Ajmo ovako. Kad se za neki posao pogađaju neko vladino ministarstvo, ili neka zgrada s deset privatnih stanova, ili neki Pero Perić, sklapa se ugovor o tome što će se točno izvesti, do kada i po kojoj cijeni. Recimo, do 31. siječnja isporučit će se Ministarstvu kulture 12 pisaćih stolova tog i tog, tog proizvođača, po cijeni od x eura. Ili, navući će se nova fasada na zgradu s tim i tim materijalima do tada i tada i to će se platiti toliko i toliko. Ili, u roku od 15 dana, zamijenit će se svi radijatori u stanu gospodina P.P., oni će biti kupljeni od te i te firme i to će investitora koštati y eura.
Ta banalna pravila čistog računa ne vrijede, međutim, u području pružanja medijskih usluga koje plaćaju ministarstva, državne tvrtke, državne agencije i fondovi, općine, gradovi i županije i druge pozicije koje raspolažu javnim novcem. Novac za oglašavanje i kampanje dijeli se medijima po vlastitom izboru zaposlenika vlasti, kako njima padne na pamet i pod potpuno nejasnim i time sumnjivim kondicijama.
Na taj način, vlasti drže pod kontrolom i u stanju autocenzure izdavače koje financiraju. Nacionalna i lokalna tijela vlasti imaju puno novca za oglašavanje, kampanje i sponzorstva, a taj dodatni element tržišnog opstanka medija niti se može dobiti, niti zadržati bez ”prijateljskog” izvještavanja u kome nema oštrih rubova.
Pitanje je za koliko još takvih dealova ne znamo
U takvom se zakonskom i faktičnom neredu i mogla dogoditi afera Mreža u kojoj je otkriveno da posebni savjetnik ministra gospodarstva Davora Filipovića – za određene usmeno dogovorene usluge i povrat polovice tog iznosa na njegov privatni račun – nudi marginalnoj televiziji 200.000 eura koji će im se prebaciti iz blagajne više institucija pod kontrolom Vlade. A pitanje je za koliko takvih i sličnih dilova diljem Hrvatske ne znamo i nikad nećemo saznati jer se oni drže u tajnosti.
Šansa da se napokon slomi taj divlji zapad, u kome se milijuni iz džepova poreznih obveznika razbacuju i uz to potiču cenzuru, propala je u srijedu na sjednici saborskog Odbora za medije koju je tražila opozicija. Jer, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, HDZ-ov predsjednik Vijeće za elektroničke medije Josip Popovac i njihova većina u Odboru ne priznaju da problem uopće i postoji.
Nekidan je premijer Plenković izjavio da nema ništa protiv da se zona državnog oglašavanja u medijima pretrese i uredi na transparentan način, ali njegovi su zastupnici na sjednici minirali iole efikasan dogovor o tome, nudeći kao rješenje samo nedostatni model koji u zakonu već postoji, ali se čak ni on ne provodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjednica bez predstavnika Hrvatskog novinarskog društva
Tu posebno treba spomenuti bezobrazni pokušaj HDZ-a da se prisustvo na sjednici Odbora i izlaganje ne dopusti predstavnicima Hrvatskog novinarskog društva, Europske federacije novinara i GONG-a, organizacijama koje su prve trebale biti pozvane da kažu što imaju o problemu medijskog oglašavanja i da pred saborskim zastupnicima obrazlože svoje zahtjeve. A oni su jasni, logični i društveno opravdani.
Ukratko: svi ugovori državnih i javnih tijela i javnih tvrtki s medijima javno dostupni i adekvatna izmjena zakonskog okvira kako bi se striktno onemogućilo dosadašnje samovoljno ponašanje koje s jedne strane zlorabi društvena sredstva i potiče korupciju, a s druge stavlja medije pod jaram vlasti.
Da hrvatski novinari ciljaju u pravom smjeru vidi se i iz teksta europske Uredbe o slobodi medija koja je upravo u fazi donošenja i bit će obavezujuća za sve države članice. Nacrt Uredbe, čiji je finalni oblik upravo dogovoren, traži od zemalja EU da osnuju zajednički registar koji će sadržavati sve podatke o tome koje tijelo financira koje medije, s koliko novca i za koje ugovorene poslove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU će i u ovome prisiliti Plenkovića da se ponaša normalno
U članku 24. europske Uredbe traži se od zemalja EU da se ”povlastice ili prednosti koje javna tijela daju pružateljima medijskih usluga za oglašavanje dodjeljuju prema transparentnim, objektivnim, proporcionalnim i nediskriminatornim kriterijima, u otvorenom, proporcionalnom i nediskriminatornom postupku.”
”Javna tijela – što uključuje nacionalne, savezne ili regionalne vlade, regulatorne vlasti ili tijela te poduzeća u državnom vlasništvu i druge subjekte pod državnom kontrolom na nacionalnoj ili regionalnoj razini ili lokalne vlade teritorijalnih jedinica – dužni su javnosti staviti na raspolaganje točne, sveobuhvatne, razumljive i detaljne godišnje informacije o svojim rashodima za oglašavanje.”
One, navodi se dalje u tekstu Uredbe, moraju sadržavati sve podatke o tome koga se plaća, koliko i zbog čega, a nacionalno regulatorno tijelo treba pratiti raspodjelu državnog oglašavanja na medijskom tržištu kako bi se ocijenila točnost danih informacija te, ako to smatraju potrebnim, ”od svih subjekata zatražiti i dodatne informacije.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgleda da će legislativa EU i u ovome morati prisiliti Plenkovića i njegovu vlast da se ponašaju normalno i odgovorno. Medijima koje se u Hrvatskoj tjera u političku poslušnost, poreznim obveznicima, s čijim se novcem sklapaju koruptivne pogodbe s dijelom izdavača, i građanima kojima mediji trebaju služiti – ostaje, evo, da čekaju upravo to.
Borba za transparentno oglašavanje države u medijima ili kako će EU i u ovome prisiliti Plenkovića da se ponaša normalno
Medijima koje se u Hrvatskoj tjera u političku poslušnost i građanima kojima mediji trebaju služiti - ostaje da čekaju upravo to
Novac za oglašavanje i kampanje dijeli se medijima po vlastitom izboru zaposlenika vlasti, kako njima padne na pamet i pod potpuno nejasnim i time sumnjivim kondicijama.
Ajmo ovako. Kad se za neki posao pogađaju neko vladino ministarstvo, ili neka zgrada s deset privatnih stanova, ili neki Pero Perić, sklapa se ugovor o tome što će se točno izvesti, do kada i po kojoj cijeni. Recimo, do 31. siječnja isporučit će se Ministarstvu kulture 12 pisaćih stolova tog i tog, tog proizvođača, po cijeni od x eura. Ili, navući će se nova fasada na zgradu s tim i tim materijalima do tada i tada i to će se platiti toliko i toliko. Ili, u roku od 15 dana, zamijenit će se svi radijatori u stanu gospodina P.P., oni će biti kupljeni od te i te firme i to će investitora koštati y eura.
Ta banalna pravila čistog računa ne vrijede, međutim, u području pružanja medijskih usluga koje plaćaju ministarstva, državne tvrtke, državne agencije i fondovi, općine, gradovi i županije i druge pozicije koje raspolažu javnim novcem. Novac za oglašavanje i kampanje dijeli se medijima po vlastitom izboru zaposlenika vlasti, kako njima padne na pamet i pod potpuno nejasnim i time sumnjivim kondicijama.
Na taj način, vlasti drže pod kontrolom i u stanju autocenzure izdavače koje financiraju. Nacionalna i lokalna tijela vlasti imaju puno novca za oglašavanje, kampanje i sponzorstva, a taj dodatni element tržišnog opstanka medija niti se može dobiti, niti zadržati bez ”prijateljskog” izvještavanja u kome nema oštrih rubova.
Pitanje je za koliko još takvih dealova ne znamo
U takvom se zakonskom i faktičnom neredu i mogla dogoditi afera Mreža u kojoj je otkriveno da posebni savjetnik ministra gospodarstva Davora Filipovića – za određene usmeno dogovorene usluge i povrat polovice tog iznosa na njegov privatni račun – nudi marginalnoj televiziji 200.000 eura koji će im se prebaciti iz blagajne više institucija pod kontrolom Vlade. A pitanje je za koliko takvih i sličnih dilova diljem Hrvatske ne znamo i nikad nećemo saznati jer se oni drže u tajnosti.
Šansa da se napokon slomi taj divlji zapad, u kome se milijuni iz džepova poreznih obveznika razbacuju i uz to potiču cenzuru, propala je u srijedu na sjednici saborskog Odbora za medije koju je tražila opozicija. Jer, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, HDZ-ov predsjednik Vijeće za elektroničke medije Josip Popovac i njihova većina u Odboru ne priznaju da problem uopće i postoji.
Nekidan je premijer Plenković izjavio da nema ništa protiv da se zona državnog oglašavanja u medijima pretrese i uredi na transparentan način, ali njegovi su zastupnici na sjednici minirali iole efikasan dogovor o tome, nudeći kao rješenje samo nedostatni model koji u zakonu već postoji, ali se čak ni on ne provodi.
Sjednica bez predstavnika Hrvatskog novinarskog društva
Tu posebno treba spomenuti bezobrazni pokušaj HDZ-a da se prisustvo na sjednici Odbora i izlaganje ne dopusti predstavnicima Hrvatskog novinarskog društva, Europske federacije novinara i GONG-a, organizacijama koje su prve trebale biti pozvane da kažu što imaju o problemu medijskog oglašavanja i da pred saborskim zastupnicima obrazlože svoje zahtjeve. A oni su jasni, logični i društveno opravdani.
Ukratko: svi ugovori državnih i javnih tijela i javnih tvrtki s medijima javno dostupni i adekvatna izmjena zakonskog okvira kako bi se striktno onemogućilo dosadašnje samovoljno ponašanje koje s jedne strane zlorabi društvena sredstva i potiče korupciju, a s druge stavlja medije pod jaram vlasti.
Da hrvatski novinari ciljaju u pravom smjeru vidi se i iz teksta europske Uredbe o slobodi medija koja je upravo u fazi donošenja i bit će obavezujuća za sve države članice. Nacrt Uredbe, čiji je finalni oblik upravo dogovoren, traži od zemalja EU da osnuju zajednički registar koji će sadržavati sve podatke o tome koje tijelo financira koje medije, s koliko novca i za koje ugovorene poslove.
EU će i u ovome prisiliti Plenkovića da se ponaša normalno
U članku 24. europske Uredbe traži se od zemalja EU da se ”povlastice ili prednosti koje javna tijela daju pružateljima medijskih usluga za oglašavanje dodjeljuju prema transparentnim, objektivnim, proporcionalnim i nediskriminatornim kriterijima, u otvorenom, proporcionalnom i nediskriminatornom postupku.”
”Javna tijela – što uključuje nacionalne, savezne ili regionalne vlade, regulatorne vlasti ili tijela te poduzeća u državnom vlasništvu i druge subjekte pod državnom kontrolom na nacionalnoj ili regionalnoj razini ili lokalne vlade teritorijalnih jedinica – dužni su javnosti staviti na raspolaganje točne, sveobuhvatne, razumljive i detaljne godišnje informacije o svojim rashodima za oglašavanje.”
One, navodi se dalje u tekstu Uredbe, moraju sadržavati sve podatke o tome koga se plaća, koliko i zbog čega, a nacionalno regulatorno tijelo treba pratiti raspodjelu državnog oglašavanja na medijskom tržištu kako bi se ocijenila točnost danih informacija te, ako to smatraju potrebnim, ”od svih subjekata zatražiti i dodatne informacije.”
Izgleda da će legislativa EU i u ovome morati prisiliti Plenkovića i njegovu vlast da se ponašaju normalno i odgovorno. Medijima koje se u Hrvatskoj tjera u političku poslušnost, poreznim obveznicima, s čijim se novcem sklapaju koruptivne pogodbe s dijelom izdavača, i građanima kojima mediji trebaju služiti – ostaje, evo, da čekaju upravo to.