Najbrutalnija analiza programa: 'SDP laže da su rezovi i reforme već obavljeni, ali HDZ je gori od njih: nudi samo populizam i desničarenje'
Vladimir Gligorov za Telegram je proučio izborne najave najjačih stranaka
Vladimir Gligorov (70), dugogodišnji je znanstveni istraživač u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije u Beču, studirao je i radio u Beogradu, Zagrebu, New Yorku, Upsali, Parizu….. Objavio je više knjiga, a fokusiran je na dugoročni razvoj zemalja u tranziciji, na makoroekonomske analize te istraživanja financijskog tržišta.
Vladimir Gligorov predavač je na Univerzitetu u Beču, redoviti suradnik Oxford Analytica te Wall Street Journala, a surađuje i piše kolumne za nekoliko dnevnih i tjednih novina u Južnoj i Istočnoj Europi. U ekskluzivnom razgovoru za Telegram pronalizirao je predizborne programe SDP-a i HDZ-a.
“SDP-ov program je moderniji, s razumijevanjem da je Hrvatska članica EU-a i NATO-a, primjeren jednoj članici Europske unije koja s drugim državama dijeli iste temeljne vrijednosti, a to je u HDZ-ovu programu jedva vidljivo. U SDP-ovu programu ima detalja, ciljeva, oslobođen je ideoloških natruha, ljevičarskih parola i potpuno je lišen nacionalističkh ideja. Istodobno ekonomski dio SDP-ovog programa je djelomično nerealan jer se hvale postignutim, a tek se ove godine izlazi iz recesije. Svjesni su da će se morati ići u daljnju konsolidaciju financija jer će to zahtijevati EU, da se dug mora svesti u okvire od 60 posto BDP-a, a danas je znatno iznad toga, da fiskalna potrošnja ne može igrati značajniju ulogu i poticati rast. Ne predviđa se strogo rezanje i štednja jer se nadaju da će se gospodarski oporavak dogoditi preko povećanja izvoza i investicija iz Unije. Očekuju da će te poluge povući rast i tako olakšati financijsku konsolidaciju. U tom dijelu SDP-ov program je puno realističniji od HDZ-ovog”.
TELEGRAM: Ovo, tvrde, još nije potpuni HDZ-ov ekonomski program, pravi navodno tek dolazi.
Gligorov: HDZ-ov program nema ozbiljniju ekonomsku podlogu, nema ekonomski sadržaj, govori se o povećanju mirovina, plaća, dodataka za novorođenčad, najavljuje se rast BDP-a od 5 posto, ali nigdje se ne vidi kako će se to ostvariti. Na taj način mogli su reći da će rast biti 7 ili 8 posto ili da će podijeliti još više novca. HDZ-ov program je prazan, njegova je ponuda razočaravajuća za razliku od SDP-a u čijem se programu vidi neka stručnost, pragmatizam i razumijevanje problema. HDZ po meni očito ne traži povjerenje građana kroz neki program nego računa kako je dovoljno da predizbornu kampanju svedu na kritiku vladajuće koalicije te da će profitirati na nezadovoljstvu onim što je učinila dosadašnja vlada.
TELEGRAM: Koje su zajedničke točke, a koje su ključne razlike?
Gligorov: I kod jednih i drugih naglasak je na poljoprivredi, vjerojatno zbog prikupljanja glasova jer se ne vidi kako će konkretno pomoći poljoprivrednicima. Dosta se očekuje od novca iz EU-a koji će svakako pomoći, ali bez temeljne promjene strukture proizvodnje, obrazovanja, znanosti, inovativnosti, uslužnog sektora izvan turizma, informatičkih usluga, neće biti potrebnog pomaka. Nije naročito konkretno razrađeno ni to kako će doći do rasta industrijske proizvodnje, premda SDP govori o ulaganjima u obrazovanje, znanost, istraživanja, što je, dakako, pozitivno posebno zato što HDZ o tome govori samo u naznakama.
Osnovna je pak razlika u tome što se SDP zalaže za gospodarski rast i fiskalnu konsolidaciju, dok je HDZ-ov program uglavnom populistički, bez objašnjenja kako će BDP odjednom skočiti na 5 posto te gdje će se pronaći novac koji se namjerava dijeliti na sve strane. HDZ-ov program je populistički, pa i nacionalistički nastrojen ili, kako bi oni rekli, domoljubno, posebice dio koji se odnosi na BiH.
TELEGRAM: U oba programa nema najava reformskih zahvata, nema smanjivanja javne uprave i potrošnje, ne spominje se privatizacija….
Gligorov: S tim se prijedlozima ne pobjeđuje na izborima. SDP i HDZ smatraju da o tim temama nije oportuno govoriti u predizbornoj kampanji. SDP-u je osnovna ideja da su u četiri godine proveli reforme i izgradili sustav te kako je ovogodišnji oporavak najava da će se u budućnosti ubirati plodovi tog napretka. Teško je očekivati da će SDP reći da treba ići u fundamentalne reforme, upravo je suprotno, reći će da su reforme napravljene, pa eto, patili smo četiri godine, ali sada je došlo vrijeme da ubiremo plodove. Od oporbe bi se međutim očekivalo da će o tome govoriti optužujući vladajuće da nisu ništa poduzeli, no u HDZ-u su se očito odlučili na populizam, domoljublje, kupovanje glasača, kritiku dosadašnje politike Vlade, bez ikakvih ideja. Najveća slabost HDZ-ova programa je u tomu što se ni u naznakama ne spominje što namjeravaju promijeniti.
Ono što je sada predstavljeno javnosti ne obećava puno, valjda se boje da bi najave o povećanju efikasnosti ili privatizaciji bile shvaćene kao dodatno rezanje plaća i prava zaposlenih, a tako se ne dobivaju izbori. Međutim, bilo tko da dođe na vlast neće moći izbjeći suštinske reforme jer će pritisak EU-a, ali i zbog samog stanja stvari, biti takav da će se reforme morati provesti. Također morat će se ići u privatizaciju i restrukturiranje javnih tvrtki, kako zbog vlastite situacije tako i zbog zahtjeva EU-a koji će dati uputstvo što treba raditi. Postoji opasnost da nijedna strana ne dobije pravi mandat, pa bismo u tom slučaju imali slabu vladu, a onda se neće moći bog zna što napraviti. Pitanje je također raspolažu li obje stranke s dovoljno potrebnih stručnjaka kada preuzmu vlast.
TELEGRAM: Za mnoge je HDZ-ov program u ekonomskom smislu socijalno osjetljiv, pa čak blizak socijaldemokratskim načelima, dok je u ideološko-političkom smislu radikalno desno i rigidno orijentiran.
Gligorov: Osnovni ton programa Plus 5 je nacionalistička i populistička retorika. To što nudi HDZ nije lijeva ideologija, jer se ljevica zalaže za jednakosti i smanjivanje društvenih nejednakosti, da siromašniji dobiju više, a bogati manje. Kod populista, demagoga i nacionalista toga nema, oni bi svima davali isto, a bogatijima i nešto više. Druga je međutim stvar kada dođu na vlast. Pogledajte Orbana u Mađarskoj, u realizaciji ta obećanja ispadnu drukčije, bogati dobiju više, a siromašnijima ostaje manje. Uostalom, građani Hrvatske imaju iskustvo s HDZ-ovom vlašću, znaju što se radilo u vrijeme Tuđmanove vlasti, kako je provedena privatizacija, kako je bankarski sustav dva puta izrabovan, sjećaju se i vremena Sanadera i korupcije… Upravo zbog toga HDZ danas ističe populizam i nacionalizam jer vjeruje da se tako može pokriti naslijeđe koje nije dobro. Bilo bi, naime, neozbiljno reći da HDZ nije odgovoran za sadašnje stanje u Hrvatskoj.
TELEGRAM: Problem je što u Hrvatskoj nema velikih kapitalista i kapitala pa desne stranke zapravo ne mogu braniti njihove interese kako je to uobičajeno u razvijenim demokracijama. Kako zapravo nema ozbiljnog privatnog kapitala, pa se moraju okrenuti srednjem sloju, populizmu i nacionalizmu.
Gligorov: Zapravo u Hrvatskoj, da se tako izrazim, nema prave kapitalističke privrede, pa nema ni ozbiljnih kapitalista. Imate mala i srednja poduzeća, ali to je drugi tip kapitala. Osim toga, puno je srednjih i malih poduzetnika bankrotiralo i propalo, proizvodna struktura je nerazvijena. Uz to, mali i srednji poduzetnici skloniji su liberalima, dok konzervativci i desničari više vole velike kapitaliste. Tako se u Hrvatskoj svi dodvoravaju srednjem sloju koji zavisi od države te malim i srednjim poduzetnicima, pa zbog toga sve stranke nalikuju jedna na drugu. Socijalna struktura države određuje politički sustav i usmjerenja političkih stranaka.
TELEGRAM: Nije li slična situacija i u nekim drugim tranzicijskim državama poput Mađarske i Slovačke?
Gligorov: Pa, nije baš. Hrvatska je bitno različita od Mađarske i Slovačke. Bez obzira na svu nacionalističku i populističku retoriku, mađarska i slovačka vlada itekako vode računa o interesima stranog kapitala koji je tamo snažno prisutan. Uz to, još i više moraju voditi računa o izvozu, koji je velikim dijelom također ovisan o stranom kapitalu. Kapital, dakle, nije domaći, nema ni domaćih kapitalista, sve je u rukama stranaca, a oni ipak ne glasaju. Stoga u Slovačkoj i Mađarskoj nije važno što govore njihovi nacionalistički lideri: interes stranog kapitala u industriji i financijskim institucijama, i zbog članstva u EU-u, vrlo je učinkovito zaštićen bez obzira na to tko je na vlasti.U Hrvatskoj takvog stranog kapitala nema, pogotovo ne u tom obimu, osim u bankarskim institucijama i nešto u turizmu, ali to nije značajno.
TELEGRAM: U Hrvatskoj zapravo nikomu nije uspjelo provesti ozbiljnije reforme, to nije situacija od danas, ona traje desetljećima…
Gligorov: Točno. Osamdesetih godina suštinske promjene nisu bile moguće iz ideoloških razloga, premda bi tada to bilo puno lakše nego danas. Bilance su tih godina bile bolje, strani dug je bio relativno malen, kao i fiskalni dugovi, republike su imale izbalansirane proračune, pogotovo federacija koja nije ni imala proračun. Da se tada krenulo u reforme i privatizaciju, danas bi sve bilo mnogo drukčije.
TELEGRAM: Ali druge socijalističke države poput Poljske, Mađarske, Češke, koje su imale još rigidnije ekonomske i političke sustave, smogle su snage napraviti dubinske promjene?
Gligorov: U Hrvatskoj su reforme oduvijek bile krajnje komplicirane i teško provedive. Problem je također i to što je Hrvatska 1995. izabrala veoma restriktivan model razvoja, uglavnog zasnovanog na očekivanjima da će razvoj turizma generirati razvoj cijele zemlje. Uspostavljen je krut monetarni režim, došlo je do deindustrijalizacije jer je zaključeno da industrija nije važna. Takav model nije dugo potrajao, raspao se 2000., ali budući da su Europa i svijet bili u velikom razvojnom zamahu, to se isprava nije ozbiljno osjećalo. Zbog toga je sada situacija za reforme puno teža u odnosu na osamdesete godine jer je kriza zaustavila rast, BDP je čak osjetno pao, nagomilani su javni dug i strani krediti, bankrotirao je veći dio privatnog sektora, a Hrvatska je ostala deindustrijalizirana zemlja. Istodobno podijeljeno je puno prava koje je sada teško oduzeti.
Jaki lobiji umirovljenika, zdravstvenih radnika, učitelja, profesora i zaposlenih u javnim tvrtkama priječe promjene
Problemi u mirovinskom i zdravstvenom sustavu još će dugo opterećivati državu jer ih nije nimalo jednostavno riješiti. No, najveći je problem nezaposlenost, ako vam je 15,16 posto stopa nezaposlenosti, onda bi vam, kada biste je sveli u normalne okvire, BDP mogao porasti za najmanje 6 ili 7 posto, a u tom slučaju situacija bi bila neusporedivo povoljnija. Osim toga, u Hrvatskoj su još jaki lobiji umirovljenika, zdravstvenih radnika, učitelja, profesora, zaposlenih u javnim tvrtkama i državnoj upravi koji također, braneći svoje interese, priječe promjene. Uz to, posljednjih 15 godina obje političke opcije pokazale su se nesposobnima riješiti probleme. Nakon Tuđmanove smrti moglo se mnogo toga napraviti, ali se učinilo premalo. Nažalost, boljih stranaka od te dvije nema.
TELEGRAM: Nakon kratkotrajnog predaha zbog poboljšanja ekonomskih uvjeta, uskoro ćemo se opet suočiti s nagomilnim dugovima i neizdrživim otplatama stranih kredita, velikom nezaposlenošću… Zbog toga bi sljedeće četiri godine mogle biti teže nego što se očekuje. Što zapravo čeka Hrvatsku?
Gligorov: Nužna je financijska konsolidacija u kontekstu privrednog rasta, a neminovna je i reforma fiskalnog sustava. Sada je pogodan trenutak za to jer je cijena novca mala. Strukture mjere trebale bi osigurati povećanu konkuretnost hrvatskih proizvoda na europskom tržištu. Hrvatska je značajno jeftinija nego prije 5 ili 6 godina jer su konkurent otišli naprijed, vi ste nazadovali.
Temeljno je pitanje kako oživjeti privatni i korporativni sektor, kako unijeti živost u njega, kako potaknuti izvoz roba. Sve bi se to moglo podvesti pod konstataciju da se modernizacija Hrvatske može realizirati ponajprije na mikroplanu, na tržištu rada, u proizvodnji…
Problem je što u SDP-u kažu da su manje-više završili s promjenama te da sada treba samo nastaviti tim putem, što je daleko od istine. S obzirom na to da smo već govorili o tome kako je gotovo nemoguće provesti makrokonomske mjere, jer su one uglavnom restriktivne, preostaju mikroekonomske koje trebaju promijeniti cijelu strukturu. Zbog toga što je privatni sektor preslab, u oba programa previše se ističe uloga države. U SDP-ovu programu ima zalaganja za privatni sektor, no problem je što se zbog šestogodišnje recesije građevinarstvo koje je duboko potonulo ne oporavlja i što ima mnogo bankrotiranih tvrtki, što je ozbiljno oslabilo privatni sektor. Stoga se programi naslanjaju na državu koja održava privatni sektor na životu. Bojim se da je premalo razumijevanja za potrebu strukturnih mjera koje bi trebale osigurati privatnom sektoru da postane dugoročni nositelj privrednog života. I to je najveći nedostatak oba programa.
Vlada se hvali da je spasila mnoge tvrtke, da su otvorili radna mjesta, sačuvali brodogradnju, što pokazuje da tržište zaprava ne funkcionira kako treba. Bilo bi prirodno da to radi privatni sektor uz regulatornu potporu države, no on je preslab. Da bi se ojačao privatni sektor potrebne su privatne investicije kojih nema, pa se ulaganja očekuju od države. Zato se grade zračne luke, ceste, mostovi, a nema reformi koje bi ojačale privatni sektor. Ali, to je nažalost, prava slika stanja u hrvatskoj ekonomiji.
Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 17. listopada 2015.