Škola na daljinu svima je stres. A još kad si Hasna iz Sirije, tvoji ne znaju hrvatski i ideš u prvi razred?
Sirijska obitelj Ashkaer dobro se snašla nakon tri godine u Zagrebu, no našli su se u problemu kad im je kći Hasna krenula s online nastavom u vrijeme lockdowna
Ovo je priča o malenoj Hasni i njezinoj obitelji iz Sirije koja se prije tri godine doselila u Zagreb. Hasna je ove jeseni krenula u prvi razred, a za razliku od ostale djece, uz obavezno gradivo, morala je učiti i novi jezik. Za vrijeme lockdowna njezino se učenje svelo na online nastavu s roditeljima koji ne razumiju jezik, a pokušaj da se 11. svibnja vrati u školu nije prošao jer joj je majka kod kuće. Zanimljivo je da im nitko iz nadležnih institucija nije želio izaći u susret i omogućiti joj povratak u školu i kvalitetnije praćenje nastave, a tako bi ostalo do daljnjega da u srijedu nije donesena odluka da se sva djeca u nižim razredima smiju vratiti u školu.
Hasna Ashkaer sedmogodišnja je djevojčica iz Sirije koja je još kao beba zbog rata morala napustiti svoj dom u Alepu. Danas živi u novozagrebačkom stanu s mamom Ramom, tatom Abedelahom i pet godina mlađim bratom Ibrahimom. Njezina je obitelj preko UNHCR-ovog programa preseljenja prije tri godine doselila iz Grčke u Zagreb. Hasna je ubrzo krenula u vrtić, a ove je jeseni postala i učenica 1b razreda u osnovnoj školi Mladost. Ondje je lijepo napredovala sve do lockdowna kad joj se škola uglavnom svela na online nastavu s roditeljima koji ne razumiju dovoljno jezik, pa nije mogla kvalitetno pratiti program i bila je u sve većem zaostatku.
Nakon odluke da se od 11. svibnja u školu mogu vratiti djeca čiji roditelji rade htjela se vratiti i Hasna, no to joj je bilo odbijeno jer joj je majka doma. Nitko iz nadležnih institucija nije imao razumijevaja sagledati situaciju u kojoj se našla njihova obitelj i dozvoliti Hasni povratak u školu, a tako bi ostalo do daljnjega da u srijedu HZJZ nije donio odluku da sva djeca u nižim razredima osnovne škole ponovno mogu krenuti na nastavu.
Hasna nas dočekuje s roditeljima u hodniku njihovog stana i veselo pozdravlja naglašavajući da nema rukovanja zbog korone i kucne nas rukom o ruku. To ju je, kaže, naučila teta s kojom je za vrijeme karantene subotom radila zadaće za školu. Ta nas je gospođa, koju ćemo u ovom tekstu zvati Iva jer želi ostati anonimna, spojila s ovom obitelji. “Rama ne govori hrvatski, ali dosta toga razumije, s Abedelahom ćemo se moći sporazumjeti, a kao što vidite Hasna priča kao velika”, govori nam gospođa Iva dok nas domaćini vode prema svojoj dnevnoj sobi.
Obilazio je skele po gradu tražeći posao
U Zagrebu su se, govori nam Abedalelah, dobro snašli. Nakon izbjeglištva u Turskoj te života na cesti i u izbjegličkom kampu u Grčkoj, ovdje su krenuli ispočetka. Tu im se prije dvije i pol godine rodio sin Ibrahim, a Hasna je kroz vrtić i školu pronašla prijatelje i progovorila hrvatski. Svjestan je, kaže, da je jezik velika prepreka, pa i sam radi na govoru kako bi u budućnosti mogao pokrenuti vlastiti biznis kakav je imao i u rodnom Alepu. Bavi se izvođenjem radova vezanih uz struju i vodu te postavljanjem centralnog grijanja. Zadnje dvije godine radi na održavanju aparata u nekoliko autopraona čiji je vlasnik jedan njegov sunarodnjak koji je u Zagreb došao na studij još za vrijeme Jugoslavije.
“Zadovoljan sam poslom, ali bih volio i dodatno raditi. Kad platim stan i režije ostane nam samo za hranu, no svjestan sam da to nije samo naša priča. Većina ljudi tako živi”, pokušava nam na skromnom hrvatskom objasniti 32-godišnji Abedelah koji je već prvi tjedan dolaska u Zagreb krenuo tražiti posao. Dok je čekao papire za azil i živio u Porinu, kaže, nije želio gubiti vrijeme. Krenuo je hodati gradom, a zaustavljao se na svakom mjestu gdje su bile postavljene skele. Prilazio bi radnicima i pokušavao im objasniti da želi raditi.
“Nisam tada znao ni riječ hrvatskog, pa sam im rukama i nogama objašnjavao što znam raditi”, kroz smjeh će. Reakcije su, kaže, bile očekivane. “Neki su se ljudi smijali, neki su me čudno gledali, a bilo je i onih koji su mi nudili novce, ali ih nisam htio uzeti”, govori Abedalelah i dodaje da je ponekad imao i sreće, pa su ga na dan ili dva angažirali za sitne poslove jer nije imao papire.
Život im se konačno normalizirao
Nakon nekoliko tjedana stigli su papiri, dobili su socijalnu pomoć i plaćeni stan s kompletnim režijama na dvije godine. No, Abedalelah nije želio ostati doma besposlen. Prijavio se na burzu te je i dalje obilazio skele i radio posliće u građevini. Nakon osam mjeseci naletio je na autopraonu u blizini svoje kuće i tamo upoznao svojeg sadašnjeg poslodavca. Život im se, kaže, zadnje vrijeme sve više počeo normalizirati. Pomoć od države je istekla i počeo se potpuno samostalno skrbiti za svoju obitelj. Upoznali su i nove prijatelje iz Sirije, a u život im je ušla i gospođa Iva koja je s Hasnom počela učiti hrvatski malo prije upisa u školu.
“Izuzetno je pametno dijete i lagano uči. Kad je krenula u školu nije baš dobro pričala hrvatski, ali se napredak vidio iz tjedna u tjedan” , govori gospođa Iva. Od studenog je na preporuku učiteljice krenula u boravak u školi. To joj je, kaže, bilo potrebno jer doma nije imala pomoć roditelja oko zadaće jer ni oni ne znaju dovoljno jezik. U siječnju je na zahtjev škole i odlukom Gradskog ureda za obrazovanje dobila mogućnost i pripremne nastave, odnosno dodatnih sati hrvatskog jezika na koje je odlazila u susjednu osnovnu školu u jutarnjim satima. “To joj je, doduše, zadavalo probleme jer je njezina redovna škola bila u istom terminu. I zato je prva dva sata svoje redovne škole morala odrađivati popodne u boravku”, objašnjava gospođa Iva.
Problemi sa školom krenuli su u lockdownu
No, pravi problemi s Hasninom školom krenuli su u vrijeme lockdowna kada više nije mogla odlaziti u školu i na dodatnu nastavu hrvatskog jezika na kojem joj je ostalo još dvadeset sati. Krajem trećeg mjeseca gospođu Ivu nazvala je Hasnina učiteljica. “Pitala me radim li još s Hasnom. Odgovorila sam da ne jer sam mislila da nema potrebe, a ona me zamolila da im pomognem jer roditelji vjerojatno ne razumiju što treba napraviti. Zaista je divna ta njezina učiteljica i jako se trudi”. Događalo se, kaže, da roditelji ne pošalju cijelu zadaću jer ne razumiju što sve treba napraviti.
Dogovorila se s Abedalelahom i Ramom da Hasnu subotom ujutro uzme k sebi na cijeli dan kako bi joj pomogla u učenju. “No, to nije dovoljno, iako je i za taj jedan dan u tjednu vidno napredovala. Puno je učila i strpljivo sjedila za stolom jer se nagomilalo puno gradiva. Oduševljena sam koliko je vrijedna, pametna i poslušna. Ne sjećam se kad sam vidjela dijete s takvim radnim navikama”, opisuje gospođa Iva i dodaje kako joj je krajem travnja Abedalelah pokazao e-dnevnik i Hasna je dobila petice i pohvale.
Kad je krenulo popuštanje mjera, a osnovne škole otvorile vrata za djecu čiji su se roditelji vratili na posao, gospođa Iva nazvala je Hasninu učiteljicu i predložila joj da se i Hasna vrati u školu kako bi imala prilike redovito učiti i svaki dan pričati hrvatski. Učiteljica se složila i sugerirala joj da nazove ravnatelja i da mu objasni situaciju jer je pravilo da u školu mogu samo djeca koja sama ostaju kod kuće što kod Hasne nije slučaj jer joj mama ne radi.
Odbijen je Hasnin povratak u školu
Gospođa Iva odmah je nazvala ravnatelja škole gospodina Mladena Konjevića te mu pokušala objasniti situaciju. “Htjela sam ugovoriti sastanak i doći s Abedalelahom da mu sve objasnimo. Pitao me radi li Hasnina mama, a kad sam mu objasnila da ne radi jer ne zna jezik i jer imaju dvogodišnje dijete, odgovorio mi je da Hasnin povratak u školu neće biti moguć jer joj je majka doma. Pokušala sam mu još jednom objasniti da dijete doma nema uvjete za rad, no samo je ponovio da to ne neće biti moguće”, prepričava gospođa Iva.
Nakon što je u još nekoliko navrata inzistirala i molila ga da napravi iznimku, ravnatelj je rekao da će Hasnu primiti u školu jedino ako dobije pismenu potvrdu Ministarstva zdravstva da smije u školu. “I tu je razgovor završio. Odmah sam poslala upit ministru Viliju Berošu i Ministarstvu obrazovanja”, govori gospođa Iva te dodaje kako ju je nekoliko dana od tog razgovora ponovno nazvala Hasnina učiteljica i prenijela joj poruku ravnatelja da Hasna ne dolazi u školu jer po uputama koje su dobili nema pravo na to.
Ministarstvo poslalo zbunjujuć odgovor
Od ministra Beroša nije dobila nikakav odgovor, a Ministarstvo obrazovanja poslalo joj je, kaže, zbunjujuć odgovor koji nema veze s pitanjem povratka u školu. “Naime, u emailu je spomenuta samo pripremna nastava, odnosno onih 70 sati hrvatskog jezika na koju je Hasna bila upućena u siječnju i koja se zbog lockdowna prekinula kao i redovna nastava”, govori gospođa Iva, pokazujući nam na mobitelu email od Ministarstva.
Ukratko, u njihovom odgovoru stoji da su kontaktirali ravnatelja Mladena Konjevića koji je kazao da je njegova škola Mladost dobila pisano izvješće o završenom programu pripremne nastave iz kojeg je vidljivo da djevojčica nije zadovoljila minimalne uvjete za uključenje u redoviti sustav obrazovanja te da se predlaže ponavljanje pripremne nastave.
Što se tiče povratka učenice, stoji u emailu, svaka škola treba postupati temeljem uputa Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo. “Odgovorila sam im da njihov odgovor nema veze s mojim pitanjem, te im ponovno postavila pitanje može li dijete u školu, ali mi se više nitko nije javio”, prepričava gospođa Iva te dodaje kako nikome nije jasan taj odgovor jer Hasna i dalje s njom piše zadaće i zavedena je u e-dnevniku, odnosno pohađa redovnu školu.
‘Želim se što prije vratiti u školu. Tamo su mi i prijatelji’
Gospođa Iva obratila se nekoliko dana iza razgovora s ravnateljem i Crvenom križu s kojim povremeno surađuje te im je objasnila situaciju. Crveni križ se potom javio i Gradskom uredu za obrazovanje. Objasnili su im situaciju te ih zamolili da Hasni omoguće polazak u školu jer je to jedini način za njezino napredovanje i integraciju u društvo. “No i oni su dobili negativan odgovor s obrazloženjem da se škole moraju pridržavati uputa Stožera i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo”, prepričava gospođa Iva i pokazuje nam njihov odgovor.
Abedalelah vrti glavom i govori kako mu je najvažnije da njegova djeca uče hrvatski i da ne gube vrijeme. Uskoro će i ljetni praznici i brine ga što Hasna opet neće moći svaki dan pričati hrvatski. “Pokušavam i ja malo pričati s njom, ali to nije dobro jer ona sada bolje priča nego ja”, zabrinut je tata. Pita je pred nama želi li se vratiti u školu, a Hasna spremno odgovara da jedva čeka.
“Draže mi je ići u školu nego biti doma jer tamo učim i družim se s prijateljima. Radim i na jeziku jer doma nemam s kim pričati, a voljela bih još više naučiti hrvatski. Imam tamo dobru učiteljicu i svoju najbolju prijateljicu Miu. Ona ne ide sa mnom u razred, ali se družimo u boravku poslije škole”, govori nam na tečnom hrvatskom Hasna, a gospođa Iva joj usput postavlja i nekoliko matematičkih zadataka poput kolika je razlika dvanaest i osam, a Hasna uz malu pomoć odgovara da je to četiri.
“Znala bi ona odmah odgovor na ovo pitanje da sam je upitala koliko je dvanaest minus osam. Zbunjuje ju riječ razlika, a to je stvar jezika koji još uči. To je dijete toliko inteligentno i željno učenja da se zaista isplati u nju uložiti. Sigurna sam da će završiti i fakultet jer ona hoće raditi. Mi čitamo jednu priču i po deset puta i kad joj se da i kad joj se ne da. Sve se s njom može dogovoriti. I zato mi je žao da se školski sustav za nju ne brine previše”, razočarana je gospođa Iva.
Ravnatelj kaže da je postupao po pravilniku
U međuvremenu je donesena odluka da sva djeca mogu doći u školu, pa se i Hasna od ponedjeljka konačno vraća na nastavu. Mi smo kontaktirali njezinog ravnatelja, gospodina Mladena Konjevića da čujemo i njegovu stranu priče. “Od ponedjeljka Hasna može u školu. Prije nisam bio za to jer sam postupao po pravilniku”, kazao je kratko ravnatelj dodavši kako će Hasna uskoro krenuti i u drugi krug pripremne nastave u susjednoj školi u Travnom jer, kaže, još uvijek nije dovoljno svladala jezik. Na pitanje zašto nije pripremnu nastavu odradila prije upisa u školu, odgovara da ne zna na to odgovoriti jer to nije u njegovoj nadležnosti.
“Kad dođe dijete sa slabim poznavanjem ili nepoznavanjem jezika mi smo dužni obavijestiti Gradski ured za obrazovanje koji organiziraju pripremnu nastavu, tako da ne znam zašto se to nije obavilo prije”, govori ravnatelj i dodaje kako je dobra stvar što je Hasna krenula odmah sa svojom generacijom u niži razred kad se tek uči čitati i pisati jer u situacijama sa starijom izbjegličkom djecom to često nije slučaj. Hasna je, kaže, njihov đak i nastavit će redovno školu uz pripremnu nastavu. “Jedino neće imati ocjenjivanja za vrijeme te pripremne nastave jer ne bi bilo pravedno staviti je u poziciju s ostalom djecom dok dovoljno ne savlada jezik”, objasnio je ravnatelj.