Otkako je javnosti rastumačio kako to da državne Robne rezerve nisu na Baniju poslale šatore – a naravski da ih imaju, i to cijelih 1600 – grandiozna intelektualna fizionomija Tomislava Ćorića ne sklanja mi se ispred očiju ni danju ni noću. Obilno nadahnuće nudili su naciji i ranije lik i djelo člana Vlade i ministra gospodarstva i održivog razvoja, doktora znanosti i sveučilišnog docenta – koji je već bio i ministar zaštite okoliša i energetike – a kod Andreja Plenkovića, izgleda, još može biti ministar bilo čega.
Ali ovo je vrh vrhova, alpski rekord po nečemu, iako je teško razaznati po čemu. Po birokratskom mozgu? Debelokoštvu? Po bezobrazluku? Po moralnom idiotizmu? Ili se kod Ćorića sve to zamiješalo u određenim postocima koje je teško razlučiti kao, recimo, i stupnjeve oštećenja razboritosti kod određenih mentalnih bolesti.
Dakle, ovi zgromljeni ljudi, koji na nuli i na kiši spavaju u traktorima, u razvaljenim sjenicima ili pod austrijskim i slovenskim šatorima, nisu mogli dobiti hrvatski šator kad ga nisu ni tražili.
Dvije krave i baštica s kupusom iza kuće
Pa zamislimo, u Ćorićevu slavu, nesretnika koji nakon saobraćajne nesreće leži negdje u gluhom ničemu polomljen na cesti, ali Hitna pomoć nikad ne dođe i on ”nažalost umre”. A onda i hipotetičkog ministra zdravstva koji stvar novinarima objasni ovako: ”Hvala vam za ovo pitanje. Hitna pomoć je javni zdravstveni servis koji je uvijek spreman i marljivo pomaže svima u Republici Hrvatskoj. Ali gospodin građanin u potrebi naprosto im se nije obratio pa je to odgovor na vaše pitanje zbog čega nisu reagirali. No svakako, izražavamo najdublju sućut obitelji zbog tragične pogibije njihovog člana”.
Možemo zamisliti i druge nebrojene situacije u kojima se ljudi možda nisu u stanju obratiti državnim i javnim službama osnovanima da budu na usluzi građanima, a koje ti isti građani zajednički obilato financiraju. Mnogi se ni u normalnim okolnostima nikad nikome ne obraćaju jer ne znaju kako i kome ili jer nemaju čime. Guraju nekako u mrkloj nedođiji od svoje dvije krave, tri svinje sedam kokošaka i baštice s kupusom iza kuće, u škole nisu išli ili su stali s osnovnom, i nije im poznato ni što točno mogu učiniti, a ni kako.
Uvečer masna lojanica
Ili su jednostavno stari, iz drugog vremena, i žive sami kao suhi prut. Ili spadaju u one kojima vlasti desetljećima obećavaju struju pa navečer pale masnu lojanicu kao u doba Ivane Brlić Mažuranić. Laptop nemaju. Ni televizor da upoznaju ministra Ćorića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potresom razorena Sisačko-moslavačka županija jedna je od najsiromašnijih u Hrvatskoj, istočkana selima i zaseocima čiste bijede. Na posljednjem popisu našli su tamo ukupno 155.438 stanovnika. Kad zbrojimo 39.529 žitelja tog kraja koji nemaju nikakvog formalnog obrazovanja i plus 35.876 ljudi samo s osnovnom školom, i kad još odbijemo malu djecu, jasno je da će se više od polovice tamošnjeg punoljetnog stanovništva vrlo teško pobrinuti za svoja prava. Kakvi mailovi? Kakvi dopisi? Kakve domene? Kakva povjerenstva? A asistencija sustava za njih ne postoji.
To je kad je sve kao normalno i svakodnevno. A kad još tresnu merkaliji i oni drugi đavoli, pojave se kod homo sapiensa i dodatne akutne ljudske smetnje nepogodne za ažurno ”obraćanje” vlastima s pitanjima i molbama.
Umjesto da država polomi noge
Malo ih dekoncentrira i izbaci iz ravnoteže potres koji je razvalio kuću njima i svima oko njih. Gledaju prvo kako da spase obitelj, gdje da navečer polegnu najslabije među onu šutu i grede, dok oni vani bdiju, puše i gledaju u noć. Tresu im se ruke i staje im mozak. Pa lome ruke, plaču, dižu ruke k nebesima, psuju mater životu i raspadaju se. Ukratko, postaju disfunkcionalni. I fućka im se za sve, uključujući i vas uvaženi ministre Ćoriću, samo kad su im djeca ostala živa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa onda država – koja bi, za razliku od njih, morala ostati funkcionalna – ima da polomi noge da im donese što im treba, da ih nahrani i smiri i da im prvu noć istovari i montira kraj kuća svih tih 1600 hrvatskih šatora, a da za njih nisu ni pitali. Plus krevete i grijalice za koje će im podmiriti struju. Jer oni neće tražiti, nemaju kako, nisu u stanju, razjeda ih gastritis i neugodno im je moliti milostinju.
Odakle, uostalom, baka Mira iz Gline, rođena 1936., u pretpotopna vremena kad je BBC izumio televiziju, uopće zna da država ima šatora za 25.000 ljudi i da joj može pisati da joj, ako nije nezgodno, jednoga pošalje u dvorište da ona i susjedi mogu ostati kraj svojih kokica i purana.
Što je luksuz, kontejneri ili borbeni avioni?
Tomislav Ćorić, doduše, smatra da ”s obzirom na vremenske uvjete i trenutne temperature, smještaj u šatore nije adekvatan”. I tu je sigurno u pravu, puno je bolje i finije stanovati u toplom stanu s umjetničkim slikama i zavjesama od krem muslina. Kao što je bolje biti sit nego gladan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali šator je prava premija kad je alternativa kunjanje na rate i smrzavanje u staroj Škodi. Pogotovo kad ti je ministar već u brk sasuo da su za tebe kontejneri luksuz i da im se ne nadaš tako skoro. Jer Robne rezerve već su poslale svih 21 (!) koji su kod njih nađeni, a da ih se u kratkom roku nabavi 1500 koliko bi ih bilo potrebno, ”to je stvarno neobjektivno očekivati”. Pritom Ćoriću, naravno, nije moglo prijeći preko usta da su u ovakvom trenutku možda prevelik trošak borbeni avioni i da bi za te pare bilo ljudskije smjestiti narod na sigurno, da može leći, oprati se i skuhati djeci pileću juhu.
Malo manje sirove bahatosti i socijalne tuposti čovjek bi očekivao čak i od Ćorića, tipa načinjenog od tvrde plastike, koga su čitatelji Indexa izabrali za Uhljeba godine. Ali tako glupo dobronamjeran ipak ne valja biti. Ćorić je naprosto zoran dokaz da kod nas Nitko može postati Sve. I tu je sukus naših nevolja. Prije potresa. Poslije potresa. I bilo kada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Baka Mira iz Gline nije pisala Državnim rezervama da bi joj trebao šator? Kakav neviđeni tip je taj ministar Ćorić
Trebali bi se javiti, a mnogi od njih nemaju ni TV da znaju tko je Ćorić
Mnogi se ni u normalnim okolnostima nikad ne obraćaju vlastima jer ili ne znaju gdje i kome, ili jer nemaju čime. Guraju nekako u mrkloj nedođiji od svoje dvije krave, sedam kokošaka i baštice s kupusom iza kuće. Staro stanovništvo u škole ili nije išlo, ili su stali s osnovnom, i nije im poznato ni što točno smiju tražiti za sebe, a ni kako. Jednostavno su iz drugog vremena. Ili žive sami kao suhi prut. Ili spadaju u one kojima vlasti desetljećima obećavaju struju pa navečer pale masnu lojanicu kao u doba Ivane Brlić Mažuranić. Laptop nemaju. Ni televizor da upoznaju ministra Ćorića.
Otkako je javnosti rastumačio kako to da državne Robne rezerve nisu na Baniju poslale šatore – a naravski da ih imaju, i to cijelih 1600 – grandiozna intelektualna fizionomija Tomislava Ćorića ne sklanja mi se ispred očiju ni danju ni noću. Obilno nadahnuće nudili su naciji i ranije lik i djelo člana Vlade i ministra gospodarstva i održivog razvoja, doktora znanosti i sveučilišnog docenta – koji je već bio i ministar zaštite okoliša i energetike – a kod Andreja Plenkovića, izgleda, još može biti ministar bilo čega.
Ali ovo je vrh vrhova, alpski rekord po nečemu, iako je teško razaznati po čemu. Po birokratskom mozgu? Debelokoštvu? Po bezobrazluku? Po moralnom idiotizmu? Ili se kod Ćorića sve to zamiješalo u određenim postocima koje je teško razlučiti kao, recimo, i stupnjeve oštećenja razboritosti kod određenih mentalnih bolesti.
Dakle, ovi zgromljeni ljudi, koji na nuli i na kiši spavaju u traktorima, u razvaljenim sjenicima ili pod austrijskim i slovenskim šatorima, nisu mogli dobiti hrvatski šator kad ga nisu ni tražili.
Dvije krave i baštica s kupusom iza kuće
Pa zamislimo, u Ćorićevu slavu, nesretnika koji nakon saobraćajne nesreće leži negdje u gluhom ničemu polomljen na cesti, ali Hitna pomoć nikad ne dođe i on ”nažalost umre”. A onda i hipotetičkog ministra zdravstva koji stvar novinarima objasni ovako: ”Hvala vam za ovo pitanje. Hitna pomoć je javni zdravstveni servis koji je uvijek spreman i marljivo pomaže svima u Republici Hrvatskoj. Ali gospodin građanin u potrebi naprosto im se nije obratio pa je to odgovor na vaše pitanje zbog čega nisu reagirali. No svakako, izražavamo najdublju sućut obitelji zbog tragične pogibije njihovog člana”.
Možemo zamisliti i druge nebrojene situacije u kojima se ljudi možda nisu u stanju obratiti državnim i javnim službama osnovanima da budu na usluzi građanima, a koje ti isti građani zajednički obilato financiraju. Mnogi se ni u normalnim okolnostima nikad nikome ne obraćaju jer ne znaju kako i kome ili jer nemaju čime. Guraju nekako u mrkloj nedođiji od svoje dvije krave, tri svinje sedam kokošaka i baštice s kupusom iza kuće, u škole nisu išli ili su stali s osnovnom, i nije im poznato ni što točno mogu učiniti, a ni kako.
Uvečer masna lojanica
Ili su jednostavno stari, iz drugog vremena, i žive sami kao suhi prut. Ili spadaju u one kojima vlasti desetljećima obećavaju struju pa navečer pale masnu lojanicu kao u doba Ivane Brlić Mažuranić. Laptop nemaju. Ni televizor da upoznaju ministra Ćorića.
Potresom razorena Sisačko-moslavačka županija jedna je od najsiromašnijih u Hrvatskoj, istočkana selima i zaseocima čiste bijede. Na posljednjem popisu našli su tamo ukupno 155.438 stanovnika. Kad zbrojimo 39.529 žitelja tog kraja koji nemaju nikakvog formalnog obrazovanja i plus 35.876 ljudi samo s osnovnom školom, i kad još odbijemo malu djecu, jasno je da će se više od polovice tamošnjeg punoljetnog stanovništva vrlo teško pobrinuti za svoja prava. Kakvi mailovi? Kakvi dopisi? Kakve domene? Kakva povjerenstva? A asistencija sustava za njih ne postoji.
To je kad je sve kao normalno i svakodnevno. A kad još tresnu merkaliji i oni drugi đavoli, pojave se kod homo sapiensa i dodatne akutne ljudske smetnje nepogodne za ažurno ”obraćanje” vlastima s pitanjima i molbama.
Umjesto da država polomi noge
Malo ih dekoncentrira i izbaci iz ravnoteže potres koji je razvalio kuću njima i svima oko njih. Gledaju prvo kako da spase obitelj, gdje da navečer polegnu najslabije među onu šutu i grede, dok oni vani bdiju, puše i gledaju u noć. Tresu im se ruke i staje im mozak. Pa lome ruke, plaču, dižu ruke k nebesima, psuju mater životu i raspadaju se. Ukratko, postaju disfunkcionalni. I fućka im se za sve, uključujući i vas uvaženi ministre Ćoriću, samo kad su im djeca ostala živa.
Pa onda država – koja bi, za razliku od njih, morala ostati funkcionalna – ima da polomi noge da im donese što im treba, da ih nahrani i smiri i da im prvu noć istovari i montira kraj kuća svih tih 1600 hrvatskih šatora, a da za njih nisu ni pitali. Plus krevete i grijalice za koje će im podmiriti struju. Jer oni neće tražiti, nemaju kako, nisu u stanju, razjeda ih gastritis i neugodno im je moliti milostinju.
Odakle, uostalom, baka Mira iz Gline, rođena 1936., u pretpotopna vremena kad je BBC izumio televiziju, uopće zna da država ima šatora za 25.000 ljudi i da joj može pisati da joj, ako nije nezgodno, jednoga pošalje u dvorište da ona i susjedi mogu ostati kraj svojih kokica i purana.
Što je luksuz, kontejneri ili borbeni avioni?
Tomislav Ćorić, doduše, smatra da ”s obzirom na vremenske uvjete i trenutne temperature, smještaj u šatore nije adekvatan”. I tu je sigurno u pravu, puno je bolje i finije stanovati u toplom stanu s umjetničkim slikama i zavjesama od krem muslina. Kao što je bolje biti sit nego gladan.
Ali šator je prava premija kad je alternativa kunjanje na rate i smrzavanje u staroj Škodi. Pogotovo kad ti je ministar već u brk sasuo da su za tebe kontejneri luksuz i da im se ne nadaš tako skoro. Jer Robne rezerve već su poslale svih 21 (!) koji su kod njih nađeni, a da ih se u kratkom roku nabavi 1500 koliko bi ih bilo potrebno, ”to je stvarno neobjektivno očekivati”. Pritom Ćoriću, naravno, nije moglo prijeći preko usta da su u ovakvom trenutku možda prevelik trošak borbeni avioni i da bi za te pare bilo ljudskije smjestiti narod na sigurno, da može leći, oprati se i skuhati djeci pileću juhu.
Malo manje sirove bahatosti i socijalne tuposti čovjek bi očekivao čak i od Ćorića, tipa načinjenog od tvrde plastike, koga su čitatelji Indexa izabrali za Uhljeba godine. Ali tako glupo dobronamjeran ipak ne valja biti. Ćorić je naprosto zoran dokaz da kod nas Nitko može postati Sve. I tu je sukus naših nevolja. Prije potresa. Poslije potresa. I bilo kada.