Bivši tužitelj iz slučaja obitelji Zec za Telegram: ‘Šeks ne govori istinu, nisam ja kriv. I bilo je dokaza da se ubojice osudi’
Razgovarali smo s odvjetnikom Tihomirom Rubešom kojeg je Vladimir Šeks jučer javno optužio za neuspjeh pravosuđa da osudi ubojice
Slučaj Zec – ubojstvo Mihajla Zeca i njegove supruge Marije te kćeri Aleksandre ovih je dana ponovno u fokusu javnosti. Uz 30. godišnjicu te tragedije koja nije dobila sudski epilog razvila se žestoka politička, ali i pravna polemika. Posljednji je istupio Vladimir Šeks, nekadašnji hrvatski javni tužitelj koji je okrivio jednog od svojih podređenih za propust. U izjavi za RTL Televiziju Šeks je jučer prozvao zamjenika okružnog javnog tužitelja Tihomira Rubešu, koji je vodio postupak protiv ubojica obitelji Zec, ustvrdivši da je upravo on zaključio kako se na prvostupanjsku oslobađajuću presudu ne treba ulagati žalba. Zbog toga je presuda postala konačna, te su ubojice obitelji Zec oslobođeni.
Poznato je da se nakon pravomoćne presude postupak više ne može ni obnavljati ni ponavljati, te je nakon ove Šeksove izjave sva krivnja svaljena na Tihomira Rubešu. Šeks je javno čak pokazao i dokument, dio službenog spisa, te kazao kako je uz nalog da se ne podnosi žalba potpisan upravo Rubeša.
On to danas, u razgovoru za Telegram odlučno demantira i napominje kako razmišlja o tužbu protiv Šeksa. Sjeli smo s gospodinom Rubešom u njegovom odvjetničkom uredu, te ga zamolili da se prisjeti i ostalih detalja iz slučaja Zec. Prvenstveno da nam s pozicije ondašnjeg tužitelja kaže je li se radilo o nacionalno motiviranom zločinu ili pak običnoj pljački koja je pošla po zlu.
Do kada je Rubeša radio na slučaju Zec?
Tihomir Rubeša naglašava kako je objava oslobađajuće presude u slučaju Zec u srpnju 1992. bila zadnja radnja koju je imao vezano za to trostruko ubojstvo. Naime, već 1. rujna 1992. postao je privatni odvjetnik, što je, kako nam dokumentira vidljivo iz upisnika Odvjetničke komore.
“Presuda je s Okružnog suda u Zagrebu u tužilaštvo stigla u studenome 1992. godine. Mene tada više nije bilo tamo. Ali da sam bio tamo, založio bih se da se uloži žalba”, govori nam Rubeša potvrđujući da je smatrao da je i bez priznanja koja su, kao što je poznato ranije izdvojena iz spisa, bilo dokaza da se Munib Suljića, Igora Mikolu, Nebojšu Hodaka, Sinišu Rimca i Snježanu Živanović proglasi krivima za ubojstvo obitelji Zec.
Vjerovao da dokazi potvrđuju krivnju
“Do kraja sam vjerovao u dokaze tim više što je u mojoj glavi odzvanjalo priznanje koje sam ranije čuo. Ja sam bio nazočan na ispitivanju nakon privođenja na sud. Kolega Anto Nobilo i ja podijelili smo se kod dvoje istražnih sudaca. Poznato je da oni nisu prihvatili naš prijedlog da se okrivljenima pozovu branitelji po službenoj dužnosti jer je tada, nakon što je u Hrvatskoj ukinuta smrtna kazna izmijenjen i Zakon o kaznenom postupku pa za kaznena djela za koja nije bilo propisane smrtne katne nije bilo potrebno postavljati branitelja po službenoj dužnosti. Kako ovi okrivljenici nisu imali branitelje dok su iznosili priznanja, na kraju su te njihove obrane izdvojene iz spisa kao nezakoniti dokazi. Kasnije su se branili šutnjom.
Inače, ovo nije jedini slučaj iz tog vremena da je zbog nepostavljanja branitelja po službenoj dužnosti odbačeno priznanje okrivljenika. A razlog je bio taj što je ondašnji predsjednik Okružnog suda u Zagrebu naložio da se ne postavljaju branitelji kako bi se uštedilo na troškovima obrane po službenoj dužnosti”, govori Rubeša.
Ključni svjedok promijenio je iskaz
U nastavku razgovora, vidljivo nerado, prisjeća se detalja koje su Suljić i ostali ispričali u svojim obranama. “Oni su nas vodili na Adolfovac. Pokazali su nam to smetlište gdje su pokopali leševe. Pronašli smo i automatsku pušku na kojoj je pisalo ime jednoga od njih.
Automobil kojim su udarili u drugo vozilo ispred kuće ubijenih imao je identično udubljenje. Imali smo i jednog svjedoka iz njihove postrojbe. On je bio ranjen i bio je tada na Sljemenu i opisao je na policiji sve što se tamo te noći zbivalo. No, očito vezan zakonom šutnje koji je u to doba vladao među njima, tijekom istrage to nije ponovio. Sve su to bili pričuvni policajci koji su imali uniforme, iskaznice, oružje, vozila. Imali su i zapovjednika, a to je bio ondašnji savjetnik ministra unutarnjih poslova Tomislav Merčep“, navodi Rubeša. Merčep je, prema podacima iz kaznene prijave što ju je zbog ubojstva obitelji Zec podnijela policija bio prvoosumnjičeni, no na kraju “dokazi protiv njega nisu pronađeni”.
Puno godina kasnije Merčep će ipak biti osuđen po zapovjednoj odgovornosti i to zbog ubojstva obitelji Zec što su ga počinili pripadnici njegove postrojbe, kao i zbog zločina u Parkačkoj poljani.
Svi su imali namjeru počiniti zločin
U slučaju protiv Suljića i ostalih oslobađajuća presuda donijeta je jer se nije moglo točno utvrditi tko je ispalio smrtonosne hice. Rubeša danas drži kako to nije smjelo biti ključno jer je, prema njegovom mišljenju, postojala zajednička namjera svih okrivljenika da počine kazneno djelo. “Sasvim je svejedno tko je pucao a tko je bio samo prisutan. Nije ključno ni tko je donio dijete do groba ili tko je vezao žrtve.
I danas se pitam kao što sam se pitao i tada: da su to napravili četnici u Zagrebu ili Labradori, bi li ti ljudi bili oslobođeni”, promišlja bivši tužitelj. Ponavlja kako ne zna što se nakon oslobađajuće presude događalo jer je otišao na godišnji odmor, a ubrzo je i napustio tužiteljstvo.
Tko je odbio uložiti žalbu višem sudu?
Ono što se dalje događalo doznao je iz teksta što ga je prije par godina objavio Večernji list. Naime, novinar Marinko Jurasić je, prema službenim podacima iz spisa, rekonstruirao da je 23. studenog 1992. tadašnji zamjenik tužitelja Branislav Hajduković spis iznio pred kolegij voditelja kaznenog odjela i okružnog javnog tužitelja. Na sastanku su bili još Ivan Maračić, Pavao Vidić i Mirsad Bakšić. Bakšić je bio okružni javni tužitelj. Rubeša smatra da je samo Bakšić, prema praksi koja je vrijedila i onda i danas, mogao donijeti odluku da se ne ulaže žalba. Čiji je, pak, potpis na bilješci koju je jučer u medijima pokazao Šeks, Rubeša ne razaznaje.
On je u svojoj zadnjoj bilješci 3. srpnja 1992. zapisao: “Pozvao me javni tužilac Hrvatske V. ŠEKS i usmeno uputio da na glavnoj raspravi dana 6. VII 1992. godine predložim što je moguće više dokaznih prijedloga u cilju prolongiranja sudske presude, neovisno o rezultatima koji će biti pribavljeni (eventualno) izvođenjem tih dokaza”.
“Čudi me sada Šeksova fiksacija na mene. On nije imao nikakvu lošu ulogu u ovom slučaju. Doista smo se trudili dobiti osuđujuću presudu. Ne mogu vam sada ni govoriti kakav je to bio osjećaj iskapati tu curicu i njezinu mamu”, prisjeća se Rubeša.
Pravosuđe nije uspjeli kazniti zločin
“Na žalost pravosuđe ovdje nije uspjelo, a Šeks sada to podmeće kolegi Anti Nobilu i meni. Ne znam zašto, pa ne donose tužitelji odluke. Čak su nam i suci istrage dopuštali da u ispitivanju idemo preko granica onoga što je pisalo u prijavi, ne bismo li doznali naručitelje”, govori nam Rubeša.
Na izravno pitanje je li se iz prikupljenih dokaza ipak radilo o nacionalno obojenom kaznenom djelu ili običnoj pljački i ubojstvu počinjenima za vrijeme rata kao što to sugeriraju mnogi ovih dana, među ostalima i i Vladimir Šeks i predsjednik RH Zoran Milanović, Rubeša uzvraća dosta šturo. Ipak, vjeruje da se radilo o kombinaciji tih elemenata. Potvrđuje da su u ono vrijeme postojale određene policijske bilješke iz kojih je proizlazilo da je Suljiću i ostalima rečeno da postoji tamo neki “srpčina mesar” do kojeg treba otići.
“Netko je njih tamo poslao. Nisu oni otišli tek tako. Znate, ipak je to bila postrojba. Poslani su tamo od strane osobe koja je bila hijerarhijski iznad njih u postrojbi pričuvne policije, ali ne mogu reći ime te osobe jer nije procesuirana. Dakle, oni su obavljali neki zadatak, no taj zadatak je očito bio nezakonit jer nisu imali ovlasti da rade to što su radili. Da su imali ovlasti postupali bi onako kako postupa policija s ovlastima, redovna policija. I to nije jedini slučaj u Zagrebu koji su ovi ljudi napravili”, kazao nam je na kraju Rubeša.