Analize Marakeškog dogovora pokazuju da desnicu smeta jedna jedina stvar - ljudska prava

I bez marakeške distrakcije, jasno je da i ilegalni migranti u Hrvatskoj imaju ljudska prava. Odnosno, trebali bi ih imati

FOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Ne, među ta prava ne spada ilegalan ulazak u Hrvatsku i policija može i treba čuvati državnu granicu, što uključuje i sprječavanje prolaska (ilegalnih) migranata. Nadalje, jednom kad se ilegalni migrant ipak nađe u Hrvatskoj, on ima još jedno dodatno pravo - na to da zatraži azil, a policija i država mu moraju osigurati poštenu i transparentnu proceduru u kojoj se odlučuje o tome ima li pravo na zatraženu međunarodnu zaštitu. Ako nema, gospođa ili gospodin se vraćaju preko granice, hvala i doviđenja

Možda bi bilo bolje da smo prešutjeli. Da nismo prošlog tjedna neoprezno spomenuli kako se u vražjem Marakeškom dogovoru krije nuklearna jezgra Istanbulske konvencije i članak 15. u kojem se spominje rodna ravnopravnost migranata. Bilo bi, naime, beskrajno zabavno pratiti desničarske analitičare kako u svojim “analizama” otkrivaju i taj trag sumnjive rabote u konvenciji koju je predsjednica Republike odjednom prestala voljeti.

S druge strane, možda je trebalo napraviti detaljniju analizu i sprdati se sa svim drugim mogućim “ugrozama” slobode i suvereniteta naših zemalja (ovo “naših” se uglavnom u zadnje vrijeme odnose na one sa što autoritarnijom vlasti), a koje mogu proizići isključivo iz krajnje zlonamjerne “analize” dokumenta.

Jer, krenuše (konačno) u zemlji i inozemstvu iščitavati dogovor koji se ima potvrditi 10. i 11. prosinca u Maroku i analizirati njegove navodno tamne strane.

“Analize” i strah

Sve te analize, od njemačkog tabloida Bild koji postavlja pitanja svojoj Vladi, a naše novine ih nekritički prevode, preko izjava stranih političara, pa do još jedne antimigrantske poeme Nina Raspudića (s urnebesnom uvodnom ocjenom o tome da rezultati ovotjednih američkih izbora znače gotovo sigurnu pobjedu Trumpa za dvije godine), veselo ignoriraju na više mjesta navedene činjenice da Marakeški dogovor nema pravno obvezujući karakter i da izričito kaže kako je suvereno pravo svake nacionalne države da odredi svoje migrantske politike.

Pritom se uredno služe i najjeftinijim trikovima iz retoričkog arsenala, recimo kad Bild i Raspudić sumnjičavo citiraju rečenicu iz dokumenta po kojoj su migracije izvor prosperiteta, inovativnosti i održivog razvoja u globaliziranom svijetu i bune se zbog takvog, isključivo pozitivnog stava prema migracijama, prešutjet će nastavak tog istog članka. A u njemu se doslovno kaže: “Ipak, neosporno je da migracije utječu na naše države, naše zajednice, migrante i njihove obitelji na vrlo različite i nekad nepredvidive načine”.

Ili, kad se, isti “analitičari”, krenu čuditi odredbi o uskrati dodjele javnih sredstava medijima koji “sustavno promiču netrpeljivost, kseonofobiju, rasizam i druge oblike diskriminacije prema migrantima”. Znači li to da bi se rasističke i diskriminatorske publikacije trebale financirati javnim novcem? I da se protumigrantski vitezovi boje to javno i jasno predložiti?

Trn u oku

Javno i jasno se, međutim, ne treba skanjivati ukazati na to što doista smeta svim silnim marakeškim skepticima, od austrijskog kancelara, mađarskog ministra vanjskih poslova, pa do tabloidnih analitičara.

Smetaju im ljudska prava. U ovom slučaju ljudska prava migranata.

Svaki čovjek, pa tako i migrant, bio legalan ili ilegalan, ima ljudska prava kao i bilo koje drugo ljudsko biće. Ista ta prava imaju i najgori kriminalci, pa je pomalo neobično da podozrenje izaziva inzistiranje na tome da i oni koji po cijenu smrti pokušavaju stići do boljeg života također imaju pravo na, primjerice, liječničku pomoć, nediskriminaciju, ili pristup uslugama za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Ili, eto, rodnu ravnopravnost. :*

Čini se da je upravo to uporno inzistiranje Marakeškog dogovora na ljudskim pravima migranata žestoki trn u oku “analitičarima” koji u njemu vide sjeme buduće propasti zapadne civilizacije, pa se tako uporno da čuti laž o tome kako se migracije dižu na status osnovnih ljudskih prava.

Kršenje hrvatskih zakona

Stvar je, zapravo, brutalno jednostavna, čak i kad se makne marakeška distrakcija iz jednadžbe. Svi migranti, pa tako i ilegalni, i danas u Hrvatskoj imaju sva ljudska prava. Ne, među ta prava ne spada ilegalan ulazak u Hrvatsku i policija može i treba čuvati državnu granicu, što uključuje i sprječavanje prolaska (ilegalnih) migranata. To sprječavanje, kao i svako drugo policijsko postupanje prema bilo kome, ne smije biti prakticirano uz prekomjernu i neopravdanu upotrebu sile.

Nadalje, jednom kad se ilegalni migrant ipak nađe u Hrvatskoj, on ima još jedno dodatno pravo – na to da zatraži azil, a policija i država mu moraju osigurati poštenu i transparentnu proceduru u kojoj se odlučuje o tome ima li pravo na zatraženu međunarodnu zaštitu. Ako nema, gospođa ili gospodin se vraćaju preko granice, hvala i doviđenja.

To se, nažalost, po svemu sudeći ne događa i postoji vrlo osnovana sumnja da hrvatska policija želi obeshrabriti migrante ignoriranjem zahtjeva za azilom i pendrecima. Štoviše, ignoriranje ljudskih prava migranata i zakona Republike Hrvatske od strane onih koji su zakon dužni štititi širi se izgleda i na pravi i jednako protuzakoniti bojkot rada druge institucije RH, pučke pravobraniteljice. I sad bi, taman kad nam je najljepše krenulo, neki Marakeš tvrdio da migranti imaju ljudska prava?

Sumnjiva Sveta stolica

“Ovaj dokument je povijesni napredak u našoj zajedničkoj odgovornosti da solidarno djelujemo u korist ljudi koji migriraju, posebno onih koji se nalaze u vrlo nesigurnim situacijama”.

Tako je, međutim, o Marakeškom dogovoru prije tri tjedna zborio apostolski nuncij i izaslanik promatračke misije Vatikana u Ujedinjenim narodima nadbiskup Bernardito Auza. Ali, što uopće domaćoj desnici danas znači Vatikan u usporedbi s Trumpom i Orbanom?