Analiza svjetskog eksperta: 'Invazija na Ukrajinu Putinov je osobni projekt i on ne smije popustiti. Inače mu slijedi katastrofa'

Ruski vojni resursi su iscrpljeni, duga i krvava zimska ofenziva Moskve u Donbasu dala je slabe rezultate, a rusko društvo čezne za povratkom predratne stabilnosti. Logika nalaže da Rusija nema drugu opciju nego iskoristiti svaku priliku kako bi prekinula rat i spasila svoju reputaciju.

Nema naznaka da će Putin popustiti

Međutim, navodi Samorukov, takva analiza situacije podcjenjuje u kojoj je mjeri rat u Ukrajini osobni Putinov projekt. Pokrenuo ga je sam, na temelju vlastitih iskrivljenih percepcija i ne obazirući se na mišljenje ruskog društva i vladajućih elita.

Nastavio ga je provoditi više od godinu dana, prkoseći svakom zdravom razumu, i nema naznaka da će to ikada poželjeti prestati. Dapače, nastavak rata donosi mu brojne političke koristi, dok bi mu njegovo zaustavljanje predstavljalo samo nove rizike.

Nema sumnje da ruske elite i društvo uvelike dijele Putinovo gađenje prema Zapadu, zanemarivanje ukrajinske državnosti i uvjerenje da je Rusija velika sila koja ima pravo koristiti vojnu silu protiv drugih država po svojoj volji. Među Rusima bez obzira na društveni položaj ima malo suosjećanja za položaj Ukrajinaca, a još manje apetita za pretvaranjem Rusije u demokratsku i odgovornu članicu međunarodne zajednice.

Ruske elite izražavaju nezadovoljstvo

Ipak, mnogi se Rusi značajno razilaze s Putinom o tome koliko su toga spremni žrtvovati u sukobu sa Zapadom. Unatoč svim problemima koji se vežu uz provođenje istraživanja javnog mnijenja u autoritarnim državama, ona pokazuju da nepokolebljiva potpora javnosti Putinu ne sprječava većinu Rusa da doživljavaju svoju trenutnu situaciju kao iznimno stresnu i da pozdravljaju trenutne mirovne pregovore s Ukrajinom.

Ruske elite također izražavaju veliko nezadovoljstvo sve većim troškovima rata. Ipak, invazija se nastavlja u skladu s Putinovim željama i nitko u Rusiji nema načina da nadjača njegovu volju. Za Putina, invazija predstavlja jednostavan način da provede ciljeve koje nije uspio ostvariti u mirnodopskim uvjetima.

Putin vjeruje kako su pokušaji promjene u upravljanju Rusijom uzaludni i umjesto toga radije prisiljava postojeći sustav da se prilagodi krizama i okruženju koje je stvorio on sam.

Rat kao uspješna metoda za ruske ciljeve

Otkako je pokrenuo invaziju na Ukrajinu, Putin je taj pristup izbrusio do savršenstva. Jedna odluka bila je dovoljna da stvari okrene u svoju korist i da se počnu razvijati u smjeru kojega je dugo želio vidjeti.

Autor analize kao primjer navodi preorijentaciju ruske vanjske trgovine kako bi postala manje ovisna o Zapadu, čemu je Putin težio od 2014. Tijekom osam godina osmišljavanja strategija, razrade politika i poduzimanja raznih koraka, postiglo se manje nego tijekom jedne godine rata.

U 2022. trgovinski promet zemlje s Europom više se nego prepolovio, dok je trgovina s Kinom porasla za više od 40 posto, a s Indijom 2,6 puta. Ruske tvrtke i birokracija godinama su se borili da razviju infrastrukturu potrebnu za suradnju s Azijom.

Preusmjeravanje Rusije na azijske projekte

Međutim, rat je naveo Rusiju da preusmjeri svoje resurse i financira niz projekata vezanih uz Aziju. Neki od njih su željeznička veza s Indijskim oceanom preko Irana i Azerbajdžana i novi plinovod za Kinu.

Smanjenje ovisnosti Rusije o američkom dolaru i zapadnom financijskom sustavu prioritet je ruske vlade od ’90.-ih godina prošloga stoljeća, ali autor navodi kako je bio potreban rat kako bi se smanjio udio ruskog izvoza plaćenog američkim dolarima ili eurima s gotovo 90 posto u siječnju 2022. na ispod 50 posto u prosincu iste godine.

Na Putinovom dnevnom redu desetljećima su bili ciljevi poput zamjene zapadnog uvoza domaćim proizvodima, provođenje godišnjeg odmora građana Rusije unutar zemlje te vraćanje prestiža ruskim oružanim snagama. Međutim, na kraju je samo rat doveo do ostvarenja tih ciljeva.

Unošenje nemira na geopolitičkom planu

Dijelovi moskovske elite možda i dalje uživaju u svojim talijanskim vilama, mediteranskim jahtama i francuskim delicijama, ali njihov broj se smanjuje svaki put kada Zapad uvede novi paket sankcija.

Rat je uvelike utjecao i na Bjelorusiju. Uključenost Minska u agresiju na Ukrajinu zapečatila je izolaciju Bjelorusije od Zapada i dovela zemlju pred integraciju s Rusijom, a Rusija pritom nije morala vršiti poseban pritisak.

Utjecaj rata uvodi nemir u brojne međunarodne odnose, navodi autor. Europa je izgubila pristup jeftinom ruskom plinu, što dovodi do novih napetosti između Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Visoka cijena za ultimativni cilj ruskih vlasti

Rat je također kamen spoticanja između Zapada i Kine. Mnoge zemlje u razvoju iskoristile su to kako bi bile asertivnije prema SAD-u i Europi. U stvarnosti, navodi autor, nijedan od ovih razvoja događaja nije tako jednostavan kao što ih Putin percipira, a Rusija zbog njih plaća veliku cijenu.

Putin je iz ruske povijesti izvukao ključnu lekciju – ako želite postići nešto vrijedno u tako golemoj i neorganiziranoj zemlji, cijena će neizbježno biti visoka. Dok će gubici s vremenom izblijediti, postignuća će pamtiti kasnije generacije.

Čak i ako su troškovi visoki, Putin nije pronašao ništa što bi moglo parirati ratu u njegovoj destruktivnoj učinkovitosti za oblikovanje povijesti Rusije i svijeta.

Prekid rata bi za Putina bio katastrofalan

Sam Putin nema mnogo koristi od skorog zaustavljanja rata, pogotovo ako se ukrajinska protuofenziva pokaže uspješnom. Naravno, okončanje rata spasilo bi tisuće života, značajno ublažilo pritisak na rusko gospodarstvo i društvo te omogućilo Rusiji da stabilizira svoju međunarodnu poziciju.

Međutim, za Putina osobno, zaustavljanje sukoba u kontekstu njegove pozicije u ruskoj unutarnjoj politici i povijesti imala bi katastrofalne rezultate. Bez obzira koliko je ruski režim postao represivan, okončanje rata neizbježno bi potaknulo javnu raspravu.

Bilo bi mnogo pitanja o svrsi invazije, njezinoj visokoj cijeni i je li rezultat opravdao tu cijenu. Štoviše, Putin bi se s tim pitanjima morao suočiti u situaciji u kojoj više ne bi bilo moguće oštriju represiju opravdavati navođenjem iznimnih ratnih okolnosti.

U Rusiji nitko ne može zaustaviti Putina

Bez obzira na to koliko je Rusima dosta sukoba, Putin će se držati svoje selektivne percepcije stvarnosti, tražeći razloge i načine za daljnju eskalaciju svog križarskog rata protiv trenutnog svjetskog poretka.

Autor navodi da Putin nije ni najmanje posumnjao u svoje namjere – njegove ključne odluke tijekom proteklih mjeseci, od pooštravanja sustava vojnog novačenja do ogromnog ulaganja u proizvodnju oružja, jasno pokazuju da svoju zemlju priprema za dugi rat.

Teško je vidjeti kako bi nadolazeća ukrajinska protuofenziva mogla utjecati na Putinov stav, bez obzira na to koliko bi bila (ne)uspješna. Čini se da nitko u Rusiji ne može zaustaviti Putina, ali to ne znači će oni koji ga s vremenom naslijede željeti nastaviti koristiti njegove metode.

Putina će vjerojatno naslijediti pristaše

Rusija vjerojatno neće dobiti demokratski orijentirano, a kamoli prozapadno vodstvo. Umjesto toga, piše autor, Putina će najvjerojatnije naslijediti skupina njegovih pristaša koji dijele sličan pogled na svijet, uključujući njegov pogled na Zapad i Ukrajinu.

Ipak, unatoč ruskom vodstvu koje je autokratsko i paranoično, ono koje naslijedi Putinovu vlast će vjerojatno biti manje orijentirano prema jednom čovjeku na vrhu.

Dosljedan je obrazac u ruskoj i sovjetskoj povijesti da su oštri autokratski vladari tako temeljito čistili sve potencijalne suparnike da je njihov odlazak neizbježno pratio manje moćno, više kolektivno vodstvo, pri čemu nitko od njegovih članova nije mogao nametnuti svoje hirove svima ostalima.

Kolektiv na čelu Rusije bi mogao biti oprezniji

Samim tim što su kolektiv, ruski će vlastodršci nakon Putina neminovno opreznije koračati, temeljitije razrađivati odluke i racionalnije reagirati, posebice na pitanja vezana uz rat.

To može biti odlučujući faktor. S obzirom na trenutačno stanje stalno rastućih napetosti, vrijedi razmisliti o tome tko će u Rusiji prije pritisnuti nuklearni gumb – usamljeni autokrat opsjednut povijesnom veličinom ili kolektiv koji je zaglavio u svojim unutarnjim svađama?

Pogrešan odgovor može nas koštati planete, zaključio je Maksim Samorukov u svojoj analizi za Foreign Policy.