Simbolike je bilo sasvim dovoljno, ne samo za jedan dan, nego i za cijelu godinu, ako ne i desetljeće. Na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, zagrebački gradonačelnik svečano je, na livadi između Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski otvorio Spomenik domovini.
Karta nacionalne grandomanije
Pravo djelo Franje Tuđmane u ovom slučaju nije kameni portal, stakleni zid od prozirnih cigli iz Kine ili ugrađeni stroj za maglu (nije sarkazam!) koje su gradska uprava u klasičnom pokušaju predizbornog odigravanja na kartu nacionalne grandomanije, krstili Spomenikom domovini. Djelo je baš ta i takva domovina u kojoj se, usred glavnog grada, diže apstraktni nacionalni totem, za nimalo apstraktnih 34,7 milijuna kuna.
Simbolike je, dakle, bilo sasvim dovoljno. No, bilo bi sasvim nepravedno da 21. obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika bude zapamćena samo po skupom i neukusnom memorijalu i gradonačelniku koji ga je otvorio neumorno pokušavajući ostati “u sedlu” i izbjeći da mu baš jedina stalna zanimacija ostanu redovni odlasci na sudove.
Tekovine devedesetih
Tuđmanovo naslijeđe, osim onog pozitivnog, vezanog za pobjedu u ratu i izborenu samostalnost, naime, nije samo politička i ina korupcija. Franjo Tuđman je bio i gotovo autoritarni vladar, a njegova Hrvatska zemlja koja je bila neliberalna demokracija prije nego što je to postalo moderno.
Stoga nije nimalo neobično da je baš vladajuća parlamentarna većina koju mahom tvore zastupnici Tuđmanovog HDZ-a na tako simboličan način, na obljetnicu smrti prvog predsjednika, još jednom evocirala uspomenu na tekovine “osebujne” demokracije iz devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlika u kontekstu
Riječ je o saborskoj raspravi o interpelaciji oporbe zbog stanja zdravstvenog sustava tijekom pandemije. Vladajući su je gurnuli u duboki noćni od 21 sat do 3.30 ujutro. Praksa nije nova – ne samo da se tako skrivala od javnosti rasprava o nezgodnim temama za vrijeme HDZ-a, nego je i sadašnja oporba u dva mandata na vlasti znala iskoristiti sličan sitni, prljavi, proceduralni trik.
Razlika je, međutim, u kontekstu. Hrvatska danas je zemlja koja upravo prolazi kroz duboku tragediju, slično kao i ostatak svijeta, ali znatno intenzivnije od većine drugih zemalja (i gotovo svih zemalja EU). Braniti tezu da je drugi val Covida-19 domaći zdravstveni sustav dočekao dobro pripremljen, ili da je, uostalom, epidemija pod kontrolom, težak je i sramotan posao.
Doba masovnog umiranja
Ali, rasprava o tome sasvim sigurno je važnija od bilo čega drugog o čemu se na političkoj i društvenoj sceni raspravlja posljednjih dana i tjedana, koji će u nacionalnoj memoriji ostati upamćeni kao doba besprimjernog masovnog umiranja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, gurnuti raspravu o stanju zdravstvenog sustava, usred najveće zdravstvene krize u povijesti, duboko u porno termin, kako, eto, vladajući ne bi baš ispali jako loše, cinični je hračak na parlamentarnu demokraciju dostojan najmračnijih dana samog Franje Tuđmana. Njegov neumorni obožavatelj iz ureda zagrebačkog gradonačelnika bi i ovdje, sasvim sigurno, mogao dometnuti: “Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću”. U tri sata ujutro.
Današnji HDZ zbilja ide stopama Franje Tuđmana. Autokratskim
Otkrivanje bizarnog Spomenika domovini nije bila jedina simbolika ovogodišnjeg 10. prosinca
Tuđmanovo naslijeđe, osim onog pozitivnog, vezanog za pobjedu u ratu i izborenu samostalnost, naime, nije samo politička i ina korupcija. Franjo Tuđman je bio i gotovo autoritarni vladar, a njegova Hrvatska zemlja koja je bila neliberalna demokracija prije nego što je to postalo moderno.
Simbolike je bilo sasvim dovoljno, ne samo za jedan dan, nego i za cijelu godinu, ako ne i desetljeće. Na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, zagrebački gradonačelnik svečano je, na livadi između Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski otvorio Spomenik domovini.
Milan Bandić je spomenik nazvao “mjestom pijeteta, ponosa i slave” i skromno dodao kako je time zaokružena – “cijela hrvatska povijest”. “Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje”, zadovoljno je kazao gradonačelnik, misleći na spomenik Franji Tuđmanu kojeg je dao podići nešto niže od ovog.
Karta nacionalne grandomanije
Pravo djelo Franje Tuđmane u ovom slučaju nije kameni portal, stakleni zid od prozirnih cigli iz Kine ili ugrađeni stroj za maglu (nije sarkazam!) koje su gradska uprava u klasičnom pokušaju predizbornog odigravanja na kartu nacionalne grandomanije, krstili Spomenikom domovini. Djelo je baš ta i takva domovina u kojoj se, usred glavnog grada, diže apstraktni nacionalni totem, za nimalo apstraktnih 34,7 milijuna kuna.
Simbolike je, dakle, bilo sasvim dovoljno. No, bilo bi sasvim nepravedno da 21. obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika bude zapamćena samo po skupom i neukusnom memorijalu i gradonačelniku koji ga je otvorio neumorno pokušavajući ostati “u sedlu” i izbjeći da mu baš jedina stalna zanimacija ostanu redovni odlasci na sudove.
Tekovine devedesetih
Tuđmanovo naslijeđe, osim onog pozitivnog, vezanog za pobjedu u ratu i izborenu samostalnost, naime, nije samo politička i ina korupcija. Franjo Tuđman je bio i gotovo autoritarni vladar, a njegova Hrvatska zemlja koja je bila neliberalna demokracija prije nego što je to postalo moderno.
Stoga nije nimalo neobično da je baš vladajuća parlamentarna većina koju mahom tvore zastupnici Tuđmanovog HDZ-a na tako simboličan način, na obljetnicu smrti prvog predsjednika, još jednom evocirala uspomenu na tekovine “osebujne” demokracije iz devedesetih.
Razlika u kontekstu
Riječ je o saborskoj raspravi o interpelaciji oporbe zbog stanja zdravstvenog sustava tijekom pandemije. Vladajući su je gurnuli u duboki noćni od 21 sat do 3.30 ujutro. Praksa nije nova – ne samo da se tako skrivala od javnosti rasprava o nezgodnim temama za vrijeme HDZ-a, nego je i sadašnja oporba u dva mandata na vlasti znala iskoristiti sličan sitni, prljavi, proceduralni trik.
Razlika je, međutim, u kontekstu. Hrvatska danas je zemlja koja upravo prolazi kroz duboku tragediju, slično kao i ostatak svijeta, ali znatno intenzivnije od većine drugih zemalja (i gotovo svih zemalja EU). Braniti tezu da je drugi val Covida-19 domaći zdravstveni sustav dočekao dobro pripremljen, ili da je, uostalom, epidemija pod kontrolom, težak je i sramotan posao.
Doba masovnog umiranja
Ali, rasprava o tome sasvim sigurno je važnija od bilo čega drugog o čemu se na političkoj i društvenoj sceni raspravlja posljednjih dana i tjedana, koji će u nacionalnoj memoriji ostati upamćeni kao doba besprimjernog masovnog umiranja.
Ukratko, gurnuti raspravu o stanju zdravstvenog sustava, usred najveće zdravstvene krize u povijesti, duboko u porno termin, kako, eto, vladajući ne bi baš ispali jako loše, cinični je hračak na parlamentarnu demokraciju dostojan najmračnijih dana samog Franje Tuđmana. Njegov neumorni obožavatelj iz ureda zagrebačkog gradonačelnika bi i ovdje, sasvim sigurno, mogao dometnuti: “Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću”. U tri sata ujutro.