Broj ljudi raseljenih zbog klimatskih promjena već je nadmašio one koji bježe od političkog progona ili oružanog sukoba
Prirodne nepogode i vremenski ekstremi raseljavaju milijune ljudi, no pitanje klimatskih izbjeglica još nije uređeno
Bismo li trebali razmišljati o raseljenim stanovnicima poplavljene doline uz rijeku Ahr kao o njemačkim klimatskim izbjeglicama? To je pitanje postavio njemački tjednik Die Zeit u srpnju 2022., godinu dana nakon katastrofalne poplave koja je ubila 134 osobe, uništila više od 9000 objekata i raselila preko 5000 ljudi.
Da bi ih se smatralo klimatskim izbjeglicama, trebalo bi se utvrditi da su poplave posljedica klimatskih promjena, pisao je tada Die Zeit i naveo da je poplava u toj dolini bilo i ranije, no i mišljenje stručnjaka prema kojemu klimatske promjene utječu na učestalost i jačinu takvih katastrofa. Dakle, da, to su klimatske izbjeglice raseljene unutar zemlje, kao što je i većina klimatskih izbjeglica na svijetu.
Od svih nepogoda, suša raseljava najviše ljudi
Klimatske promjene milijuni na Zemlji drastično osjećaju na vlastitoj koži. Nezapamćene poplave su prošle godine raselile milijune ljudi u Pakistanu. Uragan Tauktae je 2021. natjerao 200.000 ljudi na seobu kada je pogodio nekoliko zemalja jugoistočne Azije, najteže Indiju, Šri Lanku i Maldive.
Kada je supertajfun 2013. poharao nizinski arhipelag središnjih Filipina poginulo je preko šest tisuća ljudi, a raseljeno ih preko četiri milijuna. U Južnom Sudanu poplave su raselile više od 800.000 ljudi. Suše u Afganistanu i Iraku uzrokovale su velike migracije, uglavnom unutar tih zemalja.
Upravo suša uzrokuje više smrtnih slučajeva i raseljava više ljudi nego bilo koja druga prirodna katastrofa. Mogli bismo još nabrajati, jer raseljavanje povezano s klimatskim promjenama događa se u cijelom svijetu, no i dalje su klimatske izbjeglice mnogima novi termin.
U kojim dijelovima svijeta je najviše raseljenih
Oni koji su za njega i čuli povezuju ga s ljudima koji zbog suša, poplava, tsunamija, uragana napuštaju područja u Africi, na Bliskom Istoku ili u Južnoj Aziji. U tim dijelovima svijeta, koji su uz to i bitno manje odgovorni za klimatsku situaciju u kojoj se nalazimo, i jest najviše migracija uzrokovanih klimatskim promjenama.
Tako je, prema međunarodnoj humanitarnoj organizaciji Concern Worldwide, pet zemalja koje imaju najviše raseljenih zbog posljedica klimatskih promjena, redom: Afganistan, Indija, Pakistan, Etiopija i Sudan.
No, klimatske migracije se ne događaju samo na tim područjima. U Sjedinjenim Američkim Državama prirodne katastrofe već su do 2020. ostavile bez doma 1,7 milijuna ljudi, a do 2050. pola milijuna postojećih domova u Americi će biti izloženo poplavama barem jednom godišnje, prema podacima neprofitne istraživačke organizacije Climate Central.
Debate oko toga tko su sve klimatske izbjeglice
Europska agencija za okoliš zbrojila je, pak, da su ekstremni vremenski uvjeti u Europi odnijeli 142.000 života i nanijeli štetu od 510 milijardi eura u zadnjih 40 godina. Od 31 velike, globalne prirodne katastrofe – a rangiraju se po gubicima i šteti – u posljednju 41 godinu, četiri ih se dogodilo u samo jednoj godini, 2021., a dvije u SAD-u – uragan Ida i ekstremne hladnoće u središnjih i južnim saveznim državama.
Globalne podatke je teško usustaviti jer se još vode debate oko toga tko su sve klimatske izbjeglice i za koje se nepogode može sa sigurnošću utvrditi da su posljedica klimatskih promjena pa tako variraju i projekcije koliko bi se milijuna ljudi moglo raseliti u narednim desetljećima, no u svakoj varijanti brojke su velike.
Žarište klimatskih migracija predviđa se 2030.
Svjetska banka je, na primjer, prošlog rujna objavila izvješće u kojem navodi umjerenu procjenu od 216 milijuna raseljenih do sredine 21. stoljeća. Najviše u supsaharskoj Africi, zatim u Istočnoj Aziji i na Tihom oceanu te u Južnoj Aziji.
Žarište klimatskih migracija predviđa se već 2030. godine, a nakon toga će se još intenzivirati i širiti, pogađajući najviše najsiromašnije, kažu Kanta Rigaud i Viviane Clement, voditeljice tima koji je radio na izvještaju Svjetske banke. Unatoč tome što su klimatske migracije već široko rasprostranjene i što su mnogi prisiljeni napustiti domove, nema međunarodnog pravnog okvira koji bi zaštitio klimatske izbjeglice.
To znači, primjerice, da deseci tisuća ljudi koji su, potjerani razornim uraganom koji je 2020. pogodio Honduras, formirali dugačke karavane u pokušaju da se domognu Sjedinjenih Država, nisu mogli očekivati izbjeglički status pa tako ni prava koja iz njega proizlaze.
Životne ugroze se mijenjaju kroz vrijeme
Naime, prema Konvenciji o statusu izbjeglica, koju su Ujedinjeni narodi usvojili 1951., izbjeglica je osoba koja se ne može ili ne želi vratiti u zemlju porijekla zbog opravdanog straha da će biti proganjana zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili svog političkog uvjerenja.
Stoga Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice kaže da je pojam klimatskih izbjeglica netočan – mada se u stručnim krugovima koristi još od sredine osamdesetih – već da bi se trebalo govoriti o raseljenim osobama uslijed klimatskih promjena, ili o klimatskim migrantima ili o ekološkim migrantima.
No, osnovni princip zaštite izbjeglica je zabrana prisilnog vraćanja u zemlje u kojima bi mogli biti ugroženi, a povodi životne ugroze se kroz vrijeme mogu mijenjati kao što smo vidjeli na primjeru seksualne orijentacije ili sada s klimatskim promjenama.
Nasilje i sukobi često prate prirodne katastrofe
Broj onih koji su raseljeni zbog klimatskih promjena danas je već nadmašio one koji bježe od političkog progona ili oružanog sukoba. Osim toga, nasilje i sukobi često prate prirodne katastrofe i ne može ih se uvijek razdvajati kao razloge izbjeglištva.
Prema podacima UN-a, u posljednjih pet desetljeća u svijetu je bilo 507 sukoba zbog vode, a 21 takav sukob je prerastao u rat. I ratu u Siriji je prethodila najduža suša u povijesti zemlje, koja je uništila poljoprivredu i doprinijela društvenoj i političkoj destabilizaciji. No, rat se u međunarodnim dokumentima priznaje kao ugroza života, a posljedice klimatskih promjena – ne.
Slučaj otočke države Kiribati
Ioane Teitiota je na Novom Zelandu zatražio azil tvrdeći da mu je u rodnoj otočkoj državi Kiribati u Tihom oceanu ugrožen život zbog klimatskih promjena. Republiku Kiribati sačinjavaju skupine niskih koraljnih otoka, od kojih su dva potopljena još prije više od dvadeset godina.
Takva se budućnost očekuje i za ostale kiribatske otoke zbog podizanja razine mora. Tako se za otok na kojem je s 50.000 sumještana živio Teitiota predviđa da bi mogao biti pod morem već za desetak godina.
Teitiota je u zahtjevu za azil obrazložio da je njegov otok prenapučen zbog toga što su se doseljavali stanovnici s drugih ugroženih kiribatskih otoka te se povećala razina nasilja i društvenih napetosti, a k tome nedostaje pitke vode kao i obradive zemlje, što ugrožava zdravlje i živote njegove obitelji.
Tjeranje utopljenika natrag u brod koji tone
Stanovnici se k tome suočavaju i s takozvanim kraljevskim plimama, a to su iznimno visoke plime praćene velikim valovima, zbog kojih morska voda prodire u tlo i u podzemne izvore pitke vode. U prošlosti su se takve plime javljale jednom do dvaput godišnje, a sada su učestalije i intenzivnije.
No, Novi Zeland je odbio Teitiotin zahtjev za azilom kao neosnovan i 2015. je deportiran sa suprugom i djecom na Kiribati. Žalio se Odboru za ljudska prava Ujedinjenih naroda koji je 2020. donio presedan presudom da vlade krše svoje obaveze zaštite ljudskih prava ako deportiraju tražitelje azila natrag u zemlje u kojima su im životi ugroženi zbog klimatskih promjena.
No, Odbor je zaključio da se, unatoč ozbiljnosti situacije u Republici Kiribati, nije radilo o direktnoj životnoj ugrozi i žalba je odbijena. Dvoje članova odbora su objavili izdvojena mišljenja prema kojima se ne slažu s odlukom Novog Zelanda o deportaciji te su takvu odluku usporedili s tjeranjem utopljenika natrag u brod koji tone – uz opravdanje da na brodu ima i drugih putnika u istoj situaciji.
Bijela kuća priznala vezu klimatskih promjena i migracija
Zanimljivo je da je prethodno UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama upozorio da se Kiribati ubrajaju u šest pacifičkih otočnih država koje su najugroženije porastom razine mora te da bi Karibati mogli postati nenastanjivi do 2050.
Ioanu Teitioti to nije pomoglo, no ta je presuda važna jer je to bila prva odluka tijela UN-a donesena po pritužbi pojedinca koji traži međunarodnu zaštitu zbog posljedica klimatskih promjena i otvorila je put drugima da mogu tražiti zaštitu temeljem ugroženosti od klimatskih promjena.
Konačno i međunarodne vlade počinju prepoznavati klimatske migracije kao temu s kojom se moraju pozabaviti. Tako je krajem 2021. izašlo izvješće Bijele kuće o utjecaju klimatskih promjena na migracije, što je bilo prvi put da je Vlada SAD-a službeno priznala vezu između klimatskih promjena i migracija. U izvješću se ukazuje na potrebe razvoja strategija kojima bi se omogućilo humano i sigurno upravljanje klimatskim migracijskim tokovima.
Neka mjesta u budućnosti neće biti pogodna za život
Europa još ne zna kako bi upravljala svojim klimatskim migracijama. Naime, sjeverni Wales bi trebao izgubiti cijelo jedno primorsko mjesto. Fairbourne leži uz more, u blizini ušća rijeke i u okruženju nacionalnog parka Snowdonia.
Za vrijeme oluja, razina mora se diže i do 1,5 metra iznad razine Fairbournea i već su milijuni funta uloženi u zaštitu od poplava, no očekuje se da će razina mora rasti zbog klimatskih promjena, kao i da će biti češćih jakih oluja pa je Vlada odlučila da dugoročno neće više spašavati selo te da od 2054. neće biti pogodno za život.
I tako su stanovnici Fairbournea proglašeni prvim britanskim klimatskim izbjeglicama. No, ne postoji neki konkretan plan za njih 850. Ne zna se hoće li ih se raseliti po drugim mjestima sjevernog Walesa, hoće li im se graditi novo naselje, hoće li uopće dobiti ikakvu kompenzaciju za ono što su izgubili ili će samo snositi troškove.
To su sve otvorena pitanja s kojima se na svijetu – u kojem najbogatije zemlje troše više na militarizaciju svojih granica, nego na odgovor na klimatsku krizu – suočavaju mnoge zajednice, a ne zaobilazi ni Europu.
