Zamislite užasa da su onomad 2013. trogloditi čekićima zatukli svaku klicu ćirilice u Hrvatskoj. Danas jedno ratom poharano ukrajinsko dijete ne bi moglo učiti na svom pismu. Pravda se ponekad javlja u najbrutalnijem agregatnom stanju. Pravda za nedužne jezike, pisma i djecu.
Nošena nesretnom izbjegličkom rijekom što se valja iz Ukrajine, u Osijek je stigla i jedanaestogodišnja Milana. Njenoj porodici sad predstoji svakodnevna muka integriranja (poznavajući bezdane naše birokracije kladim se da neće to ići tako bezbolno kako se hrvatska Vlada deklarativno zaklinje) a djevojčica je već uključena u nastavu sa svojim ovdašnjim vršnjacima.
Ćirilica, Milanino materinje pismo
Pohađat će Osnovnu školu Tenja u istoimenom prigradskom osječkom naselju. Doseliti preko noći u tuđu zemlju i tuđi jezik i za odrasle je gadan stres. Učiniti sve to još progonjen ratnim užasom, misija je nemoguća. Milana, međutim, isijava iznimnu hrabrost. Njezine krupne i žive nasmijane kestenjaste oči šalju signale bezgraničnog optimizma i otvorenosti. Kao da je stigla u najlagodnijoj razmjeni erazmusovskih učenika.
Dijete je očigledno puno znanja i željno daljnjeg učenja. Milana je primljena u 5d razred OŠ Tenja koji pohađa nastavu na srpskom jeziku i uči ćirilično pismo – Milanino materinje pismo. Visprena kakva već jest, Milena dobro govori engleski, a engleski s njom opušteno komuniciraju i njeni novi drugari čije će prve zagrljaje, uvjeren sam, nositi do kraja života. No, integracija u novu fazu obrazovanja (pogotovo u drastičnim okolnostima u kojima se našla) bit će joj lakša i prirodnija ako to može proći na pismu na kojem je odrastala. I na kojem se osjeća spokojno kao da je kod kuće.
„Dobrodošla u naš razred! Laskavo prosimo do našogo klasu! – sa sve roza srcima, pisalo je na razrednoj ploči. „Hvala puno, kuća“, odgovorila im je Milana prvim riječima novog jezika u koji ju je život bacio.
Tu prestaje patetika i počinju činjenice
Pretužna povodom, a predivna priča male velike Milane podsjetila me je koliko snage nosimo u sebi ako smo u stanju različitosti grliti kao blagoslove. Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baka. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilična slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti.
U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam pravo ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale održivije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U osječku školu krenula je i Milana iz Ukrajine. Srećom po nju, tamo nisu zatukli ćirilicu
Pravda se ponekad javlja u najbrutalnijem agregatnom stanju. Pravda za nedužne jezike, pisma i djecu
Pretužna povodom, a predivna priča male velike Milane podsjetila me je koliko snage nosimo u sebi ako smo u stanju grliti različitosti kao blagoslove
Zamislite užasa da su onomad 2013. trogloditi čekićima zatukli svaku klicu ćirilice u Hrvatskoj. Danas jedno ratom poharano ukrajinsko dijete ne bi moglo učiti na svom pismu. Pravda se ponekad javlja u najbrutalnijem agregatnom stanju. Pravda za nedužne jezike, pisma i djecu.
Nošena nesretnom izbjegličkom rijekom što se valja iz Ukrajine, u Osijek je stigla i jedanaestogodišnja Milana. Njenoj porodici sad predstoji svakodnevna muka integriranja (poznavajući bezdane naše birokracije kladim se da neće to ići tako bezbolno kako se hrvatska Vlada deklarativno zaklinje) a djevojčica je već uključena u nastavu sa svojim ovdašnjim vršnjacima.
Ćirilica, Milanino materinje pismo
Pohađat će Osnovnu školu Tenja u istoimenom prigradskom osječkom naselju. Doseliti preko noći u tuđu zemlju i tuđi jezik i za odrasle je gadan stres. Učiniti sve to još progonjen ratnim užasom, misija je nemoguća. Milana, međutim, isijava iznimnu hrabrost. Njezine krupne i žive nasmijane kestenjaste oči šalju signale bezgraničnog optimizma i otvorenosti. Kao da je stigla u najlagodnijoj razmjeni erazmusovskih učenika.
Dijete je očigledno puno znanja i željno daljnjeg učenja. Milana je primljena u 5d razred OŠ Tenja koji pohađa nastavu na srpskom jeziku i uči ćirilično pismo – Milanino materinje pismo. Visprena kakva već jest, Milena dobro govori engleski, a engleski s njom opušteno komuniciraju i njeni novi drugari čije će prve zagrljaje, uvjeren sam, nositi do kraja života. No, integracija u novu fazu obrazovanja (pogotovo u drastičnim okolnostima u kojima se našla) bit će joj lakša i prirodnija ako to može proći na pismu na kojem je odrastala. I na kojem se osjeća spokojno kao da je kod kuće.
„Dobrodošla u naš razred! Laskavo prosimo do našogo klasu! – sa sve roza srcima, pisalo je na razrednoj ploči. „Hvala puno, kuća“, odgovorila im je Milana prvim riječima novog jezika u koji ju je život bacio.
Tu prestaje patetika i počinju činjenice
Pretužna povodom, a predivna priča male velike Milane podsjetila me je koliko snage nosimo u sebi ako smo u stanju različitosti grliti kao blagoslove. Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baka. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilična slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu.
Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti.
U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam pravo ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale održivije.