‘Čim sam istupila na televiziji i napala ministra, država mi je ponudila pomoć za autističnog sina. E pa ne dam da me podmite’
Nakon istupa u medijima, mamu Suzanu Rešetar naglo su nazvali iz institucije koja je ranije odbila primiti njezinog dječaka
Neočekivan poziv iznenadio je jučer Suzanu Rešetar, majku autističnog dječaka od 15 godina i predsjednicu udruge Sjena koja pruža podršku obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Nazvala ju je socijalna radnica iz Centra za odgoj i obrazovanje ”Slava Raškaj” da je pita koje točno oblike psihosocijalne pomoći traži za svoje dijete.
Ustanova ”Slava Raškaj” pruža rehabilitacijske usluge djeci i odraslima do 30 godina kojima je oštećen sluh ili pate od govornih oštećenja uključujući i oštećenja povezana s autizmom, a dio je ministarstva socijalne politike kojim upravlja ministar Marin Piletić. Neobičnost ovog poziva je u tome što su gospođi Rešetar – kad je u rujnu kontaktirala ”Slavu Raškaj” kako bi tamo pokušala dobiti propisane terapije za svog sina – rekli da ga ne mogu primiti jer nemaju kapaciteta i jer ne rade s autistima.
Iz ukupno osam ustanova kojima se obratila stigle su odbijenice s objašnjenjem da su ili pretrpani, ili nemaju stručnjake za autističnu djecu. Zato je potpuno uvjerena u to da su se iz ”Slave Raškaj” odjednom javili jer su to dobili u zadatak iz Piletićevog ministarstva kako bi je ”korumpirali”.
‘Naredili su da me se zove’
Suzana Rešetar gostovala je u nedjelju na televiziji N1, vrlo često oštro istupa u medijima boreći se za prava djece koja nisu zdrava i nema dlake na jeziku. ”Ne da mislim, nego znam da su oni naredili da me se zove i to zato što misle da će mi tako začepiti usta”, kaže Suzana.
”Ali neće. Jer po čemu bi samo moj sin bio izuzetak koji će dobiti uslugu, a ne i svako drugo dijete u Hrvatskoj kome je potrebna pomoć sustava, a nema je? Zato što mu je majka glasna i iritantna za vlast? E pa ja tražim da sva djeca s posebnim potrebama imaju ista prava. Protekcija mi je odbojna i protiv nje ću se boriti na svaki način.” Sin Suzane Rešetar ima najteži stupanj autističkog poremećaja i utvrđena mu je stopostotna invalidnost. To znači da je potpuno ovisan o brizi i skrbi druge osobe.
Dječak će ove školske godine završiti osmi razred redovne osnovne, a njegovi roditelji – kao i svi drugi koji se bore s istim problemima – uglavnom moraju sami organizirati i plaćati brojne terapije bez kojih nema nikakvog napretka. Jer od sustava se, kaže Suzana, ne može dobiti ništa ili skoro ništa. Zakon o socijalnoj skrbi striktno nalaže pružanje ”psihosocijalne podrške” svima kojima je potrebna zbog njihovih dijagnoza, ali to je samo mrtvi papir.
‘Što od propisanog dobivamo? Ništa’
Pa što bi sve od sustava trebao dobivati vaš sin i tko to određuje, pitamo. ”Pozivateljici iz ”Slave Raškaj” rekla sam da mu treba sve što piše u njegovom rješenju. Sve. A do sada nismo imali ništa”, kaže gospođa Rešetar.
”Do rješenja se dolazi nakon vještačenja koje nad djetetom provodi tim u kome su, barem u našem slučaju, uvijek bili socijalni radnik i liječnik. Oni donose sud o tome što je sve pacijentu potrebno na temelju dokumentacije i nalaza koje su izdali specijalisti, a konačno se rješenje onda piše u našem centru za socijalnu skrb. Mome su sinu, dakle, službene instance propisale terapije kod logopeda, edukacijskog rehabilitatora, kineziološkog terapeuta i psihologa, pomoć u učenju i radnu terapiju. I sve to trajno. Pitate što od toga dobivamo? Ništa. Sve što možemo platiti, platimo sami. Tko ne može, njegovo je dijete osuđeno samo na daljnje propadanje”, kaže Suzana Rešetar.
‘Euri ne padaju s neba’
Ova majka naglašava da socijalni radnici nisu krivi za ovo stanje kolapsa nego je krivo Ministarstvo, koje bi i njima i osobama u potrebi, trebalo stvoriti uvjete da sve ide kako treba i po zakonu. ”S odlukom i rješenjem o terapijama, moj sin može ostvariti osobnu invalidninu od 230 eura na mjesec, a socijalna radnica nas za sve ovo drugo nikad nema kamo poslati jer nigdje ni za što nema slobodnih kapaciteta”, kaže Suzana Rešetar.
”I njima je često neugodno jer za svako pojedino dijete, a u HZZO-u je registrirano 4177 djece samo s autizmom, pišu ustanovama sve te silne molbe za terapije, a onda nama moraju saopćiti da su odgovori negativni. Mi smo se naplaćali i naplaćali terapija u privatnim aranžmanima i to nas očito čeka dovijeka. Ja sad razmišljam o tome da sinu ukinem logopeda iako mu treba i da mu za tu svotu uzmem radnu terapiju. Stalno kalkuliramo jer euri ne padaju s neba. A što s onim obiteljima naše djece koje nemaju novaca?” , pita gospođa Suzana ministra Piletića i pogon njegovih suradnika.
Iz ”Slave Raškaj” rekli su joj jučer da će vidjeti što njenom sinu mogu organizirati pa će joj se javiti. A Suzana kaže dobro, ali ako sad odjednom nešto može za moje dijete, onda se mora moći za sve koji su kao on? ”To je segregacija i pokušaj da me se podmiti da začepim. E pa neće moći.”