Priča mi poznanik iz Zagreba da baš kupuje neku veliku parcelu u jednom slabo naseljenom kraju Hrvatske. Zemlja je stvarno jeftina, zamalo badava. Pitam ga što će s njom. Ima li neki plan? Nemam još, smije se, ali vidjet ću. Uzet ću sad poticaje od države pa neka stoji. Zbunjena sam. Kako ćeš dobiti poticaje kad tamo nećeš ništa proizvoditi? Za što? Ma ima raznih mogućnosti s ovim parama iz EU za poljoprivredu, kaže, pa ću već nešto iskombinirati.
Čini se suludim da bi se državne poljoprivredne poticaje moglo isposlovati za pustu i neobrađenu zemlju, ali u Hrvatskoj je to lako moguće. Čitam ovih dana razne tekstove o tome. Iz jednoga, na svoje zaprepaštenje, saznajemo da preko 30 posto osoba koje dobivaju poticaje za stočarstvo nema ni jednog jedinog grla stoke.
Nije riječ o sedam ni sedamdest, nego ukupno o 7794 abonenta. Nigdje krave, konja, ovce ili koze. Takvima Ministarstvo poljoprivrede godišnje isplati 132 milijuna kuna iz fondova EU. A vrag zna što je tek sa svim drugim granama poljoprivrede, o čijim mutnim računima ne znamo praktički ništa.
Čemu služe ministrice?
Kad čuješ da se u Hrvatskoj iz sredstava poreznih obveznika država EU isplaćuju potpore ljudima koji samo glume poljoprivrednike, pomisliš da nije bilo boljih kandidata za nedavnu rekonstruciju Vlade nego što su ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak i ministrica poljoprivrede Marija Vučković. Ajmo, obje. U paketu. No obje su ostale. A na temelju čega? I čemu nam one služe?
Svatko naime zna da potpore služe tome da se nešto podupre, potpomogne, da preživi, razvije se i razgrana, dočim ovdje podupiremo nešto što uopće ni ne postoji. Jasno da će i o ovom slučaju sa “stočarima” bez stoke ministarstva nalaziti izgovore, pričati lovačke priče, gurati pod nos neke akte i propise i tako švindlati zdrav razum. Ali stvar ostaje jednako nečuvena. Zašto Tramišak i Vučković to dopuštaju i kako im nije neugodno barem pred ljudima koji stvarno nešto rade na zemlji? U EU smo ušli polovicom 2013. godine. Pa dokad?
Nemamo dovoljno hrane
A ima na tom terenu i drugih stvari koje se ne daju razumjeti. Nemamo hrane, na primjer. Hrvatska poljoprivreda proizvede dovoljno samo žitarica, uljarica i kupusa, a profesor s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, dr. Hrvoje Kutnjak, tvrdi da bismo mogli prehraniti 11 milijuna ljudi. Istodobno su neviđene milijarde iz EU dosad isplaćene za poljoprivredne poticaje. Pa u čemu je onda stvar? Nije li evidentno da u tom sustavu besmislenog razdavanja tuđeg novca – koji je osmišljen ovdje kod nas – nema nikakvog smisla, reda i rasporeda?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto naše vlasti, na primjer, u Dalmaciji ne potiču proizvodnju limuna, koga imamo dovoljno samo za 2,6 posto potreba, pa se 97,4 posto uvozi. Ili naranača koje su skoro sve uvozne jer je naš sadašnji kapacitet bijednih 0,9 posto? Zbog čega nemamo ni dovoljno jabuka, krumpira i mrkve? Ima li za to poticaja ili nema?
Možda da sjednu i smišljaju?
I kako to, nadalje, da se u Hrvatskoj uzgoji dva puta više suncokreta nego što nam treba, a svejedno 56 posto suncokretovog ulja moramo uvesti iz inozemstva? Otkud to da smo dvostruko samodostatni u proizvodnji pšenice i kukuruza, a imamo rekordan uvoz pekarskih proizvoda? Kažu u ministarstvu da je problem s uljem i žitaricama da nema prerađivačkih kapaciteta. Divno opravdanje. Fatum? Sudbina?
No zar onda nije logično da ministrica poljoprivrede Vučković treba sjesti s ministrom gospodarstva, evo joj sad tog Davora Filipovića, i ministricom EU fondova pa neka smišljaju kako će mjerama i potporama stimulirati upravo prerađivače koji nam trebaju. Netko bi se sigurno zakačio za djelatnost prerade uljarica i žita da u tome vidi dobar interes. Ali za to je potrebna država koja ima smislenu politiku, kompas i jasan cilj, a ova toga nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuno ludi ljudi
Onda, počele su jagode. Ali domaće koštaju barem dva puta više od uvoznih. Koje, dakako, treba spakirati za dugi put, prevesti ih odnekud u hladnjačama koje je netko kupio pa ih treba platiti i isporučiti ih na hrvatsko tržište. I opet te ispadnu dvostruko jeftinije. Ma kako to da se poljoprivrednicima u drugim zemljama sve isplati, a našima se ne isplati ništa pa, osim svega ostaloga, imamo 400.000 hektara neobrađenog zemljišta i samo 2,5 posto površina pod navodnjavanjem?
I moramo uvoziti čak i svinjetinu. I mlijeko. Pa bit će da onda vlasti ne valjaju. Zapravo, ne valjaju sigurno, nema tu misterije. Je li to organizacija? Sustav poticaja? Neznanje? Korupcija? Tupo sjedenje na nepotrebnim sastancima? Ili sve zajedno?
Jer naša bi poljoprivreda u protivnom također bila uspješna i ne bismo iz stranih zemalja morali dovlačiti čak i običan šareni grah. Toliko silnog novca imamo za poticanje svega što nam treba, a skor je sve slabiji. I još povrh toga dajemo pare za prazne štale ili tamo gdje čak nema ni štala. Pa mi smo potpuno ludi ljudi. Ali ministre imamo. Koji lijepo žive i fućka im se što Mađarska nema mora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dajemo milijune poljoprivrednih poticaja za pustu i neobrađenu zemlju. Odgovorne za to i dalje su u Vladi
Dajemo pare za prazne štale ili tamo gdje čak nema ni štala. Pa mi smo potpuno ludi ljudi
Kad čuješ da se u Hrvatskoj iz sredstava poreznih obveznika država EU isplaćuju potpore ljudima koji samo glume poljoprivrednike, pomisliš da nije bilo boljih kandidata za nedavnu rekonstruciju Vlade nego što su ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak i ministrica poljoprivrede Marija Vučković
Priča mi poznanik iz Zagreba da baš kupuje neku veliku parcelu u jednom slabo naseljenom kraju Hrvatske. Zemlja je stvarno jeftina, zamalo badava. Pitam ga što će s njom. Ima li neki plan? Nemam još, smije se, ali vidjet ću. Uzet ću sad poticaje od države pa neka stoji. Zbunjena sam. Kako ćeš dobiti poticaje kad tamo nećeš ništa proizvoditi? Za što? Ma ima raznih mogućnosti s ovim parama iz EU za poljoprivredu, kaže, pa ću već nešto iskombinirati.
Čini se suludim da bi se državne poljoprivredne poticaje moglo isposlovati za pustu i neobrađenu zemlju, ali u Hrvatskoj je to lako moguće. Čitam ovih dana razne tekstove o tome. Iz jednoga, na svoje zaprepaštenje, saznajemo da preko 30 posto osoba koje dobivaju poticaje za stočarstvo nema ni jednog jedinog grla stoke.
Nije riječ o sedam ni sedamdest, nego ukupno o 7794 abonenta. Nigdje krave, konja, ovce ili koze. Takvima Ministarstvo poljoprivrede godišnje isplati 132 milijuna kuna iz fondova EU. A vrag zna što je tek sa svim drugim granama poljoprivrede, o čijim mutnim računima ne znamo praktički ništa.
Čemu služe ministrice?
Kad čuješ da se u Hrvatskoj iz sredstava poreznih obveznika država EU isplaćuju potpore ljudima koji samo glume poljoprivrednike, pomisliš da nije bilo boljih kandidata za nedavnu rekonstruciju Vlade nego što su ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak i ministrica poljoprivrede Marija Vučković. Ajmo, obje. U paketu. No obje su ostale. A na temelju čega? I čemu nam one služe?
Svatko naime zna da potpore služe tome da se nešto podupre, potpomogne, da preživi, razvije se i razgrana, dočim ovdje podupiremo nešto što uopće ni ne postoji. Jasno da će i o ovom slučaju sa “stočarima” bez stoke ministarstva nalaziti izgovore, pričati lovačke priče, gurati pod nos neke akte i propise i tako švindlati zdrav razum. Ali stvar ostaje jednako nečuvena. Zašto Tramišak i Vučković to dopuštaju i kako im nije neugodno barem pred ljudima koji stvarno nešto rade na zemlji? U EU smo ušli polovicom 2013. godine. Pa dokad?
Nemamo dovoljno hrane
A ima na tom terenu i drugih stvari koje se ne daju razumjeti. Nemamo hrane, na primjer. Hrvatska poljoprivreda proizvede dovoljno samo žitarica, uljarica i kupusa, a profesor s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, dr. Hrvoje Kutnjak, tvrdi da bismo mogli prehraniti 11 milijuna ljudi. Istodobno su neviđene milijarde iz EU dosad isplaćene za poljoprivredne poticaje. Pa u čemu je onda stvar? Nije li evidentno da u tom sustavu besmislenog razdavanja tuđeg novca – koji je osmišljen ovdje kod nas – nema nikakvog smisla, reda i rasporeda?
Zašto naše vlasti, na primjer, u Dalmaciji ne potiču proizvodnju limuna, koga imamo dovoljno samo za 2,6 posto potreba, pa se 97,4 posto uvozi. Ili naranača koje su skoro sve uvozne jer je naš sadašnji kapacitet bijednih 0,9 posto? Zbog čega nemamo ni dovoljno jabuka, krumpira i mrkve? Ima li za to poticaja ili nema?
Možda da sjednu i smišljaju?
I kako to, nadalje, da se u Hrvatskoj uzgoji dva puta više suncokreta nego što nam treba, a svejedno 56 posto suncokretovog ulja moramo uvesti iz inozemstva? Otkud to da smo dvostruko samodostatni u proizvodnji pšenice i kukuruza, a imamo rekordan uvoz pekarskih proizvoda? Kažu u ministarstvu da je problem s uljem i žitaricama da nema prerađivačkih kapaciteta. Divno opravdanje. Fatum? Sudbina?
No zar onda nije logično da ministrica poljoprivrede Vučković treba sjesti s ministrom gospodarstva, evo joj sad tog Davora Filipovića, i ministricom EU fondova pa neka smišljaju kako će mjerama i potporama stimulirati upravo prerađivače koji nam trebaju. Netko bi se sigurno zakačio za djelatnost prerade uljarica i žita da u tome vidi dobar interes. Ali za to je potrebna država koja ima smislenu politiku, kompas i jasan cilj, a ova toga nema.
Potpuno ludi ljudi
Onda, počele su jagode. Ali domaće koštaju barem dva puta više od uvoznih. Koje, dakako, treba spakirati za dugi put, prevesti ih odnekud u hladnjačama koje je netko kupio pa ih treba platiti i isporučiti ih na hrvatsko tržište. I opet te ispadnu dvostruko jeftinije. Ma kako to da se poljoprivrednicima u drugim zemljama sve isplati, a našima se ne isplati ništa pa, osim svega ostaloga, imamo 400.000 hektara neobrađenog zemljišta i samo 2,5 posto površina pod navodnjavanjem?
I moramo uvoziti čak i svinjetinu. I mlijeko. Pa bit će da onda vlasti ne valjaju. Zapravo, ne valjaju sigurno, nema tu misterije. Je li to organizacija? Sustav poticaja? Neznanje? Korupcija? Tupo sjedenje na nepotrebnim sastancima? Ili sve zajedno?
Jer naša bi poljoprivreda u protivnom također bila uspješna i ne bismo iz stranih zemalja morali dovlačiti čak i običan šareni grah. Toliko silnog novca imamo za poticanje svega što nam treba, a skor je sve slabiji. I još povrh toga dajemo pare za prazne štale ili tamo gdje čak nema ni štala. Pa mi smo potpuno ludi ljudi. Ali ministre imamo. Koji lijepo žive i fućka im se što Mađarska nema mora.