Profesor Lalović skreće pozornost na još jednu specifičnost HDZ-a kao političke formacije. “Premda se čini logičnim da se HDZ može promijeniti i postati pristojna stranka samo u oporbi, povijesno iskustvo je suprotno. HDZ je bio daleko najgori kad ga je u oporbi vodio Tomislav Karamarko, 2012.-2015. Zamislite koliko bi tek bio desničarski sluđen da je ostao još četiri godine u oporbi,” ocijenio je Lalović te zaključio: “Protekle četiri godine koliko je Plenković na čelu HDZ-a, pokazuju da se ta stranka može postupno upristojiti samo kad je na vlasti i kad je prisiljena barem djelomično poštivati logiku javnog interesa.”

Za tradicionalnu ljevicu profesor Lalović kaže da je zapravo dvostruko poražena. Po njemu SDP nije samo hametice potučen od HDZ-a, nego mu se i na lijevom krilu pojavila nova ljevica, aktivistički borbena, samosvjesna i s novim privlačnim političkim likovima, prekaljenim u uspješnoj rovovskoj borbi protiv zagrebačkog gubernatora Milana Bandića. Naravno da takav svoj teški poraz, a zapravo debakl, SDP tumači kao pobjedu desnice, koja po njihovoj računici ima golemu prevlast od 90 zastupnika u novom Saboru.

Bernardićeva politička inferiornost došla do punog izražaja

“Odgovornost za veliki neuspjeh SDP-a i njegove kvazikoalicije”, tvrdi Lalović, “u kojoj nije bilo niti jednog relevantnog političkog partnera, preuzeo je na sebe njegov prvi čovjek Davor Bernardić, koji se mjesecima prije izbora predstavljao kao siguran pobjednik i budući premijer. Međutim odgovornost za debakl nije samo njegova. Bernardićevi javni nastupi, sadržajno neuvjerljivi, isključivi, a ponekad i prostački, primjerice, ‘rektalni alpinist’, u kojima se manjak znanja i mudrosti nadomješćivao viškom agresivnosti, naprosto su ga diskreditirali.”

“I do te mjere da ga nitko razborit i pristojan nije mogao zamisliti kao vodeću političku ličnost kojoj bi se u predstojećem razdoblju smjela povjeriti sudbina hrvatske države. Njegova je politička inferiornost došla do punog izražaja u predizbornoj kampanji, a ne samo u tv sučeljavanjima s izravnim protivnikom Plenkovićem, koji ga je superiorno nadvisio.”

Impersonalna esdepeovska kampanja

Puno je veći problem, smatra Lalović, bila potpuno impersonalna esdepeovska kampanja, kao da se stranka stidjela svojeg čelnog čovjeka, kojega nije bilo ni u jednom kadru inače nadasve brojnih njihovih spotova na televiziji.

“Politički zrelo ponašanje gubitničkog vrha SDP-a, kolektivno odgovornog za izborni debakl, nalagalo je dubinsku samokritiku i ustupanje mjesta sposobnijima. Ništa od toga! Glavni suradnici lidera stranke, potpredsjednici SDP-a Zlatko Komadina i Rajko Ostojić te tajnici Davorko Vidović i Nikša Vukas barem su se zbog elementarne solidarnosti i političke pristojnosti morali povući sa svih svojih funkcija.”

Bernardić nije jedini krivac

“Bernardić nije jedini krivac. Za izborni poraz jednako su odgovorni Zlatko Komadina i Rajko Ostojić. Umjesto toga, Komadina je v.d. predsjednika stranke, a Rajko Ostojić novoizabrani je potpredsjednik Sabora. Vidović je čak zadužen za analizu razloga izbornog neuspjeha, koju je izložio na pune četiri stranice u obliku 15 teza, kao podlogu za unutarstranačku raspravu. Teze su jadne, da jadnije ne mogu biti, odgovornost za neuspjeh svaljuju na ‘slabog lidera u odnosu na HDZ-ovog’ te na deficitarnu kampanju. Čak se tvrdi da su i izborne liste bile demokratski korektno i pametno sastavljene, premda je očito da nisu.”

“Po Vidoviću krive su nepovoljne okolnosti: biser te kvazianalize zacijelo je minusinteligentna ocjena da bi u takvim teškim okolnostima i ‘perfektan SDP’ teško dobio izbore. Na elementarno pitanje zašto je vrh SDP stao iza nesposobnog i neuvjerljivog lidera nema nikakvog odgovora. Premda je odgovor očit: zato što su svi oni jednako nesposobni. Zacijelo je bilo nerealno očekivati da ćemo od vodećih ljudi SDP-a moći čuti i pročitati iole sustavniju i ozbiljniju kritičku analizu izbornog poraza.”

“Trajna je nesposobnost vrha SDP-a da izborne poraze shvati kao prvorazredan izazov za vlastito preispitivanje, nisu to učinili ni Račan 2003, ni Milanović 2015. i 2016. Pritom je Bernardićevo pozivanje na Račana kao uzor, prije svega na njegovu glasovitu izjavu da ‘čovjek može izgubiti vlast, ali ne smije izgubiti obraz’ kojom se Račan pravdao što je gubio izbore, naprosto deplasirano. Jer nije ništa drugo doli mazohističko apriorno opravdanje izbornog poraza. Toliko bi ipak morao znati: račanovski mentalitet je gubitnički.”

SDP je sa svojim satelitima naprosto izgorio

Analizu poraza SDP-a, profesor Lalović zaključuje tezom kako je SDP, sa satelitima, naprosto izgorio – izguran je s lijevog centra, a nesposoban da se pomakne više ulijevo, otvorio se s oba boka alternativnim opcijama nove autentične ljevice i novoga centrističkog HDZ-a. K tomu, tvrdi Lalović, dosad se pokazalo da je SDP u stanju suprotstaviti se HDZ-u kao ozbiljna i uvjerljiva alternativa samo ako i kada formira jaku višestranačku koaliciju s respektabilnim liberalnim strankama, a takvih više nema.

Kad analizira ponašanje Andreja Plenkovića, profesor Lalović smatra kako valja najprije odgovoriti na glavoboljno pitanje zašto je sebe samog osudio na trogodišnji hod po mukama, kad je bez problema mogao, barem u prve dvije godine, organizirati izvanredne parlamentarne izbore, na kojima bi sigurno pobijedio, jer se SDP oporavio i vratio u igru tek od ljeta 2019. godine.

“Sasvim zaoštreno – zašto Plenković nije htio ranije pobijediti na parlamentarnim izborima? Zašto se nije odlučio za te izbore odmah nakon raskida s Mostom, kao što mu je logično sugerirao njegov suradnik Davor Ivo Stier, umjesto da sebe i cijelu zemlju muči doduše iznuđenim, ali gnjilim savezništvima s HNS-om i Bandićem? Upravo su takvo njegovo ponašanje imali u vidu svi komentatori kada su ga optuživali za kunktatorstvo, za pretjerani oprez, za gnjilo mrcvarenje, za klijentelizam bez granica. Zašto je sebi dozvolio da ga stalno razapinju i predviđaju mu skoru i neumitnu političku smrt?”

Plenković nije htio ranije parlamentarne izbore

Po Lalovićevu sudu, odgovor može biti samo jedan. “Nije htio ranije parlamentarne izbore jer na njima nikako nije mogao pobijediti! Naime, pobijedio bi HDZ, pobijedio bi i on, ali samo nominalno, jer to još nije bio njegov HDZ. Stoga je tri godine strpljivo jačao svoj položaj, ali tako vješto da se stjecao dojam da ga stalno slabi. Vidjeli smo da su uoči unutarstranačkih izbora u ožujku neki mediji prognozirali da Hrvatska skreće udesno, da Plenković nije uspio u svojem projektu smještanja HDZ u desni centar naše političke scene, da će desno krilo stranke frontalnim napadom na Plenkovića preuzeti kormilo.”

“Nakon Plenkovićeve uvjerljive pobjede na unutarstranačkim izborima, a uoči parlamentarnih, ističe Lalović, dio medija okreće ploču te počinje hvaliti Plenkovića. Čak govore kako je “sa scene pobacao Kovača, Stiera i Penavu“, te zaključuju: “sveukupno, brodio je ove četiri godine, mada uz kompromise, znatno bolje nego što je itko mogao očekivati”. Čak su otkrili kako “Andrej Plenković ima povijesnu šansu postati najveći hrvatski premijer ako pobijedi na ovim izborima i na početku drugog mandata napravi sve ono što nije mogao do sada zbog političkog kalkuliranja.” Pri tomu pozivaju se na riječi Dražena Oreščanina, izvršnog direktora udruge Glas poduzetnika, koji je izjavio; “Premijer ima priliku kakva se ukazuje jednom u sto godina.”

Odradio je mandat bolje nego što je itko mogao očekivati

Za profesora Lalovića sasvim je nedvojbeno da je Plenković odradio svoj mandat znatno bolje nego što je itko mogao očekivati. “Ostavimo li patetiku na stranu, ovo priznanje svjedoči zapravo o začuđenosti kako je taj čovjek uopće uspio preživjeti i divljenju kako je mogao pobijediti. Istaknimo još jednom glavnu značajku njegove političke taktike suočavanja s glavnim suparnicima, onima iz vlastite stranke. Njegovo nezamjeranje i obzirnost spram stranačkih kolega, koji mu rade o glavi, podnosio je stoički, što se oni tumačili kao njegovu slabost.”

“Njegov zamjenik, tadašnji potpredsjednik Sabora i neslužbeni gubernator HDZ-a u Hercegovini Milijan Brkić povremeno ga je, kao u aferi SMS, javno izazivao i čak ismijavao, jer je očito procijenio da Plenković nema snage politički ga i formalno marginalizira. Izlazili su naslovi “Da sam povezan s mafijom, Plenković bi me smijenio” ili “Kako potpredsjednik Sabora Milijan Brkić koristi slabosti premijera.”

Kao najveći uspjeh Plenkovića profesor Lalović ističe to što je uspio obuhvatiti, a kao osoba i utjeloviti, ne samo desni nego i lijevi, dakle politički centar u cjelini. “Tako se i ostrašćenim desničarima moglo činiti da je Plenkovićeva pobjeda zapravo pobjeda anacionalne ljevice, a ljevičarima pak da je posrijedi pobjeda konzervativne nacionalne desnice. Pobjednička formula za pridobivanje centrističke većine: za jedne liberalan, za druge konzervativan, za jedne Europljanin, za druge nacionalan. Jamac sigurnosti i kontinuiteta, nasuprot radikalističkim parolama i zahtjevima.”

Elektorat se većinski opredijelio za Plenkovića

Svima onima koji još mudruju o Plenkovićevu domobranskom sindromu, Lalović nudi simbolički demanti takve konstrukcije. “U povodu obilježavanja obljetnice bitke na Sutjesci 1943., Plenković je, u svojstvu hrvatskog premijera, odao počast borcima Narodno-oslobodilačkog antifašističkoga rata palim na Sutjesci. Njegov izaslanik 16.06.2019. položio je vijenac na kojemu je pisalo ‘Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske'”.

Unatoč svemu tome Lalović smatra kako valja biti veoma oprezan u ocjeni dometa Plenkovićeve političke misije pozitivne preobrazbe HDZ-a i njegova pomicanja prema desnom centru. “Sa svojom ekipom hametice je porazio ‘desno krilo’ stranke, izabrani su baš svi njegovi kandidati, no to se dogodilo ne zato što je po sudu članstva njegova ekipa kvalitetnija od protivničke, nego zato što je njegova. HDZ je naprosto stao iza svog lidera. Objektivno, tim mu je po ugledu bio slabiji od protivničkog, a teško bi ga bilo smatrati osobito centrističkom.”

“Po mom sudu, tako je bilo i s našim elektoratom u cjelini. On se većinski opredijelio za Plenkovića kao političkog lidera, a ne za HDZ kao stranku koja ulijeva pouzdanje. Uzroci tome su zacijelo mnogi, ali možda bi se još jedan mogao konkretno ovako naznačiti: od onih koji su izašli na izbore većina je odlučila pokloniti povjerenje Plenkoviću, a od onih koji nisu, i koji su to učinili hotimično i politički osviješteno, znatan dio nije htio glasati ni za Plenkovića, ali ni protiv njega. Kao da kažu: nije naš, ali je bolji od našega, svoj mu glas neću dati, ali neću ni glasati protiv njega.”

Izrastao je u nadstranačku državničku političku figuru

Zahvaljujući takvoj javnoj potpori, Plenković je, po profesoru Laloviću, izrastao u nadstranačku državničku političku figuru. “To je prije njega uspjelo njegovu uzoru Franji Tuđmanu. Nakon ovogodišnjih izbora, i unutarstranačkih i parlamentarnih, Plenković ima i svoje stranačko vodstvo i svoju Vladu, ljude koji su mu lojalni i o njemu posve ovisni. Ima i osiguranu većinsku podršku parlamenta, ne mora više nikoga ‘kupovati’, a veliki meštar agramerski najzad se prekombinirao i javnost mu je definitivno pokazala palac dolje.”

Međutim Lalović upozorava da se pri pozornijoj analizi sastava nove posve Plenkovićeve Vlade, ipak može uočiti da premijer nije u svemu u dobitku u odnosu na sam početak svoje prve koalicijske vlade između još ne njegova HDZ-a i Mosta. “Ostvarila mu se doduše njegova mantra o stabilnosti i sigurnosti, ali to su samo instrumentalne političke vrednote. Izuzmemo li afirmiranog Zdravka Marića, za sada se novi članovi vlade ne prepoznaju po kvaliteti niti su usporedivi s Martinom Dalić, Davorom Ivom Stierom, Vlahom Orepićem i Slavenom Dobrovićem iz prve vlade.” ”

Staro je pravilo da je teško imati i odane i pametne suradnike, ne samo u politici. Pandemijska kriza pokazala je pak da Plenković još uvijek ne kontrolira ni vlastitu stranku. Dugogodišnji lokalni stranački šerifi opiru se predsjedniku stranke i kad je njegov politički zahtjev i odlučan i opravdan, kao u slučaju ravnatelja splitskog staračkog doma Škaričića, koji je odgovoran za smrt velikog broja korisnika tog doma. Plenković je izričito zatražio, ali nije uspio i iznuditi smjenu nesposobnoga i neodgovornog ravnatelja.”

Plenkoviću se najviše suprotstavlja Most

Unutar parlamentarne oporbe, Lalović zaključuje kako se Plenkoviću izravno i neprijateljski najviše suprotstavlja Most. “Kritika se kreće unutar duha nesretne denuncijantske izjave Nikole Grmoje, nakon razlaza HDZ-a s Mostom 2017., da je on ‘neprijatelj plenkovićevsko-pupovčeve Hrvatske’. Valjda će čelnici Mosta ipak jednog dana shvatiti da je Plenković znatno jači i uspješniji korektiv starog HDZ-a od njih.”

“I da je njihov svađalački gard spram njega, s glupavim optužbama za ‘izdaju’, naprosto politički kontraproduktivan, srozava ih na razinu ekstremističkoga i negatorskog Domovinskog pokreta. Uostalom, kakva je to politička pamet, koja se lišava ljudi poput izvrsnih ministara Vlahe Orepića i prof. dr. sc. Slavena Dobrovića, a ‘obogaćuje’ akvizicijama poput kočopernog dr. sc. Nine Raspudića?!”

Posebnu pozornost Lalović posvetio je analizi odnosa između premijera Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. “Plenković se suočava i sa svadljivim i ponekad goropadnim, premda ne i neinteligentnim, predsjednikom Republike, koji je na inauguraciji obećao da će građane, civilno društvo, kulturu i medije čuvati od vlasti, dakle od Plenkovića. Pohvalna misija! Zauzvrat očekujemo od premijera da nas zaštiti od državnog poglavara s teškim karakterom.”