Prije tri desetljeća, u prvim koracima hrvatskog višestranačja, podjela na politički “lijeve“ i “desne“ ponajviše se temeljila na obiteljskom nasljeđu. Drugi svjetski rat koji je na prostoru Jugoslavije bio barem dijelom građanski, baš kao i većina ratova na Balkanu, trajno je obilježio brojna obiteljska stabla. Građanski ratovi, poput onog španjolskog, američkog ili lokalnih balkanskih traju desetljećima i nakon što su ratni sukobi formalno završili, a njihov “mirnodopski“ intenzitet ovisi o političkim slobodama i zrelosti pojedinih demokracija.
Jugoslavenski komunisti nametnuli su politiku “bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika” i time učinili sve narode pobjednicima Drugog svjetskog rata. Sve do 1989. godine oni koji se zbog obiteljskog nasljeđa nisu identificirali s pobjednicima nisu imali previše mogućnosti za revanš i uljepšavanje vlastitoga obiteljskog stabla.
Monopol komunističke partije nije dozvoljavao propitkivanje kanona NOB-a, pa eksplozija hrvatskog višestranačja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije bila rezultat nuđenja različitih političkih i ekonomskih modela već daleko više odraz različitih pogleda u prošlost.
Okolnosti u kojima nije bila moguća lijeva i desna podjela
Zbog toga je Franjo Tuđman, čiju smo stotu godišnjicu rođenja upravo svečano obilježili, bio predestinirani pobjednik prvih višestranačkih izbora jer je upravo njegovo tumačenje hrvatske i jugoslavenske povijesti imalo najveću potporu među hrvatskim građanima. Tuđmanova vizija malo proširene SR Hrvatske koju zajedno oslobađaju i nakon toga grade djeca i unuci partizana, domobrana i ustaša bazirala se na odavno povijesno prevladanoj europskoj nacionalnoj državi iz druge polovine 19. stoljeća.
Njegov HDZ, svenarodni pokret prerušen u političku stranku, usisao je u sebe ideološki nespojive polove, od malobrojnih i uglavnom ostarjelih povratnika iz političke i ustaške emigracije do mnogobrojnog članstva SKH. U takvim okolnostima hrvatska politička scena nije se ni mogla dijeliti na „ljevicu“ i „desnicu“ nego na pristaše autoritarnoga režima Franje Tuđmana ponajviše vidljivoga u svevlašću HDZ-a i protivnike novostvorenoga političkog monopola.
Prekid političkog monopola
Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine taj politički monopol po prvi put je prekinut pa je i politički život počeo nalikovati zapadnim liberalnim demokracijama. Nažalost, prva Vlada “lijevoga centra“ nije se raspala na pitanju poreza ili razlikama u promišljanju javnih politika već na odnosu prema haškim optužnicama. Predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, tada daleko najjače “centrističke“ stranke, još je prije formiranja Vlade upozorio svoga koalicijskog partnera Ivicu Račana, predsjednika SDP-a, da sudbina koalicije i njeno trajanje ovise samo o odnosu prema Hagu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je Hrvatska još jednom bila paralizirana dvojbama o svojoj recentnoj prošlosti, pa je isključivo svojom krivnjom propustila biti dijelom velikoga proširenja Europske unije 2004. godine. To je, kasnije se pokazalo, daleko najznačajnija propuštena prilika u novijoj hrvatskoj povijesti koja je zbog svojih dugoročnih posljedica ugrađena u same temelje hrvatskoga tranzicijskog neuspjeha.
Živeći u prošlosti Hrvati nisu ni primijetili da im izmiče budućnost, a velika većina ni danas nije svjesna činjenice da je zahvaljujući Franji Tuđmanu i HDZ-u Hrvatska bila potpuno politički i ekonomski izolirana i da je zbog toga prekasno započela proces primanja u članstvo Europske unije. Realno, Vladi Ivice Račana bila su otvorena europska vrata i sustizanje ostalih istočnoeuropskih kandidata, ali sukob s Budišom te strah od HDZ-a paralizirali su suradnju s Hagom pa su ta vrata ubrzo bila zatvorena.
Lošom politikom do kašnjenja na ulazak u EU
U međuvremenu dobili smo odgovor na pitanje je li tada “hrvatski nacionalni interes“ bila politika “ne damo naše generale“ ili pak realizacija članstva u Europskoj uniji po ubrzanoj proceduri uz uvjet pune suradnju s haškim Tribunalom. Problem je što se taj odgovor ne sviđa većini postojećih aktera na hrvatskoj političkoj sceni pa zbog toga u oficijelnoj povijesti te šanse nije ni bilo, a zbog nenaučene lekcije svi zajedno smo osuđeni na ponavljanje pogrešnih interpretacija “hrvatskoga nacionalnog interesa“ u ritmu svjetskih ili lokalnih kriza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravo ta epizoda s Račanom i Budišom pokazala je da hrvatska upravljačka kasta, kako u drugoj polovini devedesetih prošloga stoljeća tako i u prvim godinama ovoga, nije bila kadra nametnuti članstvo u Europskoj uniji kao primarni hrvatski nacionalni interes kome sve drugo mora biti podređeno.
A danas nitko, uključujući predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, nije voljan priznati da je zbog pogrešne politike njihovih prethodnika Hrvatska zakasnila s pristupom Europskoj uniji punih devet godina, a da je zbog tih devet godina kašnjenja Hrvatska danas bitno siromašnija i demografski opustošenija. Doduše, Hrvatsku bi druge istočnoeuropske države razvojno sustigle i prestigle i da smo ulovili vlak priključenja u svibnju 2004. godine, naš društveni i gospodarski model jednostavno je pogrešan, ali bi to prestizanje bilo sporije i razlike ipak manje.
I sada ponovno krivim putem
Nakon dvije godine pandemije, dva razorna potresa, prespore obnove, tri mjeseca rata u Ukrajini i enormnog rasta cijena energenata i hrane, Hrvatska se još jednom rastala sa svojim primarnim nacionalnim interesom. Umjesto da najvažnije europsko političko, sigurnosno i energetsko preslagivanje u protekla tri desetljeća iskoristi za ispravljanje pogrešaka iz prošlosti i napokon se oslobodi vazalnog odnosa prema Viktoru Orbanu na tržištu nafte, naftnih derivata i plina, ona se kao temom svih tema bavi izbornim zakonom u susjednoj BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako izuzmemo redovne korupcijske afere pojedinih ministara i općinskih načelnika, uobičajene svibanjske pobožnosti, povijesne reminiscencije i hodanje protiv prava žena na izbor, hrvatska politika bila bi dosadna da u susjednoj BiH nisu na redu izbori na kojima bi opet Dragan Čović mogao ostati bez fotelje člana tamošnjega državnog Predsjedništva. Istina, šanse za izbor su mu porasle jer su sve značajnije stranke bošnjačkoga predznaka odlučile suprotstaviti zajedničkoga kandidata onome iz SDA pa je za pretpostaviti da će to tijesno nadmetanje biti Bošnjacima atraktivnije od pakosnog nanošenja boli Čoviću i njegovim fanovima glasanjem za Željka Komšića.
Zašto ratuju Milanović i Plenković?
Kako god bilo, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković ne ratuju riječima i međusobnim pogrdama zbog hrvatskoga izbornog zakona i njegove nužne promjene, ne sukobljavaju se zbog različitih pogleda na hrvatske javne politike, zbog prevelikih poreza na rad i potrošnju, a nedostajućih na imovinu, zbog ruskoga plina i mađarske nafte, čak ne ratuju ni zbog ugroženoga prava žena na izbor i još jednoga ignoriranja Dana pobjede što bi bilo za očekivati i sukladno je standardnom hrvatskom obrascu političkih podjela na “lijeve“ i “desne“.
Njih su dvojica u permanentnom bespoštednom ratu oko teme koja jedino zbog atraktivnosti aktera i njihovih stilskih izvedbi privlači pažnju javnosti, a u protivnome bila bi predmetom interesa nekolicine medijskih i političkih profesionalaca. Posljedica takvoga sukoba nije šteta po navodni ugled zemlje, to bi ipak bilo jako pretenciozno, već kaotično stanje na političkoj sceni gdje su standardne podjele na “lijeve“, “centar“ i “desne“ već bile ugrožene odnosom prema protuepidemijskim politikama i ruskoj agresiji na Ukrajinu. A bez normalizacije političkog života neće biti ni nužnih promjena javnih politika jer ih HDZ, u komotnoj poziciji u kojoj je danas, sigurno neće provesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijene divljaju, ženska prava nestaju, RH je naftni vazal Orbanu. Njih dvojica se svađaju oko izbora u BiH
Tko je uopće u Hrvatskoj ljevica, a tko desnica?
Posljedica takvoga sukoba nije šteta po navodni ugled zemlje, to bi ipak bilo jako pretenciozno, već kaotično stanje na političkoj sceni gdje su standardne podjele na "lijeve“, "centar“ i "desne“ već bile ugrožene odnosom prema protuepidemijskim politikama i ruskoj agresiji na Ukrajinu. A bez normalizacije političkog života neće biti ni nužnih promjena javnih politika jer ih HDZ, u komotnoj poziciji u kojoj je danas, sigurno neće provesti.
Prije tri desetljeća, u prvim koracima hrvatskog višestranačja, podjela na politički “lijeve“ i “desne“ ponajviše se temeljila na obiteljskom nasljeđu. Drugi svjetski rat koji je na prostoru Jugoslavije bio barem dijelom građanski, baš kao i većina ratova na Balkanu, trajno je obilježio brojna obiteljska stabla. Građanski ratovi, poput onog španjolskog, američkog ili lokalnih balkanskih traju desetljećima i nakon što su ratni sukobi formalno završili, a njihov “mirnodopski“ intenzitet ovisi o političkim slobodama i zrelosti pojedinih demokracija.
Jugoslavenski komunisti nametnuli su politiku “bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika” i time učinili sve narode pobjednicima Drugog svjetskog rata. Sve do 1989. godine oni koji se zbog obiteljskog nasljeđa nisu identificirali s pobjednicima nisu imali previše mogućnosti za revanš i uljepšavanje vlastitoga obiteljskog stabla.
Monopol komunističke partije nije dozvoljavao propitkivanje kanona NOB-a, pa eksplozija hrvatskog višestranačja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije bila rezultat nuđenja različitih političkih i ekonomskih modela već daleko više odraz različitih pogleda u prošlost.
Okolnosti u kojima nije bila moguća lijeva i desna podjela
Zbog toga je Franjo Tuđman, čiju smo stotu godišnjicu rođenja upravo svečano obilježili, bio predestinirani pobjednik prvih višestranačkih izbora jer je upravo njegovo tumačenje hrvatske i jugoslavenske povijesti imalo najveću potporu među hrvatskim građanima. Tuđmanova vizija malo proširene SR Hrvatske koju zajedno oslobađaju i nakon toga grade djeca i unuci partizana, domobrana i ustaša bazirala se na odavno povijesno prevladanoj europskoj nacionalnoj državi iz druge polovine 19. stoljeća.
Njegov HDZ, svenarodni pokret prerušen u političku stranku, usisao je u sebe ideološki nespojive polove, od malobrojnih i uglavnom ostarjelih povratnika iz političke i ustaške emigracije do mnogobrojnog članstva SKH. U takvim okolnostima hrvatska politička scena nije se ni mogla dijeliti na „ljevicu“ i „desnicu“ nego na pristaše autoritarnoga režima Franje Tuđmana ponajviše vidljivoga u svevlašću HDZ-a i protivnike novostvorenoga političkog monopola.
Prekid političkog monopola
Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine taj politički monopol po prvi put je prekinut pa je i politički život počeo nalikovati zapadnim liberalnim demokracijama. Nažalost, prva Vlada “lijevoga centra“ nije se raspala na pitanju poreza ili razlikama u promišljanju javnih politika već na odnosu prema haškim optužnicama. Predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, tada daleko najjače “centrističke“ stranke, još je prije formiranja Vlade upozorio svoga koalicijskog partnera Ivicu Račana, predsjednika SDP-a, da sudbina koalicije i njeno trajanje ovise samo o odnosu prema Hagu.
Tako je Hrvatska još jednom bila paralizirana dvojbama o svojoj recentnoj prošlosti, pa je isključivo svojom krivnjom propustila biti dijelom velikoga proširenja Europske unije 2004. godine. To je, kasnije se pokazalo, daleko najznačajnija propuštena prilika u novijoj hrvatskoj povijesti koja je zbog svojih dugoročnih posljedica ugrađena u same temelje hrvatskoga tranzicijskog neuspjeha.
Živeći u prošlosti Hrvati nisu ni primijetili da im izmiče budućnost, a velika većina ni danas nije svjesna činjenice da je zahvaljujući Franji Tuđmanu i HDZ-u Hrvatska bila potpuno politički i ekonomski izolirana i da je zbog toga prekasno započela proces primanja u članstvo Europske unije. Realno, Vladi Ivice Račana bila su otvorena europska vrata i sustizanje ostalih istočnoeuropskih kandidata, ali sukob s Budišom te strah od HDZ-a paralizirali su suradnju s Hagom pa su ta vrata ubrzo bila zatvorena.
Lošom politikom do kašnjenja na ulazak u EU
U međuvremenu dobili smo odgovor na pitanje je li tada “hrvatski nacionalni interes“ bila politika “ne damo naše generale“ ili pak realizacija članstva u Europskoj uniji po ubrzanoj proceduri uz uvjet pune suradnju s haškim Tribunalom. Problem je što se taj odgovor ne sviđa većini postojećih aktera na hrvatskoj političkoj sceni pa zbog toga u oficijelnoj povijesti te šanse nije ni bilo, a zbog nenaučene lekcije svi zajedno smo osuđeni na ponavljanje pogrešnih interpretacija “hrvatskoga nacionalnog interesa“ u ritmu svjetskih ili lokalnih kriza.
Upravo ta epizoda s Račanom i Budišom pokazala je da hrvatska upravljačka kasta, kako u drugoj polovini devedesetih prošloga stoljeća tako i u prvim godinama ovoga, nije bila kadra nametnuti članstvo u Europskoj uniji kao primarni hrvatski nacionalni interes kome sve drugo mora biti podređeno.
A danas nitko, uključujući predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, nije voljan priznati da je zbog pogrešne politike njihovih prethodnika Hrvatska zakasnila s pristupom Europskoj uniji punih devet godina, a da je zbog tih devet godina kašnjenja Hrvatska danas bitno siromašnija i demografski opustošenija. Doduše, Hrvatsku bi druge istočnoeuropske države razvojno sustigle i prestigle i da smo ulovili vlak priključenja u svibnju 2004. godine, naš društveni i gospodarski model jednostavno je pogrešan, ali bi to prestizanje bilo sporije i razlike ipak manje.
I sada ponovno krivim putem
Nakon dvije godine pandemije, dva razorna potresa, prespore obnove, tri mjeseca rata u Ukrajini i enormnog rasta cijena energenata i hrane, Hrvatska se još jednom rastala sa svojim primarnim nacionalnim interesom. Umjesto da najvažnije europsko političko, sigurnosno i energetsko preslagivanje u protekla tri desetljeća iskoristi za ispravljanje pogrešaka iz prošlosti i napokon se oslobodi vazalnog odnosa prema Viktoru Orbanu na tržištu nafte, naftnih derivata i plina, ona se kao temom svih tema bavi izbornim zakonom u susjednoj BiH.
Ako izuzmemo redovne korupcijske afere pojedinih ministara i općinskih načelnika, uobičajene svibanjske pobožnosti, povijesne reminiscencije i hodanje protiv prava žena na izbor, hrvatska politika bila bi dosadna da u susjednoj BiH nisu na redu izbori na kojima bi opet Dragan Čović mogao ostati bez fotelje člana tamošnjega državnog Predsjedništva. Istina, šanse za izbor su mu porasle jer su sve značajnije stranke bošnjačkoga predznaka odlučile suprotstaviti zajedničkoga kandidata onome iz SDA pa je za pretpostaviti da će to tijesno nadmetanje biti Bošnjacima atraktivnije od pakosnog nanošenja boli Čoviću i njegovim fanovima glasanjem za Željka Komšića.
Zašto ratuju Milanović i Plenković?
Kako god bilo, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković ne ratuju riječima i međusobnim pogrdama zbog hrvatskoga izbornog zakona i njegove nužne promjene, ne sukobljavaju se zbog različitih pogleda na hrvatske javne politike, zbog prevelikih poreza na rad i potrošnju, a nedostajućih na imovinu, zbog ruskoga plina i mađarske nafte, čak ne ratuju ni zbog ugroženoga prava žena na izbor i još jednoga ignoriranja Dana pobjede što bi bilo za očekivati i sukladno je standardnom hrvatskom obrascu političkih podjela na “lijeve“ i “desne“.
Njih su dvojica u permanentnom bespoštednom ratu oko teme koja jedino zbog atraktivnosti aktera i njihovih stilskih izvedbi privlači pažnju javnosti, a u protivnome bila bi predmetom interesa nekolicine medijskih i političkih profesionalaca. Posljedica takvoga sukoba nije šteta po navodni ugled zemlje, to bi ipak bilo jako pretenciozno, već kaotično stanje na političkoj sceni gdje su standardne podjele na “lijeve“, “centar“ i “desne“ već bile ugrožene odnosom prema protuepidemijskim politikama i ruskoj agresiji na Ukrajinu. A bez normalizacije političkog života neće biti ni nužnih promjena javnih politika jer ih HDZ, u komotnoj poziciji u kojoj je danas, sigurno neće provesti.