Danas Hrvatska slavi još jedan Dan državnosti prema Zakonu o blagdanima donesenome u Saboru krajem 2019. godine. Prema onome usvojenom 2001., Dan državnosti bio je 25. lipnja jer je toga dana 1991. godine Hrvatski sabor donio „Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ“.
Zahvaljujući novome starome odabiru, Republika Hrvatska kao svoj Dan državnosti obilježava datum konstituiranja višestranačkoga trodomnoga Sabora Socijalističke Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine iako je SR Hrvatska (od 25. srpnja 1990. Republika Hrvatska) još godinu dana nakon tog konstituiranja bila u sastavu SFRJ.
Premijer Andrej Plenković odlučio se za datum koji je osobno izabrao Franjo Tuđman kako bi na simbolički način pokazao da Republika Hrvatska i dalje ostaje na Tuđmanovom putu, pa čak i onda kada je datum praznika „državnosti“ u sukobu s povijesnim činjenicama. Hoće li u budućnosti neka nova parlamentarna većina opet promijeniti datum Dana državnosti nije pitanje za milijun dolara, ali dok god HDZ upravlja Hrvatskom kao svojim lenom, bit će onako kako je odabrao Franjo Tuđman.
Alibi za hrvatski razvojni neuspjeh
Kako god bilo i kada god taj dan bio on je uvijek zgodna prigoda za rekapitulaciju postignutoga i usporedbu s drugim državama na sličnome tranzicijskom putu. Hrvatska politika, i to ne samo ona HDZ-ova, već više od dva desetljeća kao alibi za hrvatski razvojni neuspjeh i ekonomsko zaostajanje za drugim istočnoeuropskim državama koristi agresiju i rat.
Zbog toga sam kao „nultu godinu“ za sve usporedive tranzicijske zemlje uzeo 1995. godinu, a kao završnu 2020. jer Svjetska banka još nije objavila svoje podatke za 2021. godinu. Hrvatska je 1995. godine bila četvrta po gospodarskoj razvijenosti među europskim tranzicijskim zemljama mjereno BDP-om po stanovniku u američkim dolarima u stalnim cijenama iz 2015. godine.
Slovenija je te godine imala viši BDP po stanovniku od hrvatskoga za 82 posto, Češka za 45 posto, a Mađarska za zanemarivih 5,7 posto. Sve ostale tranzicijske zemlje bile su iza nas. U narednih četvrt stoljeća prestigle su nas Estonija, Litva, Latvija, Poljska i Slovačka, a jedino je Slovenija u tome razdoblju ostvarila nešto manji kumulativni rast BDP-a po stanovniku od našega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako drugačije objasniti ogromne razlike
Usporedba hrvatskoga gospodarskog rasta s onima u drugim europskim tranzicijskim državama pokazuje koliko je naš društveni i gospodarski model pogrešan jer kako drugačije objasniti ogromne razlike u kumulativnome rastu BDP-a od 1995. do 2020. godine. Slovačka, Poljska i Estonija zabilježile su u tih dvadeset i pet godina dvostruko veću kumulativnu stopu porasta BDP-a od Hrvatske, a Latvija i Litva čak trostruku. Uzgred treba spomenuti da je i srpsko gospodarstvo u tome razdoblju raslo dvostruko brže od hrvatskoga, ali zbog njegove iznimno niske startne pozicije to ne bi trebalo biti naročito iznenađenje.
Hrvatska nije započela pregovore o pristupu Europskoj uniji zajedno s većinom drugih istočnoeuropskih država krajem devedesetih godina prošloga stoljeća jer tada, u vrijeme autoritarne vladavine Franje Tuđmana, nije udovoljavala elementarnim demokratskim standardima pa nije ni mogla aplicirati za članstvo. Ta povijesna činjenica uvijek se prešućuje i nije dio prigodničarskih govora iako bi mogla i trebala poslužiti kao vjerodostojan alibi za hrvatsko ekonomsko zaostajanje uzrokovano među ostalim i zakašnjelim pristupom Europskoj uniji u odnosu na usporedive tranzicijske zemlje.
Tih devet izgubljenih godina, u odnosu na zemlje primljene 2004. godine, idu ponajviše na konto Franje Tuđmana jer se u drugoj polovini devedesetih pokazao potpuno nedoraslim tadašnjim političkim prilikama te je predstavljao temeljnu smetnju hrvatskome pristupu euroatlantskim integracijama. Dok god Andrej Plenković ili netko od njegovih nasljednika na čelu HDZ-a ne prizna tu činjenicu, dok god se HDZ zbog takvoga autoritarnog upravljanja zemljom, koje je protivno osnovnim načelima liberalne demokracije ne ispriča hrvatskim građanima, Hrvatska će ostati zarobljena u glibu devedesetih godina prošloga stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opsesija nacionalno homogenom državom
Hrvatski povjesničar i političar Dušan Bilandžić još je na samom početku hrvatskoga modernog višestranačaja napisao da su nam potrebni što kraći izborni ciklusi kako bi hrvatska parlamentarna demokracija što prije odrasla i postala zrela. Slovenska politička scena za svake parlamentarne izbore stvori novu političku opciju koja obično i pobijedi na izborima, a Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja u kojoj je još uvijek daleko najznačajnija politička stranka upravo ona koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 1990. godine.
Nakon eksperimenta s „najeuropskijim“ šefom stranke, što Andrej Plenković zasigurno jest, nakon njegovoga površinskog i površnog pomicanja HDZ-a prema centru u nekim svjetonazorskim temama i „relaksiranja“ odnosa prema srpskoj manjini, ali i dodatnoga cementiranja klijentelizma i posljedične korupcije, provođenja striktne kadrovske partijske politike, očuvanja hipertrofirane i preskupe države, koja je sama sebi svrha te nastavka vazalnoga odnosa prema Viktoru Orbanu, paternalističkoga prema Sarajevu i „duboko zaleđenoga“ prema Beogradu HDZ je i s Plenkovićem na čelu ostao na Tuđmanovome pogrešnom putu.
A upravo je Tuđmanova opsesija nacionalno homogenom i sveprisutnom državom nepogrešivo projektirala demografski slom te iste države. Samo su Latvija, Litva, Bugarska i Rumunjska od 1995. do 2020. zabilježile veći relativni gubitak stanovništva od Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogubljeni u kontradikcijama vlastite prošlosti
Zašto je susjedna Slovenija uspjela u tome razdoblju povećati broj stanovnika za 5,69 posto, a Hrvatska je izgubila 12,41 posto stanovništva (to je procjena prije popisa provedenog 2021., do te godine broj stanovnika smanjen je za 16,02 posto) pitanje je koje nitko ni ne postavlja. Hrvatski slabašni gospodarski rast ograničen je i nedostatkom radne snage, a ne samo glomaznom administracijom, preskupom središnjom državom, neodrživim lokalnim ustrojem i poreznim modelom dizajniranim za zaštitu i očuvanje rentijerstva kao temeljne gospodarske djelatnosti.
Hrvatska je ostala pogubljena u kontradikcijama vlastite prošlosti bez ikakve jasne vizije o svojoj budućnosti, a operetne proslave Dana državnosti ili bilo kojega drugog datuma iz recentne povijesti samo su loše predstave za uveseljavanje manje zahtjevnoga dijela javnosti. Negativna selekcija stanovništva koja traje desetljećima, partijski odabrana državna i lokalna administracija te istovrsna upravljačka struktura državnih i javnih poduzeća najbolji je recept za kapilarnu korupciju, ali i za dodatno masovno iseljavanje građana, ne nužno ekonomski i financijski uvjetovano.
Hrvati su do devedesetih godina prošloga stoljeća i prvih proslava Dana državnosti živjeli u uvjerenju da su za sve njihove povijesne nedaće bili krivi Istanbul, Pešta, Beč, Venecija i Beograd. Danas, nakon tri desetljeća slavljenja Dana državnosti izgleda da baš i nije bilo uvijek tako. Mora da smo nešto previdjeli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Franjo Tuđman oteo nam je devet ključnih godina razvoja, a njegova opsesija dovela je do demografskog sloma
Kakav je rezultat tri desetljeća hrvatske neovisnosti?
Hrvatska je, usput, jedina tranzicijska zemlja u kojoj je još uvijek daleko najznačajnija politička stranka upravo ona koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 1990. godine
Danas Hrvatska slavi još jedan Dan državnosti prema Zakonu o blagdanima donesenome u Saboru krajem 2019. godine. Prema onome usvojenom 2001., Dan državnosti bio je 25. lipnja jer je toga dana 1991. godine Hrvatski sabor donio „Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ“.
Zahvaljujući novome starome odabiru, Republika Hrvatska kao svoj Dan državnosti obilježava datum konstituiranja višestranačkoga trodomnoga Sabora Socijalističke Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine iako je SR Hrvatska (od 25. srpnja 1990. Republika Hrvatska) još godinu dana nakon tog konstituiranja bila u sastavu SFRJ.
Premijer Andrej Plenković odlučio se za datum koji je osobno izabrao Franjo Tuđman kako bi na simbolički način pokazao da Republika Hrvatska i dalje ostaje na Tuđmanovom putu, pa čak i onda kada je datum praznika „državnosti“ u sukobu s povijesnim činjenicama. Hoće li u budućnosti neka nova parlamentarna većina opet promijeniti datum Dana državnosti nije pitanje za milijun dolara, ali dok god HDZ upravlja Hrvatskom kao svojim lenom, bit će onako kako je odabrao Franjo Tuđman.
Alibi za hrvatski razvojni neuspjeh
Kako god bilo i kada god taj dan bio on je uvijek zgodna prigoda za rekapitulaciju postignutoga i usporedbu s drugim državama na sličnome tranzicijskom putu. Hrvatska politika, i to ne samo ona HDZ-ova, već više od dva desetljeća kao alibi za hrvatski razvojni neuspjeh i ekonomsko zaostajanje za drugim istočnoeuropskim državama koristi agresiju i rat.
Zbog toga sam kao „nultu godinu“ za sve usporedive tranzicijske zemlje uzeo 1995. godinu, a kao završnu 2020. jer Svjetska banka još nije objavila svoje podatke za 2021. godinu. Hrvatska je 1995. godine bila četvrta po gospodarskoj razvijenosti među europskim tranzicijskim zemljama mjereno BDP-om po stanovniku u američkim dolarima u stalnim cijenama iz 2015. godine.
Slovenija je te godine imala viši BDP po stanovniku od hrvatskoga za 82 posto, Češka za 45 posto, a Mađarska za zanemarivih 5,7 posto. Sve ostale tranzicijske zemlje bile su iza nas. U narednih četvrt stoljeća prestigle su nas Estonija, Litva, Latvija, Poljska i Slovačka, a jedino je Slovenija u tome razdoblju ostvarila nešto manji kumulativni rast BDP-a po stanovniku od našega.
Kako drugačije objasniti ogromne razlike
Usporedba hrvatskoga gospodarskog rasta s onima u drugim europskim tranzicijskim državama pokazuje koliko je naš društveni i gospodarski model pogrešan jer kako drugačije objasniti ogromne razlike u kumulativnome rastu BDP-a od 1995. do 2020. godine. Slovačka, Poljska i Estonija zabilježile su u tih dvadeset i pet godina dvostruko veću kumulativnu stopu porasta BDP-a od Hrvatske, a Latvija i Litva čak trostruku. Uzgred treba spomenuti da je i srpsko gospodarstvo u tome razdoblju raslo dvostruko brže od hrvatskoga, ali zbog njegove iznimno niske startne pozicije to ne bi trebalo biti naročito iznenađenje.
Hrvatska nije započela pregovore o pristupu Europskoj uniji zajedno s većinom drugih istočnoeuropskih država krajem devedesetih godina prošloga stoljeća jer tada, u vrijeme autoritarne vladavine Franje Tuđmana, nije udovoljavala elementarnim demokratskim standardima pa nije ni mogla aplicirati za članstvo. Ta povijesna činjenica uvijek se prešućuje i nije dio prigodničarskih govora iako bi mogla i trebala poslužiti kao vjerodostojan alibi za hrvatsko ekonomsko zaostajanje uzrokovano među ostalim i zakašnjelim pristupom Europskoj uniji u odnosu na usporedive tranzicijske zemlje.
Tih devet izgubljenih godina, u odnosu na zemlje primljene 2004. godine, idu ponajviše na konto Franje Tuđmana jer se u drugoj polovini devedesetih pokazao potpuno nedoraslim tadašnjim političkim prilikama te je predstavljao temeljnu smetnju hrvatskome pristupu euroatlantskim integracijama. Dok god Andrej Plenković ili netko od njegovih nasljednika na čelu HDZ-a ne prizna tu činjenicu, dok god se HDZ zbog takvoga autoritarnog upravljanja zemljom, koje je protivno osnovnim načelima liberalne demokracije ne ispriča hrvatskim građanima, Hrvatska će ostati zarobljena u glibu devedesetih godina prošloga stoljeća.
Opsesija nacionalno homogenom državom
Hrvatski povjesničar i političar Dušan Bilandžić još je na samom početku hrvatskoga modernog višestranačaja napisao da su nam potrebni što kraći izborni ciklusi kako bi hrvatska parlamentarna demokracija što prije odrasla i postala zrela. Slovenska politička scena za svake parlamentarne izbore stvori novu političku opciju koja obično i pobijedi na izborima, a Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja u kojoj je još uvijek daleko najznačajnija politička stranka upravo ona koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 1990. godine.
Nakon eksperimenta s „najeuropskijim“ šefom stranke, što Andrej Plenković zasigurno jest, nakon njegovoga površinskog i površnog pomicanja HDZ-a prema centru u nekim svjetonazorskim temama i „relaksiranja“ odnosa prema srpskoj manjini, ali i dodatnoga cementiranja klijentelizma i posljedične korupcije, provođenja striktne kadrovske partijske politike, očuvanja hipertrofirane i preskupe države, koja je sama sebi svrha te nastavka vazalnoga odnosa prema Viktoru Orbanu, paternalističkoga prema Sarajevu i „duboko zaleđenoga“ prema Beogradu HDZ je i s Plenkovićem na čelu ostao na Tuđmanovome pogrešnom putu.
A upravo je Tuđmanova opsesija nacionalno homogenom i sveprisutnom državom nepogrešivo projektirala demografski slom te iste države. Samo su Latvija, Litva, Bugarska i Rumunjska od 1995. do 2020. zabilježile veći relativni gubitak stanovništva od Hrvatske.
Pogubljeni u kontradikcijama vlastite prošlosti
Zašto je susjedna Slovenija uspjela u tome razdoblju povećati broj stanovnika za 5,69 posto, a Hrvatska je izgubila 12,41 posto stanovništva (to je procjena prije popisa provedenog 2021., do te godine broj stanovnika smanjen je za 16,02 posto) pitanje je koje nitko ni ne postavlja. Hrvatski slabašni gospodarski rast ograničen je i nedostatkom radne snage, a ne samo glomaznom administracijom, preskupom središnjom državom, neodrživim lokalnim ustrojem i poreznim modelom dizajniranim za zaštitu i očuvanje rentijerstva kao temeljne gospodarske djelatnosti.
Hrvatska je ostala pogubljena u kontradikcijama vlastite prošlosti bez ikakve jasne vizije o svojoj budućnosti, a operetne proslave Dana državnosti ili bilo kojega drugog datuma iz recentne povijesti samo su loše predstave za uveseljavanje manje zahtjevnoga dijela javnosti. Negativna selekcija stanovništva koja traje desetljećima, partijski odabrana državna i lokalna administracija te istovrsna upravljačka struktura državnih i javnih poduzeća najbolji je recept za kapilarnu korupciju, ali i za dodatno masovno iseljavanje građana, ne nužno ekonomski i financijski uvjetovano.
Hrvati su do devedesetih godina prošloga stoljeća i prvih proslava Dana državnosti živjeli u uvjerenju da su za sve njihove povijesne nedaće bili krivi Istanbul, Pešta, Beč, Venecija i Beograd. Danas, nakon tri desetljeća slavljenja Dana državnosti izgleda da baš i nije bilo uvijek tako. Mora da smo nešto previdjeli.