'Bivša mi je 7 godina branila da vidim sina. Osječki sud sada ju je zbog toga osudio na zatvor'

Jeziv odnos sustava prema tati

Priča o tragediji jednog oca kome je onemogućeno viđati vlastito dijete u njegovim formativnim godinama, ujedno je i priča o nevjerojatnom ponašanju ”institucija sustava”: centra za socijalnu skrb, sudova, državnog odvjetništva…, koje su nevjerojatno birokratizirane, indolentne, trome, nezainteresirane i bešćutne – a Samaržija tvrdi i sklone manipulacijama.

Ono što je rezultat takvog višegodišnjeg rada ”institucija sustava” jest troje uništenih ljudi: Zdenka Samaržije kome su upropastile život jer više od sedam godina nije mogao ostvariti svoje osnovno roditeljsko pravo, njegove bivše supruge kojoj te institucije nisu pomogle da se liječi (pa je na kraju ostala bez posla, a sada je čeka i izdržavanje zatvorske kazne), te napose 16-godišnjeg traumatiziranog dječaka koji je u svojim formativnim godinama bio žrtva majke emocionalne zlostavljačice, što je, zasigurno, ostavilo dubok trag na djetetovoj duši.

‘Majka je emocionalni zlostavljač malodobnog sina’

Sve su to ”institucije sustava” dobro znale najkasnije od 2009. godine kada je ugledna i stručna ustanova, Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba, nakon provedenog vještačenje, jasno napisala da je ”majka emocionalni zlostavljač malodobnog sina; da je potrebno žurno odvajanje djeteta od nje, te da je potrebno započeti s kontaktima oca i sina”. Dakle, već tada, prije šest godina, bilo je jasno što valja učiniti za dobrobit dječaka, no ”institucije sustava” to dramatično upozorenje nije zanimalo.

Unatoč činjenici da je i jedno ranije vještačenje, na Klinici za psihijatriju KBC Osijek, pokazalo gotovo isto. ”Smatram da je nužno dječaka odmah odvojiti od majke; … riječ je o hitnom stanju u psihijatriji koje zahtijeva odgovarajuće reagiranje … nadležnih institucija i što hitnije odvajanje dječaka od majke… Ako majka pristane na liječenje i nastupi dobra remisija bolesti, potrebno je ponovno razmotriti način viđanja djeteta s majkom, moguće i bez nadzora”, stoji u nalazu sudskog vještaka, poznatog psihijatra.

Uspomene na rano djetinjstvo

No, ”institucije sustava” i dalje su uporno tvrdile kako je u interesu dobrobiti djeteta najbolje da ostane s majkom dok ocu valja omogućiti da dijete viđa onako kako to predloži Centar za socijalnu skrb iz Donjeg Miholjca i Općinski sudovi u Donjem Miholjcu i Valpovu. Unatoč činjenici što je djetetova majka uporno, godinama, onemogućavala ocu da makar i nekoliko sati mjesečno, bude sa svojim sinom.

“Sin i ja barem znamo koji su skakavci pojeli naše godine”, kaže gorko Zdenko Samaržija, dok nam pokazuje dvije sinovljeve slike, prisjećajući se vremena kad je još živio sa suprugom i dok je svog dječačića vodio u Beč na izložbu igračaka kojima se u djetinjstvu igrala Marija Terezija ili u Visoko, kada je ondje počelo iskapanje navodnih piramida. Sjeća se Samaržija i dana provedenih sa sinom u Mađarskoj, putovanja po Jadranu, jednog Božića na Krku, dok je uživao sa svojim sinom. Svega toga lišen je posljednjih sedam godina.

Kršenje presude iz 2003. godine

Sve je počelo u kolovozu 2008. kada je dječak bio kod oca, u mjestu njegova prebivališta, selu između Osijeka i Našica. Otac i sin, kojem je tada bilo osam godina, spremali su se na more i radovali što će desetak dana uživati na plaži, provodeći vrijeme zajedno, u plivanju, sunčanju, igri i druženju. Zdenko Samaržija već je bio razveden od supruge, magistrice književnosti, i do tog ljeta, manje-više redovito, njegova bivša supruga dopuštala mu je viđanje s djetetom.

Ali tog kolovoza, dok je Samaržija na trenutak napustio dom kako bi u obližnjoj prodavaonici kupio dnevne potrepštine, njegova bivša supruga dolazi automobilom iz tridesetak kilometara udaljenog slavonskog gradića, gdje je živjela, otima sina i vodi ga svojoj kući. Samaržija prijavljuje policiji odvođenje djeteta, obavještava donjomiholjački Centar za socijalnu skrb, no dok su oni reagirali njegova bivša supruga već je s dječačićem bila na moru. Od tada, sve do danas, uporno odbija dopustiti mu viđanje djeteta, unatoč sudskoj presudi iz 2003. kojom je ocu dopušteno viđanje djeteta.

Odluke Centra za socijalnu skrb

U međuvremenu, na scenu su stupile ”institucije sustava”. Centar za socijalnu skrb iz Donjeg Miholjca pokušava riješiti problem i omogućiti Zdenku Samaržiji da viđa svog sina. Njegovoj bivšoj supruzi određuju nadzor nad roditeljskom skrbi, no ona odbija primiti poštu ili istjeruje socijalne radnike iz kuće. Nakon nekog vremena Centar ukida nadzor kojeg nije ni počeo provoditi, premda se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je nadzor uveden.

Stvar u svoje ruke preuzima sud: najprije onaj u Donjem Miholjcu, a nakon reorganizacije mreže sudova, sud u Valpovu. Sudac će 2009. naložiti psihijatrijsko vještačenje dječakova oca i majke. Psihijatar KBC-a Osijek za oca će napisati da je ”s psihijatrijske strane potpuno sposoban za povjeravanje na skrb i odgoj malodobnog djeteta”, dok za majku stoji kako je potrebno njezino psihijatrijsko liječenje, a za dobrobit djeteta njegovo hitno odvajanje od majke.

Zdenko Samaržija u nemogućoj je situaciji. Iako u džepu ima sudsku presudu koja mu omogućava susrete sa sinom, njegova bivša supruga ne dopušta mu viđanje djeteta. Svaki put kada bi, u dane i vrijeme kada mu je to omogućio sud, došao pred vrata kuće u kojoj stanuje njegova bivša supruga i zamolio je da pozove dijete kako bi s njim mogao provesti vrijeme koje je odredio sud, ona bi se oglušila.

Sina bi uspio vidjeti tek na sekundu, kroz prozor

Ne bi otvarala vrata, ili u rijetkim prigodama kada je to učinila, rekla bi kako ga dijete ne želi vidjeti, ili da mu sina neće dati jer ne plaća alimentaciju. Ponekad, kada bi vrata otvorio dječakov djed, rekao bi Samaržiji: ”Sina ti neću dati zbog toga kakav si”. Njemu, Samaržiji, ne bi ostajalo ništa drugo nego okrenuti se i otići i čekati tjedan dana da ponovno, stojeći pred vratima kuće u kojoj živi njegov sin, doživi isto. Tek ponekad, sina je na kratko, na nekoliko sekundi, uspio vidjeti kroz prozor, čekajući da mu bivša supruga ili njezin otac otvore vrata i po tko zna koji put kažu kako je uzalud došao.

Tako je to trajalo tjednima, mjesecima, godinama… Nekoliko kaznenih prijava koje je Samaržija podnio državnom odvjetništvu tražeći kazneni progon bivše supruge jer mu ne omogućava kontakte sa sinom, je odbačeno. S obzirom na to da je znao u kakvom je zdravstvenom stanju njegova bivša supruga, a iz vještačenja koje je nad sinom provedeno 2009., tijekom 15-dnevnog opserviranja na Kliničkom odjelu dječje i adolescentne psihijatrije u Osijeku doznao da sin ima ”dominantne poteškoće na planu socijalizacije”, čemu je razlog ”simbiotska veza s majkom”, te da psihijatar zaključuje kako je za dječakovu dobrobit ”u nadolazećem razdoblju odrastanja izrazito važna muška figura oca”, pokreće sudski postupak kako bi dobio skrbništvo nad djetetom.

Međutim, unatoč jasnom stavu psihijatra sudac Općinskog suda u Donjem Miholjcu Zvonimir Rogić, kao i Centar za socijalnu skrb u Donjem Miholjcu smatraju kako je u interesu dječaka i njegove dobrobiti da ostane živjeti s majkom. Ona, naravno, i dalje ne dopušta ocu viđanje njihova zajedničkog djeteta.

Kako je otuđivala dijete od tate

“Serijom malih koraka otuđivala je dijete od mene, ne dopuštajući mu autonoman razvoj. Neprestano je skretala pozornost sa svojih manjkavosti, optužujući me za koješta i usmjeravala represivni aparat prema meni. Tako me optužila da zlostavljam sina i snubim djecu iz susjedstva te djecu mojih prijatelja, pa se sav istražni i represivni aparat digao protiv mene, ne prepoznajući namjere manipulativnog roditelja, kojima je željela odvojiti dijete od drugog roditelja. DORH je nakon devetomjesečne istrage odbacio sumnje s mene kao zlostavljača, a nije poduzeo ništa prema mojoj bivšoj supruzi, koja me oklevetala, nanijela mi bezbroj neugodnosti u privatnom i javnom životu, i uzrokovala poslovne gubitke”, kaže Samaržija.

Kada njegova bivša supruga mjesecima nije dovela sina na stacionarnu obradu pa se proces podjele skrbništva otegnuo, dogodila se epizoda koja govori što je sve, pod majčinim skrbništvom, trpjelo dijete. Kada sudac nalaže dječakovoj majci da ga odvede na psihijatrijsko vještačenje, ona se, čuvši sadržaj te mjere zabarikadirala sa sinom u obiteljskoj kući. Intervenirali su djelatnici suda, policije, Centra za socijalnu skrb i Doma zdravlja. Natezanje je trajalo satima.

Samaržija, međutim, ni dalje ne viđa dijete, pa podiže kaznenu prijavu protiv bivše supruge tvrdeći da se opetovano ne pridržava presude, što je DORH odbacio.

Nevjerojatne dugogodišnje manipulacije

Na scenu ponovno stupa sud. Samaržija traži da sud postupi u skladu s nalazom psihijatra koji upozorava da je dijete potrebno hitno odvojiti od majke, a majku uputiti na liječenje. Tada se, tvrdi Samaržija, događa nevjerojatna manipulacija. U Centru za socijalnu skrb počinju baratati nekakvim nalazom sudskog vještaka koji favorizira majku i tvrdi kako je njezino skrbništvo nad djetetom u njegovu interesu. Taj nalaz, kaže Samaržija, nikada nitko nije vidio, nakon višekratnog traženja da mu se službeno odgovori tko je po čijem nalogu i kada obavio to vještačenje, odgovor ne dobiva.

Međutim, sud – koji također nije vidio to vještačenje – prihvaća stav Centra za socijalnu skrb, kako postoje dva oprečna nalaza vještaka, jedan koji favorizira oca kao skrbnika malodobnog djeteta, a drugi majku. Tako dolazi do zahtjeva za ponovnim vještačenjem koje se obavlja u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, u kojem, kako smo rekli, stoji da ”majka je emocionalni zlostavljač malodobnog sina; da je potrebno žurno odvajanje djeteta od nje, te da je potrebno započeti s kontaktima oca i sina”.

Ne pomaže ni rješenje o ovrsi

Isti sudac, Zvonimir Rogić, sada donosi presudu kojom mijenja svoj prijašnji stav pa u interesu djeteta više nije živjeti s majkom nego skrbništvo dodjeljuje ocu. Kada joj je uručena presuda, djetetova majka nasrće na suca, upada u sudnicu, razbacuje mu spise sa stola i verbalno ga vrijeđa. Iako je sud donio privremenu mjeru da se majci odmah oduzme skrb nad sinom (kao što je to bilo predloženo u prvom vještačenju, kao i onom stručnog tima zagrebačke poliklinike) i da dječak odmah prijeđe na skrb ocu, Samaržijina bivša supruga na to ne reagira. Sudac donosi rješenje o ovrsi, ali ni to ne pomaže. No, sudac ne primjenjuje pravne mehanizme koji mu stoje na raspolaganju.

U međuvremenu sutkinja Županijskog suda u Osijeku, Ljiljana Banac, koja je rješavala žalbu na prvostupanjsku presudu kojom se skrbništvo nad dječakom oduzima majci i povjerava ocu, poništava presudu, tvrdeći da se ona ne može dokazivati i opovrgavati istim argumentima, odnosno da se ne može u obrazlaganju ranijih različitih presuda pozivati na iste alineje preporuka Poliklinike. Predmet se vraća istom sucu, a on sada, presuđujući o istom treći put, odlučuje kako skrbništvo ipak valja dodijeliti majci. Naravno, sve vrijeme dok sudska trakavica traje, dijete ne viđa oca jer mu to majka ne dopušta.

Iz crkve mu nisu ni odgovorili

Očajan i potpuno slomljen nefunkcioniranjem ”institucija sustava”, Zdenko Samaržija obratit će se i pravobraniteljici za djecu, mjerodavnom saborskom odboru za obitelj i mlade, pučkom pravobranitelju, čak i tadašnjem (svibanj 2012.) đakovačkom biskupu Marinu Srakiću. Bez ikakva rezultata; potonji, crkveni velikodostojnik, čak mu nije ni odgovorio.

Bezbroj puta se obraćao Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi na čijem je čelu bio Darko Milinović, tražeći izuzeće Centra za socijalnu skrb iz Donjeg Miholjca. Inspekcijska je služba to odbacila, iskazujući puno povjerenje toj ustanovi. Umjesto da ozbiljno provjeri njegove navode, inspekcija je zatražila da se očituje o svojim tvrdnjama da spomenuti Centar podilazi interesima njegove bivše supruge, da krši Konvencije o pravima djece, obmanjuje istražitelje DORH-a i manipulira dokumentima u spisu.

Brojni propusti u radu institucija

“Kada je službenica Milinovićeva ministarstva Tatjana Katkić-Stanić, odgovarajući na moju žalbu, ustvrdila kako se nisam odazvao na obiteljsku medijaciju iz koje je proisteklo ono nikad održano vještačenje i kada sam joj to prilično grubo rekao”objašnjava Samaržija, “suočena s lažima i očitom manipulacijom donjomiholjačkog Centra za socijalnu skrb, pokrenula je upravni i stručni nadzor nad tom ustanovom.

Tada su utvrđeni brojni propusti u njihovu radu, neadekvatno postupanje u kriznim situacijama koje je izazivala moja bivša supruga i sijaset drugih nepravilnosti na koje sam godinama upozoravao. Izrađen je naputak koji određuje što se odmah mora učiniti kako bi se amortizirale posljedice štetnih postupka djelatnika Centra, te određuje podizanje kaznene prijave protiv Ivice Župana, tadašnjeg ravnatelja Centra. Naravno, ni jedan od zaključaka iz naputka nije proveden.”

Ni jedan naputak nije proveden

Međutim, postojanje naputka ne priznaje Županijsko državno odvjetništvo jer ga njihovi istražitelji nisu našli u spisu, a nisu ga mogli ni naći jer ga je uklonio onaj tko je za to imao interes, onaj koji je i ranije mešetario s dokumentima u spisu i podmetao DORH-u nepostojeća vještačenja.

Da bi potkrijepio tvrdnju o manipulaciji, Samaržija iz goleme hrpe dokumenata vadi dopis Ministarstva socijalne politike i mladih, koje je nakon smjene vlasti u prosincu 2011., preuzelo nadležnosti ranijeg Milinovićeva ministarstva. Ondje se jasno vidi da je naputak postojao, no isto tako je vidljivo da ništa, baš ništa iz onoga što je ondje stajalo, nije provedeno.

Iako su u više navrata državna odvjetništva u Valpovu i Osijeku odbacila kaznene prijave Zdenka Samaržije protiv svoje bivše supruge što mu uporno, više godina, uskraćuje pravo na susrete sa sinom, u rujnu 2012. Općinsko državno odvjetništvo napokon je protiv Samaržijine bivše supruge podnijelo kaznenu prijavu. U ožujku 2013. sud će je osuditi na osam mjeseci uvjetne zatvorske kazne, ako kazneno djelo ponovi u roku kušnje od dvije godine.

Presuda je konačno pravomoćna

Ni ova presuda, međutim, ništa nije promijenila. Samaržija će se žaliti Općinskom sudu u Osijeku tražeći da se uvjetna osuda opozove i pretvori u bezuvjetnu, budući da mu supruga i dalje priječi viđanje djeteta. No sud je Samaržijin prijedlog za opoziv uvjetne presude odbio!

U lipnju prošle godine, Općinsko državno odvjetništvo podnijet će novu kaznenu prijavu protiv Samaržijine bivše supruge zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece. U travnju ove godine Općinski sud u Osijeku njegovu će suprugu osuditi na 14 mjeseci zatvora, a presuda je postala pravomoćna 7. kolovoza ove godine.

U međuvremenu, bivša supruga Zdenka Samaržije izgubila je posao s obzirom na to da je radila u obrazovnom procesu kojeg po zakonu ne može obavljati ako je osuđena za neko kazneno djelo. Sada je bez prihoda i sama s djetetom. Kako je i dalje bila skrbnica nad sada već 16-godišnjim dječakom, a kako je u međuvremenu umro i djed s kojim su živjeli u zajedničkom kućanstvu, postojala je mogućnost da ga Centar za socijalnu skrb smjesti u neki od domova za odgoj djece i mladeži.

Uskraćivanje manipulativne ljubavi

No, novom presudom krajem ovog mjeseca, Samardžija je napokon dobio i skrbništvo nad sinom. Nekoliko dana prije te presude reporteru Telegrama je izjavio: “Iskustvo nas uči da djeca odbacuju sasvim normalnog roditelja koji ih voli, a priklanjaju se roditelju prema kojemu osjećaju strah i koji im, često neizrečeno, prijeti uskraćivanjem ljubavi ako ne odbace drugoga roditelja”.

Reporter Telegrama nije, s obzirom na njezino zdravstveno stanje, razgovarao s bivšom suprugom Zdenka Samaržije, kao što bi to nalagalo pravilo a uvijek treba čuti obje strane, ali se iz dugogodišnje prepiske, sudskih odluka i brojnih drugih dokumenta uvjerio da je priča dječakova oca, koji već osmu godinu ne može prići svome sinu, bolno točna i potpuno istinita.

Najstrašnije u toj priči je potpuno zatajenje “institucija sustava” koje osam godina rješavaju problem, a kada ga, nakon toliko vremena pokušaju okončati, čine to na način koji nikome ne donosi olakšanje. Zdenku Samaržiji nitko ne može vratiti uskraćeno pravo na roditeljsku skrb i sreću, njegovoj supruzi zdravlje koje se možda moglo popraviti da je na vrijeme bila upućena na liječenje, kako su predlagali zdravstveni stručnjaci, a malodobnom dječaku pravo na djetinjstvo u kojem bi imao oba roditelja, bez obzira na to što njihov brak nije uspio.