U dvije i pol godine na čelu Amerike Trump je napravio bezbroj problematičnih poteza na rubu zakona – rugao se vladavini prava, podrivao demokratski poredak i predsjedničke ovlasti koristio za promociju vlastitih interesa, političkih i financijskih. No, Amerika – navikla na normalne predsjednike i njihove “normalne” prijestupe – nije znala spremno odgovoriti na Trumpovo bezakonje. U srazu čuvara normi i kršitelja normi, divljak je uvijek izlazio kao pobjednik. No, slučaj još uvijek anonimnog zviždača iz Bijele kuće – saznali smo da je riječ o analitičaru CIA-e, stručnjaku/inji za Ukrajinu i Rusiju – mogao bi mu konačno stati na rep.
Gotovo je sigurno da će Zastupnički dom izglasati impeachment
Optužbe su tako jasne, potvrđene Trumpovim izjavama i dokumentima koje je sam objavio, da je gotovo sigurno da će Zastupnički dom Kongresa izglasati impeachment predsjednika – tek treći put u američkoj povijesti da se takvo što dogodi. Ono što znamo danas, tek tjedan dana od izbijanja skandala, dovoljno je za impeachment. To će republikansku većinu u Senatu, koji treba odlučiti o eventualnom uklanjanju predsjednika s dužnosti, staviti u nezavidnu poziciju – hoće li svojim glasom amenovati Trumpovo bezakonje – i to u stvari koja je osjetljiva po pitanju nacionalne sigurnosti, gdje se republikanski senatori vole prodavati kao patrioti i jastrebi.
Detaljno sam proučio bilješku o razgovoru Trumpa i Zelenskog s kraja srpnja, kao i podnesak koji je zviždač na kraju uspio dobaciti do Kongresa. Riječ je o prozirnom, besramnom i lako shvatljivom pokušaju zloupotrebe položaja koje je Trump proveo uz pomoć starog prijatelja Rudyja Giulianija. Ideja je bila jednostavna: prisiliti Ukrajinu da pronađe – a zapravo fabricira – istrage, dokaze i optužnice protiv Trumpova rivala Joea Bidena, bivšeg potpredsjednika. Afera ima i tragikomični aspekt – Trump je pritiskom na Ukrajinu gurao i “alternativnu istinu” o serveru Hillary Clinton: “njeni mejlovi” nikako da prestanu biti referenca američke politike. Evo rekonstrukcije zloupotrebe vlasti, pročitane iz zasad poznatih dokumenata.
Trump je beskrajno vjerovao svom dugogodišnjem prijatelju Giulianiju
Priča o najvećem problemu Donalda Trumpa zapravo je priča o njegovu beskrajnom povjerenju u dugogodišnjeg prijatelja, bivšeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija i njegove spletke. Na vidjelo je izašao niz mutnih operacija koje je Giuliani vodio u Ukrajini i koje su trebale Trumpu pomoći u kampanji za reizbor iduće godine. Giuliani nije bilo kakav igrač. Osim što je blizak s Trumpom, ima i jake veze u Ukrajini. Razvija ih još od 2008., nakon što mu je propao pokušaj kandidature za predsjednika. Nekako je došao u kontakt s dr. Vitalijem Kličkom, bivšim boksačem koji se natjecao za gradonačelnika Kijeva. Bivši gradonačelnik New Yorka bio mu je savjetnik, ali je Kličko osvojio tek 18 posto glasova. No, Rudy je u idućim godinama nastavio raditi u Ukrajini kao masno plaćeni konzultant.
Nakon Trumpove pobjede na izborima, novi predsjednik htio je svoga prijatelja postaviti za ministra pravosuđa, ali se Giuliani nadao mjestu državnog tajnika, pa se zahvalio na toj ponudi, da bi na kraju izvisio – ministar pravosuđa postao je Jeff Sessions, a državni tajnik Rex Tillerson. Trump je Rudyja za utjehu imenovao savjetnikom predsjednika za cyber-sigurnost, što je 2017. godine, kad je objavljeno, bilo jednako komično kao i danas. No, Giuliani je znao iskoristiti savjetničku poziciju za osobnu korist. U Ukrajini, koja nije znala što očekivati od nove vlasti u Washingtonu i bojala se da je Trump marioneta Vladimira Putina, Giuliani je bio najtraženija osoba. Cijena njegovih konzultantskih usluga skočila je u nebesa – svi su htjeli razgovarati s Rudyjem jer su računali da je to najjeftiniji put do Trumpove milosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čovjek koji je Trumpa izvukao od impeachmenta u ruskoj aferi
Iduće dvije godine, Giuliani je savjetovao Trumpa o nizu pitanja. Možda najvažnije: nagovorio ga je da ni slučajno ne razgovara s istražiteljima Boba Muellera, nego na njihova pitanja odgovori pisano. To je Trumpa gotovo sigurno spasilo od optužnice za ometanje pravnog postupka i vrlo vjerojatno od impeachmenta u ruskoj aferi. Iz zahvalnosti, Trump je Giulianija postavio za osobnog odvjetnika – tu je naslijedio Trumpova odvjetnika Michaela Cohena, koji je otišao u zatvor. U međuvremenu, postalo je jasno da se Trump izvukao iz ruske afere. Giuliani je počeo gledati prema kampanji za reizbor Trumpa 2020. godine.
Na novom zadatku u Kijevu, Giuliani je početkom ove godine upoznao Jurija Lucenka, ukrajinskog glavnog tužitelja. Taj je 2015. naslijedio korumpiranog Viktora Šokina, nakon što su Amerika i EU, preko tadašnjeg potpredsjednika Joea Bidena, Kijevu postavile ultimatum. Problem sa Šokinom nije bio u tome što je istraživao Bidenova sina Huntera, nego u tome što nije istraživao nikoga, a zemlja se gušila u korupciji. Ni nasljednik Lucenko nije se pokazao boljim – ozbiljne istrage nisu pokrenute ni pod njegovim vodstvom. No, početkom godine bilo je već jasno da korumpirana garnitura Petra Porošenka neće ostati na vlasti, pa je Lucenko tražio nove saveznike. Rudy Giuliani samo je čekao takvu priliku.
Rudy Giuliani nije uvijek bio cirkusant kakvog danas gledamo
Predsjednikov osobni odvjetnik često u javnosti širi teorije zavjere, zbog čega već dugo nema posebno visok rejting u američkim političkim i pravnim krugovima. U tome je sličan svome klijentu Trumpu, ali je kod Giulianija sklonost teorijama zavjere veće iznenađenje jer je on u prošlosti bio vrlo uspješan tužitelj, koji je New York oslobodio mafije, te potom prilično dobar gradonačelnik, koji je gotovo iskorijenio dotad ozbiljan ulični kriminal. Nakon napada 11. rujna 2001. postao je toliko omiljen da su ga prozvali “gradonačelnikom Amerike”. Drugim riječima, Rudy Giuliani nije uvijek bio cirkusant kakvog danas gledamo na TV-u. No, kako kaže naslov jedne knjige – “Sve što Trump dotakne, umre”. To se sigurno dogodilo s reputacijom Giulianija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo je bio Rudyjev ratni plan: dati ubojitu snagu dvjema teorijama zavjere iz mračnih kutaka interneta. Prvo, da intervenciju u američke izbore 2016. (onu koju je Muellerov izvještaj upravo pospremio u pisarnicu Kongresa) nije izvela Rusija, nego – Ukrajina. Osim što je dokazano neosnovana – znamo točno tko je iz Rusije intervenirao, protiv koga, uz čiju pomoć i na čiji nalog – ta se teorija zavjere temelji na posve suludoj tezi da je server Demokratske stranke, u koji su provalili ruski obavještajci, bio – i danas se nalazi – pazite sad: u Ukrajini! I da u njega nisu provalili Rusi, nego Ukrajinci, a demokrati su za sve optužili Rusiju, itd.
Druga je teorija zavjere, koju je Giuliani odlučio pretvoriti u oružje za kampanju, teza da je Biden pritisnuo vladu u Kijevu da smijeni tužitelja Šokina zato što je istraživao Bidenova sina Huntera, što nije točno – neću ponovo gnjaviti s detaljima jer sam o tome ovdje već pisao.
Telegramov Đivo Đurović analizira zamršenu pozadinu vjerojatno najgoreg Trumpovog skandala
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Giuliani svoje teorije zavjere progurao u medije
Da bi ove dvije teorije zavjere postale operativno oružje za političku borbu, trebaju im još dva sastojka – od kojih niti jedan nije istina. Prvo, treba im nekakvo pokriće istražnih organa; i drugo, treba im respektabilan medij koji će dati vjerodostojnost tako da ih stavi pod svoj brend. Prvi sastojak teško je dobiti u uređenim sustavima: čak ni Trumpovo ministarstvo pravosuđa nije se htjelo baviti Giulianijevim izmišljenim i nedokazivim ludorijama. No, Giulianiju je za početak bio dovoljan “prizvuk službenosti” – recimo da netko tu stvar “istražuje” ili da je negdje podignuta “prijava”. To teoriji zavjere daje težinu, bez obzira na ozbiljnost istrage ili prijave.
Kako prizvuk službenosti za svoje teorije nije mogao dobiti u Washingtonu, Giuliani se okrenuo Kijevu. Tamo ga je dočekao glavni tužitelj Lucenko – čovjek koji je slutio promjenu vlasti na skorim ukrajinskim izborima i tražio saveznika. Prvi susret u Kijevu očito je bio plodan, jer je predsjednikov osobni odvjetnik ostao u kontaktu s glavnim tužiteljem. Lucenko je brzo došao u New York, gdje se susreo s Giulianijem u njegovu uredu. Za susret znamo još iz novinskih izvještaja iz tog doba jer su dvojica razgovor uz viski nastavili u obližnjem cigar-baru, gdje su ih vidjeli novinari. Sve se poklopilo kao u filmu – bio je to početak jednog divnog prijateljstva.
Uskoro su osvanuli i prvi plodovi: Giuliani je pronašao medij koji će objaviti niz članaka o navodnim istragama u Ukrajini servera Hillary Clinton i poslova Joea Bidena. The Hill je relativno ozbiljan news-portal koji prati gotovo isključivo američku politiku. No, jedan od zaposlenika The Hilla je John Solomon, najniža sorta pro-trumpovskog autora, pored kojega Sean Hannity djeluje kao Walter Cronkite ili Christiane Amanpour. Lucenko je demantirao Solomonove navode, ali to medije sklone Trumpu nije omelo. Dapače, Solomon za širenje svojih teorija svake večeri dobije prostor baš kod Hannityja na “državnoj televiziji” Fox News.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Planove su mu omeli izbori u Ukrajini i pobjeda Zelesnkog
Giuliani novinarima sa svoje liste šalje linkove na Solomonove tekstove i počinje javno govoriti da je otkrio “collusion” između Ukrajine i Hillary te korupciju Bidena. Zviždač u podnesku citira ove događaje, koji su se zbivali bez skrivanja. Na pitanje novinara zna li klijent Trump što on radi u Ukrajini, Giuliani tad potvrđuje da “sve radi u dogovoru s Trumpom”.
“Mi se ne uplićemo u izbore, nego se uplićemo u istrage, a to nije zabranjeno”, besramno kaže Giuliani novinarima. Nije jasno tko su “mi”, jer je on u Ukrajini očito nastupao u Trumpovo ime: da li kao privatni odvjetnik ili izaslanik najmoćnijeg čovjeka na svijetu – sugovornicima je ostavljeno da sami odgovore na to pitanje. Uskoro je i Trump u tvitovima počeo ponavljati Giulianijeva “saznanja” o “ukrajinskom serveru” Hillary Clinton i navodnoj korupciji Bidena. Ukratko, Giuliani je priču uspješno postavio na tračnice i uputio je prema kampanji 2020.
No, plan za izbore omeli su – izbori u Ukrajini. Nakon potpunog poraza Porošenka i njegove stranke na predsjedničkim, pa parlamentarnima izborima, šanse da se glavni tužitelj Lucenko održi na vlasti postale su gotovo nikakve. Za Giulianijev plan bilo je ključno da sačuva kompanjona na poziciji u Kijevu – nije teško zamisliti Lucenka kako u jesen 2020., mjesec dana pred američke izbore, podiže optužnicu protiv Bidena – imao za nju dokaza ili ne – te tako baca demokratsku kampanju u kaos, daje presudnu prednost Trumpu, koji potom pobjeđuje. No, izgledni odlazak Lucenka ostavio je pitanje – tko će isfabricirati dokaze i optužnicu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trump je osobno počeo pritiskati novog ukrajinskog predsjednika
Izbor komičara Volodimira Zelenskog za predsjednika Ukrajine poremetio je planove Rudyja Giulianija da osigura reizbor Donalda Trumpa za predsjednika Amerike. Sad se u te planove morao uključiti sam Trump. Počinju pritisci i zloupotreba ovlasti, koji će dovesti do impeachmenta, a možda budu osnova i za kazneni progon Trumpova privatnog odvjetnika.
Najavom u svibnju da ponovno ide u Kijev razgovarati o svojim istragama, Giuliani je poslao prvi signal – već sutradan je otkazao putovanje objavivši da je nova ukrajinska vlast “neprijatelj Trumpa i neprijatelj Amerike”. Bilo je jasno da više ne može spasiti Lucenka i da pokušava pritiskom pridobiti suradnju Zelenskog. Paralelno, Trump otkazuje sudjelovanje Mikea Pencea na inauguraciji predsjednika; u Kijev šalje Ricka Perryja, trećerazrednog ministra energetike.
Pritisak raste idućeg mjeseca, kad Trump blokira isplatu pomoći Ukrajini koju je Kongres već bio odobrio. U Bijeloj kući znaju da je to nedopustivo, ali Trump im daje nalog da blokadu objasne laži o “zastoju u procesu između agencija”. Blokadom pomoći Trump je stvorio polugu za ucjenu: zviždač u svom podnesku govori da su mu visoki dužnosnici Bijele kuće rekli kako je Trump htio vidjeti je li Ukrajina “spremna igrati igru”. Rječnik kuma mafije, ne predsjednika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednik Zelenski očito je bio spreman prihvatiti Trumpovu igru
Vrhunac pritiska dolazi s Trumpovim pozivom Zelenskom 25. srpnja. Predsjednik se osjećao “oslobođenim” jer je dan ranije u Senatu svjedočio Mueller – iz suzdržanog nastupa specijalnog istražitelja bilo je jasno da su umrli izgledi demokrati za daljnje akcije protiv Trumpa u ruskoj aferi. Uvjeren da se izvukao od jedne optužbe za uplitanje strane države u izborni proces – pa može krenuti u novi pokušaj – sam Trump spomenuo je Muellerovo svjedočenje Zelenskom.
U pravoj mafijaškoj maniri, podsjetio je Zelenskog koliko je Amerika pomogla Ukrajini, a kad je predsjednik zahvalio i rekao da mu treba još protutenkovskih raketa, Trump se požalio da odnos “nije recipročan” i dodao: “Zato mi trebaju vaše usluge”. Nije se ustručavao, nego iznio sadržaj “usluga”: prvo, rekao je Trump, Ukrajina treba istražiti server Demokratske stranke navodno smješten u Ukrajini; potom treba istražiti korupciju Joea Bidena. Dvije teorije zavjere, koje je Giuliani nastojao pretvoriti u predizborno oružje za Trumpovu kampanju, postale su službeni uvjeti koje američki predsjednik postavlja za suradnju i pomoć Ukrajini. Sve bi ovo ostalo skriveno da nije bilo istupa zviždača iz CIA-e, koji je upozorio na Trumpove zloupotrebe.
Po svemu što znamo iz razgovora Trumpa i Zelenskog, kao i iz događaja koji su uslijedili, novi ukrajinski predsjednik bio je spreman “igrati igru”. I prije Trumpovih uvjeta pokazao je krajnju snishodljivost, pohvalivši se da je za posjeta Americi bio odsjeo u Trumpovu hotelu. To je inače najbezočniji oblik korupcije, koji se događa svakodnevno – strane delegacije kupuju pristup predsjedniku tako što odsjedaju u njegovim hotelima i resortima i tako pune Trumpove kofere. Zelinski je Trumpu otvoreno rekao da će postaviti svog tužitelja koji će istražiti sve što treba.
Najbliži Trumpovi suradnici očito su pokušali sve zataškati
Nakon razgovora, svojim ljudima je očito dao signal da “igraju igru”, jer je Giuliani uskoro odletio u Madrid na susret s Andrijem Jermakom, njegovim glavnim savjetnikom, i u detalje mu objasnio što Trump traži. Giuliani je bio na dobrom putu da suradnju jednog korumpiranog tužitelja zamijeni suradnjom drugog. Šanse za predizborno “listopadsko iznenađenje” protiv Bidena ponovno su porasle. No, sad je za to bilo nužno sudjelovanje samog predsjednika, a ne samo njegova “slobodnog agenta” Giulianija. To je značilo da o zloupotrebi ovlasti postoji trag u Bijeloj kući. On bi ostao dobro sakriven da nije bilo zviždača iz CIA-e.
Najbliži Trumpovi suradnici shvatili su koliko su kompromitirajuće predsjednikove riječi iz razgovora sa Zelenskim. Zviždač u svom podnesku kaže da su zbog toga dali nalog da se puni transkript razgovora protuzakonito spremi na poseban server Bijele kuće – onaj gdje se inače čuvaju najveće tajne iz domene nacionalne sigurnosti. Iako u razgovoru nije bilo ništa osjetljivo po nacionalnu sigurnost, sakrili su ga na posebni server da zataškaju Trumpove postupke.
Puni transkript razgovora dvojice predsjednika i dalje nije dostupan javnosti – zasad imamo samo bilješku o razgovoru, punu rupa u njihovim rečenicama, označenih s tri točkice. No, Bijela kuća je potvrdila navode zviždača da je razgovor sakriven na specijalni server – što samo po sebi može predstavljati još jednu točku u optužnici koju će iznjedriti proces impeachmenta. Trump od svoga uzora Richarda Nixona nije naučio najvažniju lekciju – ako te uhvate, neće te uhvatiti zbog samog prijestupa, nego zbog pokušaja da ga zataškaš. U zataškavanju se moraš osloniti na druge ljude, koji vide što radiš i razumiju zašto to radiš. Njima je to jasan signal: kad se nešto zataškava, prije ili kasnije zbog toga će netko najebati. U pravilu, prvi najebu oni na nižim pozicijama, koji zataškavaju. Zato oni lako progovore da spase svoju guzicu.
Na serveru se nalaze i razgovori s Putinom i saudijskim princom
Točno to se počelo ovih dana događati u Trumpovoj Bijeloj kući. Iz vedra neba smo saznali da razgovor sa Zelenskim nije jedini takav transkript spremljen na supersigurni server – tamo su, kažu izvori iz Bijele kuće, transkripti još najmanje dva razgovora: s Putinom i sa saudijskim princom Mohamednom bin Salmanom. Takvu informaciju zna samo četvero-petero ljudi iz najužeg Trumpova kruga, koji su sakrili te razgovore. To što je danas znamo svi, govori da ljudi od Trumpova najvećeg povjerenja vide kamo ovo sve ide, pa pokušavaju spasiti svoju guzicu.
U takvoj situaciji, paranoja je očekivana reakcija čak i kod ljudi s debljom kožom od Trumpa. On je nekidan javno pitao “tko je zviždaču dao informacije?” i te ljude usporedio sa “špijunima i veleizdajnicima, s kojima smo se prije znali obračunati”. No, curenje iz najužeg kruga nije stalo nakon predsjednikove prijetnje smrtnom kaznom, jer je netko iz njegova najužeg kruga pustio još jednu dosad nepoznatu informaciju: Trump je u zloglasnom susretu u Ovalnom uredu u svibnju 2017., dan nakon što je smijenio direktora FBI-a Jima Comeyja, rekao ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu i ambasadoru u Washingtonu Sergeju Kisljaku da mu “ne smeta što su se Rusi upleti u američke izbore 2016. jer i Amerika to isto radi po svijetu”.
Za razliku od ruske afere, stvar je ovdje prilično jednostavna
Formalni proces impeachmenta u Kongresu dat će puno odgovora – recimo, što je to Trump rekao Putinu i MBS-u da je sadržaj razgovora protuzakonito proglašen stvari od nacionalne sigurnosti? Što pod zakletvom kažu ljudi koji su to sakrivali? Što se još krije na serveru koji je Trumpova administracija zloupotrebila za skrivanje njegova bezakonja? No, u aferi s Ukrajinom već znamo dovoljno za zaključak da će impeachement biti potvrđen u Zastupničkom domu. Trump je jasno zloupotrebio ovlasti ne bi li prisilio drugu državu da sudjeluje u njegovoj shemi pribavljanja “prljavštine” – stvarne ili fabricirane – protiv izglednog izbornog izazivača. Zato je demokratima, posebno onima iz okruga gdje je Trump pobijedio 2016., bilo lako glasati za pokretanje impeachmenta – ne samo da su optužbe lako dokazive, nego su i vrlo jednostavne.
Za razliku od ruske afere, koja je imala bezbroj rukavaca i bilo ju je teško pratiti i novinarima, a kamoli javnosti, ovdje je stvar prilično jednostavna, stane gotovo u jednu rečenicu: Donald Trump je kao predsjednik – ne kao kandidat i privatni građanin – zloupotrebio svoj položaj da drugu državu ucijeni i uvuče u američki izborni proces za svoju korist. Točka. I to ne kaže neka nabrijana grupa demokrata s ljevice, nego to piše u bilješci o razgovoru koji je objavila sama Bijela kuća. Trump gotovo da nema manevarskog prostora za obranu. I stvar je dovoljno jasna – i nova – da je svatko može autonomno percipirati i procesuirati bez prethodnih znanja i nevezano o ishodu istrage za impeachment.
Novo istraživanje javnosti kaže vam sve: na pitanje jesu li Trupovi postupci problematični, čak 64 posto ispitanika odgovara potvrdno. Tragedija Amerike pod Trumpom oslikava se u odgovoru na drugo pitanje: Je li vas iznenadilo da je predsjednik Trump to napravio? “Da, iznenadilo me” – tako je odgovorilo samo 16 posto ispitanika.
Detaljna analiza papira koji dokazuju Trumpovu zloupotrebu vlasti: ovo bi moralo biti dovoljno za impeachment
Za razliku od ruske afere, ovdje je stvar prilično jednostavna: Donald Trump je kao predsjednik zloupotrebio svoj položaj
Izbor komičara Volodimira Zelenskog za predsjednika Ukrajine poremetio je planove Rudyja Giulianija da osigura reizbor Donalda Trumpa za predsjednika Amerike. U te planove morao se uključiti sam Trump. Počinju pritisci i zloupotreba ovlasti, koji će dovesti do impeachmenta, a možda budu osnova i za kazneni progon Trumpova privatnog odvjetnika.
Donald Trump podcijenio je opasnost od skandala s Ukrajinom. Njegovo temeljno nerazumijevanje politike uvjerilo ga je da je riječ o samo još jednom u nizu skandala – a već se izvukao od najgoreg, onog o suradnji s Rusijom koja je pomogla njegovu pobjedu 2016. Iako ovu aferu nije mogao zaustaviti, nije je ni pokušao usporiti, razvodniti: neočekivano kooperativan i bez opiranja – unatoč savjetima najbližih suradnika – kobno je pristao objaviti bilješku o sporom razgovoru s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim; potom je poslao Kongresu blokirani podnesak zviždača iz Bijele kuće, koji je upozorio da je zloupotrebio ovlasti. Trump je vjerovao da su to ubodi komarca; pokazalo se da bi od njih mogao iskrvariti.
U dvije i pol godine na čelu Amerike Trump je napravio bezbroj problematičnih poteza na rubu zakona – rugao se vladavini prava, podrivao demokratski poredak i predsjedničke ovlasti koristio za promociju vlastitih interesa, političkih i financijskih. No, Amerika – navikla na normalne predsjednike i njihove “normalne” prijestupe – nije znala spremno odgovoriti na Trumpovo bezakonje. U srazu čuvara normi i kršitelja normi, divljak je uvijek izlazio kao pobjednik. No, slučaj još uvijek anonimnog zviždača iz Bijele kuće – saznali smo da je riječ o analitičaru CIA-e, stručnjaku/inji za Ukrajinu i Rusiju – mogao bi mu konačno stati na rep.
Gotovo je sigurno da će Zastupnički dom izglasati impeachment
Optužbe su tako jasne, potvrđene Trumpovim izjavama i dokumentima koje je sam objavio, da je gotovo sigurno da će Zastupnički dom Kongresa izglasati impeachment predsjednika – tek treći put u američkoj povijesti da se takvo što dogodi. Ono što znamo danas, tek tjedan dana od izbijanja skandala, dovoljno je za impeachment. To će republikansku većinu u Senatu, koji treba odlučiti o eventualnom uklanjanju predsjednika s dužnosti, staviti u nezavidnu poziciju – hoće li svojim glasom amenovati Trumpovo bezakonje – i to u stvari koja je osjetljiva po pitanju nacionalne sigurnosti, gdje se republikanski senatori vole prodavati kao patrioti i jastrebi.
Detaljno sam proučio bilješku o razgovoru Trumpa i Zelenskog s kraja srpnja, kao i podnesak koji je zviždač na kraju uspio dobaciti do Kongresa. Riječ je o prozirnom, besramnom i lako shvatljivom pokušaju zloupotrebe položaja koje je Trump proveo uz pomoć starog prijatelja Rudyja Giulianija. Ideja je bila jednostavna: prisiliti Ukrajinu da pronađe – a zapravo fabricira – istrage, dokaze i optužnice protiv Trumpova rivala Joea Bidena, bivšeg potpredsjednika. Afera ima i tragikomični aspekt – Trump je pritiskom na Ukrajinu gurao i “alternativnu istinu” o serveru Hillary Clinton: “njeni mejlovi” nikako da prestanu biti referenca američke politike. Evo rekonstrukcije zloupotrebe vlasti, pročitane iz zasad poznatih dokumenata.
Trump je beskrajno vjerovao svom dugogodišnjem prijatelju Giulianiju
Priča o najvećem problemu Donalda Trumpa zapravo je priča o njegovu beskrajnom povjerenju u dugogodišnjeg prijatelja, bivšeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija i njegove spletke. Na vidjelo je izašao niz mutnih operacija koje je Giuliani vodio u Ukrajini i koje su trebale Trumpu pomoći u kampanji za reizbor iduće godine. Giuliani nije bilo kakav igrač. Osim što je blizak s Trumpom, ima i jake veze u Ukrajini. Razvija ih još od 2008., nakon što mu je propao pokušaj kandidature za predsjednika. Nekako je došao u kontakt s dr. Vitalijem Kličkom, bivšim boksačem koji se natjecao za gradonačelnika Kijeva. Bivši gradonačelnik New Yorka bio mu je savjetnik, ali je Kličko osvojio tek 18 posto glasova. No, Rudy je u idućim godinama nastavio raditi u Ukrajini kao masno plaćeni konzultant.
Nakon Trumpove pobjede na izborima, novi predsjednik htio je svoga prijatelja postaviti za ministra pravosuđa, ali se Giuliani nadao mjestu državnog tajnika, pa se zahvalio na toj ponudi, da bi na kraju izvisio – ministar pravosuđa postao je Jeff Sessions, a državni tajnik Rex Tillerson. Trump je Rudyja za utjehu imenovao savjetnikom predsjednika za cyber-sigurnost, što je 2017. godine, kad je objavljeno, bilo jednako komično kao i danas. No, Giuliani je znao iskoristiti savjetničku poziciju za osobnu korist. U Ukrajini, koja nije znala što očekivati od nove vlasti u Washingtonu i bojala se da je Trump marioneta Vladimira Putina, Giuliani je bio najtraženija osoba. Cijena njegovih konzultantskih usluga skočila je u nebesa – svi su htjeli razgovarati s Rudyjem jer su računali da je to najjeftiniji put do Trumpove milosti.
Čovjek koji je Trumpa izvukao od impeachmenta u ruskoj aferi
Iduće dvije godine, Giuliani je savjetovao Trumpa o nizu pitanja. Možda najvažnije: nagovorio ga je da ni slučajno ne razgovara s istražiteljima Boba Muellera, nego na njihova pitanja odgovori pisano. To je Trumpa gotovo sigurno spasilo od optužnice za ometanje pravnog postupka i vrlo vjerojatno od impeachmenta u ruskoj aferi. Iz zahvalnosti, Trump je Giulianija postavio za osobnog odvjetnika – tu je naslijedio Trumpova odvjetnika Michaela Cohena, koji je otišao u zatvor. U međuvremenu, postalo je jasno da se Trump izvukao iz ruske afere. Giuliani je počeo gledati prema kampanji za reizbor Trumpa 2020. godine.
Na novom zadatku u Kijevu, Giuliani je početkom ove godine upoznao Jurija Lucenka, ukrajinskog glavnog tužitelja. Taj je 2015. naslijedio korumpiranog Viktora Šokina, nakon što su Amerika i EU, preko tadašnjeg potpredsjednika Joea Bidena, Kijevu postavile ultimatum. Problem sa Šokinom nije bio u tome što je istraživao Bidenova sina Huntera, nego u tome što nije istraživao nikoga, a zemlja se gušila u korupciji. Ni nasljednik Lucenko nije se pokazao boljim – ozbiljne istrage nisu pokrenute ni pod njegovim vodstvom. No, početkom godine bilo je već jasno da korumpirana garnitura Petra Porošenka neće ostati na vlasti, pa je Lucenko tražio nove saveznike. Rudy Giuliani samo je čekao takvu priliku.
Rudy Giuliani nije uvijek bio cirkusant kakvog danas gledamo
Predsjednikov osobni odvjetnik često u javnosti širi teorije zavjere, zbog čega već dugo nema posebno visok rejting u američkim političkim i pravnim krugovima. U tome je sličan svome klijentu Trumpu, ali je kod Giulianija sklonost teorijama zavjere veće iznenađenje jer je on u prošlosti bio vrlo uspješan tužitelj, koji je New York oslobodio mafije, te potom prilično dobar gradonačelnik, koji je gotovo iskorijenio dotad ozbiljan ulični kriminal. Nakon napada 11. rujna 2001. postao je toliko omiljen da su ga prozvali “gradonačelnikom Amerike”. Drugim riječima, Rudy Giuliani nije uvijek bio cirkusant kakvog danas gledamo na TV-u. No, kako kaže naslov jedne knjige – “Sve što Trump dotakne, umre”. To se sigurno dogodilo s reputacijom Giulianija.
Ovo je bio Rudyjev ratni plan: dati ubojitu snagu dvjema teorijama zavjere iz mračnih kutaka interneta. Prvo, da intervenciju u američke izbore 2016. (onu koju je Muellerov izvještaj upravo pospremio u pisarnicu Kongresa) nije izvela Rusija, nego – Ukrajina. Osim što je dokazano neosnovana – znamo točno tko je iz Rusije intervenirao, protiv koga, uz čiju pomoć i na čiji nalog – ta se teorija zavjere temelji na posve suludoj tezi da je server Demokratske stranke, u koji su provalili ruski obavještajci, bio – i danas se nalazi – pazite sad: u Ukrajini! I da u njega nisu provalili Rusi, nego Ukrajinci, a demokrati su za sve optužili Rusiju, itd.
Druga je teorija zavjere, koju je Giuliani odlučio pretvoriti u oružje za kampanju, teza da je Biden pritisnuo vladu u Kijevu da smijeni tužitelja Šokina zato što je istraživao Bidenova sina Huntera, što nije točno – neću ponovo gnjaviti s detaljima jer sam o tome ovdje već pisao.
Kako je Giuliani svoje teorije zavjere progurao u medije
Da bi ove dvije teorije zavjere postale operativno oružje za političku borbu, trebaju im još dva sastojka – od kojih niti jedan nije istina. Prvo, treba im nekakvo pokriće istražnih organa; i drugo, treba im respektabilan medij koji će dati vjerodostojnost tako da ih stavi pod svoj brend. Prvi sastojak teško je dobiti u uređenim sustavima: čak ni Trumpovo ministarstvo pravosuđa nije se htjelo baviti Giulianijevim izmišljenim i nedokazivim ludorijama. No, Giulianiju je za početak bio dovoljan “prizvuk službenosti” – recimo da netko tu stvar “istražuje” ili da je negdje podignuta “prijava”. To teoriji zavjere daje težinu, bez obzira na ozbiljnost istrage ili prijave.
Kako prizvuk službenosti za svoje teorije nije mogao dobiti u Washingtonu, Giuliani se okrenuo Kijevu. Tamo ga je dočekao glavni tužitelj Lucenko – čovjek koji je slutio promjenu vlasti na skorim ukrajinskim izborima i tražio saveznika. Prvi susret u Kijevu očito je bio plodan, jer je predsjednikov osobni odvjetnik ostao u kontaktu s glavnim tužiteljem. Lucenko je brzo došao u New York, gdje se susreo s Giulianijem u njegovu uredu. Za susret znamo još iz novinskih izvještaja iz tog doba jer su dvojica razgovor uz viski nastavili u obližnjem cigar-baru, gdje su ih vidjeli novinari. Sve se poklopilo kao u filmu – bio je to početak jednog divnog prijateljstva.
Uskoro su osvanuli i prvi plodovi: Giuliani je pronašao medij koji će objaviti niz članaka o navodnim istragama u Ukrajini servera Hillary Clinton i poslova Joea Bidena. The Hill je relativno ozbiljan news-portal koji prati gotovo isključivo američku politiku. No, jedan od zaposlenika The Hilla je John Solomon, najniža sorta pro-trumpovskog autora, pored kojega Sean Hannity djeluje kao Walter Cronkite ili Christiane Amanpour. Lucenko je demantirao Solomonove navode, ali to medije sklone Trumpu nije omelo. Dapače, Solomon za širenje svojih teorija svake večeri dobije prostor baš kod Hannityja na “državnoj televiziji” Fox News.
Planove su mu omeli izbori u Ukrajini i pobjeda Zelesnkog
Giuliani novinarima sa svoje liste šalje linkove na Solomonove tekstove i počinje javno govoriti da je otkrio “collusion” između Ukrajine i Hillary te korupciju Bidena. Zviždač u podnesku citira ove događaje, koji su se zbivali bez skrivanja. Na pitanje novinara zna li klijent Trump što on radi u Ukrajini, Giuliani tad potvrđuje da “sve radi u dogovoru s Trumpom”.
“Mi se ne uplićemo u izbore, nego se uplićemo u istrage, a to nije zabranjeno”, besramno kaže Giuliani novinarima. Nije jasno tko su “mi”, jer je on u Ukrajini očito nastupao u Trumpovo ime: da li kao privatni odvjetnik ili izaslanik najmoćnijeg čovjeka na svijetu – sugovornicima je ostavljeno da sami odgovore na to pitanje. Uskoro je i Trump u tvitovima počeo ponavljati Giulianijeva “saznanja” o “ukrajinskom serveru” Hillary Clinton i navodnoj korupciji Bidena. Ukratko, Giuliani je priču uspješno postavio na tračnice i uputio je prema kampanji 2020.
No, plan za izbore omeli su – izbori u Ukrajini. Nakon potpunog poraza Porošenka i njegove stranke na predsjedničkim, pa parlamentarnima izborima, šanse da se glavni tužitelj Lucenko održi na vlasti postale su gotovo nikakve. Za Giulianijev plan bilo je ključno da sačuva kompanjona na poziciji u Kijevu – nije teško zamisliti Lucenka kako u jesen 2020., mjesec dana pred američke izbore, podiže optužnicu protiv Bidena – imao za nju dokaza ili ne – te tako baca demokratsku kampanju u kaos, daje presudnu prednost Trumpu, koji potom pobjeđuje. No, izgledni odlazak Lucenka ostavio je pitanje – tko će isfabricirati dokaze i optužnicu?
Trump je osobno počeo pritiskati novog ukrajinskog predsjednika
Izbor komičara Volodimira Zelenskog za predsjednika Ukrajine poremetio je planove Rudyja Giulianija da osigura reizbor Donalda Trumpa za predsjednika Amerike. Sad se u te planove morao uključiti sam Trump. Počinju pritisci i zloupotreba ovlasti, koji će dovesti do impeachmenta, a možda budu osnova i za kazneni progon Trumpova privatnog odvjetnika.
Najavom u svibnju da ponovno ide u Kijev razgovarati o svojim istragama, Giuliani je poslao prvi signal – već sutradan je otkazao putovanje objavivši da je nova ukrajinska vlast “neprijatelj Trumpa i neprijatelj Amerike”. Bilo je jasno da više ne može spasiti Lucenka i da pokušava pritiskom pridobiti suradnju Zelenskog. Paralelno, Trump otkazuje sudjelovanje Mikea Pencea na inauguraciji predsjednika; u Kijev šalje Ricka Perryja, trećerazrednog ministra energetike.
Pritisak raste idućeg mjeseca, kad Trump blokira isplatu pomoći Ukrajini koju je Kongres već bio odobrio. U Bijeloj kući znaju da je to nedopustivo, ali Trump im daje nalog da blokadu objasne laži o “zastoju u procesu između agencija”. Blokadom pomoći Trump je stvorio polugu za ucjenu: zviždač u svom podnesku govori da su mu visoki dužnosnici Bijele kuće rekli kako je Trump htio vidjeti je li Ukrajina “spremna igrati igru”. Rječnik kuma mafije, ne predsjednika.
Predsjednik Zelenski očito je bio spreman prihvatiti Trumpovu igru
Vrhunac pritiska dolazi s Trumpovim pozivom Zelenskom 25. srpnja. Predsjednik se osjećao “oslobođenim” jer je dan ranije u Senatu svjedočio Mueller – iz suzdržanog nastupa specijalnog istražitelja bilo je jasno da su umrli izgledi demokrati za daljnje akcije protiv Trumpa u ruskoj aferi. Uvjeren da se izvukao od jedne optužbe za uplitanje strane države u izborni proces – pa može krenuti u novi pokušaj – sam Trump spomenuo je Muellerovo svjedočenje Zelenskom.
U pravoj mafijaškoj maniri, podsjetio je Zelenskog koliko je Amerika pomogla Ukrajini, a kad je predsjednik zahvalio i rekao da mu treba još protutenkovskih raketa, Trump se požalio da odnos “nije recipročan” i dodao: “Zato mi trebaju vaše usluge”. Nije se ustručavao, nego iznio sadržaj “usluga”: prvo, rekao je Trump, Ukrajina treba istražiti server Demokratske stranke navodno smješten u Ukrajini; potom treba istražiti korupciju Joea Bidena. Dvije teorije zavjere, koje je Giuliani nastojao pretvoriti u predizborno oružje za Trumpovu kampanju, postale su službeni uvjeti koje američki predsjednik postavlja za suradnju i pomoć Ukrajini. Sve bi ovo ostalo skriveno da nije bilo istupa zviždača iz CIA-e, koji je upozorio na Trumpove zloupotrebe.
Po svemu što znamo iz razgovora Trumpa i Zelenskog, kao i iz događaja koji su uslijedili, novi ukrajinski predsjednik bio je spreman “igrati igru”. I prije Trumpovih uvjeta pokazao je krajnju snishodljivost, pohvalivši se da je za posjeta Americi bio odsjeo u Trumpovu hotelu. To je inače najbezočniji oblik korupcije, koji se događa svakodnevno – strane delegacije kupuju pristup predsjedniku tako što odsjedaju u njegovim hotelima i resortima i tako pune Trumpove kofere. Zelinski je Trumpu otvoreno rekao da će postaviti svog tužitelja koji će istražiti sve što treba.
Najbliži Trumpovi suradnici očito su pokušali sve zataškati
Nakon razgovora, svojim ljudima je očito dao signal da “igraju igru”, jer je Giuliani uskoro odletio u Madrid na susret s Andrijem Jermakom, njegovim glavnim savjetnikom, i u detalje mu objasnio što Trump traži. Giuliani je bio na dobrom putu da suradnju jednog korumpiranog tužitelja zamijeni suradnjom drugog. Šanse za predizborno “listopadsko iznenađenje” protiv Bidena ponovno su porasle. No, sad je za to bilo nužno sudjelovanje samog predsjednika, a ne samo njegova “slobodnog agenta” Giulianija. To je značilo da o zloupotrebi ovlasti postoji trag u Bijeloj kući. On bi ostao dobro sakriven da nije bilo zviždača iz CIA-e.
Najbliži Trumpovi suradnici shvatili su koliko su kompromitirajuće predsjednikove riječi iz razgovora sa Zelenskim. Zviždač u svom podnesku kaže da su zbog toga dali nalog da se puni transkript razgovora protuzakonito spremi na poseban server Bijele kuće – onaj gdje se inače čuvaju najveće tajne iz domene nacionalne sigurnosti. Iako u razgovoru nije bilo ništa osjetljivo po nacionalnu sigurnost, sakrili su ga na posebni server da zataškaju Trumpove postupke.
Puni transkript razgovora dvojice predsjednika i dalje nije dostupan javnosti – zasad imamo samo bilješku o razgovoru, punu rupa u njihovim rečenicama, označenih s tri točkice. No, Bijela kuća je potvrdila navode zviždača da je razgovor sakriven na specijalni server – što samo po sebi može predstavljati još jednu točku u optužnici koju će iznjedriti proces impeachmenta. Trump od svoga uzora Richarda Nixona nije naučio najvažniju lekciju – ako te uhvate, neće te uhvatiti zbog samog prijestupa, nego zbog pokušaja da ga zataškaš. U zataškavanju se moraš osloniti na druge ljude, koji vide što radiš i razumiju zašto to radiš. Njima je to jasan signal: kad se nešto zataškava, prije ili kasnije zbog toga će netko najebati. U pravilu, prvi najebu oni na nižim pozicijama, koji zataškavaju. Zato oni lako progovore da spase svoju guzicu.
Na serveru se nalaze i razgovori s Putinom i saudijskim princom
Točno to se počelo ovih dana događati u Trumpovoj Bijeloj kući. Iz vedra neba smo saznali da razgovor sa Zelenskim nije jedini takav transkript spremljen na supersigurni server – tamo su, kažu izvori iz Bijele kuće, transkripti još najmanje dva razgovora: s Putinom i sa saudijskim princom Mohamednom bin Salmanom. Takvu informaciju zna samo četvero-petero ljudi iz najužeg Trumpova kruga, koji su sakrili te razgovore. To što je danas znamo svi, govori da ljudi od Trumpova najvećeg povjerenja vide kamo ovo sve ide, pa pokušavaju spasiti svoju guzicu.
U takvoj situaciji, paranoja je očekivana reakcija čak i kod ljudi s debljom kožom od Trumpa. On je nekidan javno pitao “tko je zviždaču dao informacije?” i te ljude usporedio sa “špijunima i veleizdajnicima, s kojima smo se prije znali obračunati”. No, curenje iz najužeg kruga nije stalo nakon predsjednikove prijetnje smrtnom kaznom, jer je netko iz njegova najužeg kruga pustio još jednu dosad nepoznatu informaciju: Trump je u zloglasnom susretu u Ovalnom uredu u svibnju 2017., dan nakon što je smijenio direktora FBI-a Jima Comeyja, rekao ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu i ambasadoru u Washingtonu Sergeju Kisljaku da mu “ne smeta što su se Rusi upleti u američke izbore 2016. jer i Amerika to isto radi po svijetu”.
Za razliku od ruske afere, stvar je ovdje prilično jednostavna
Formalni proces impeachmenta u Kongresu dat će puno odgovora – recimo, što je to Trump rekao Putinu i MBS-u da je sadržaj razgovora protuzakonito proglašen stvari od nacionalne sigurnosti? Što pod zakletvom kažu ljudi koji su to sakrivali? Što se još krije na serveru koji je Trumpova administracija zloupotrebila za skrivanje njegova bezakonja? No, u aferi s Ukrajinom već znamo dovoljno za zaključak da će impeachement biti potvrđen u Zastupničkom domu. Trump je jasno zloupotrebio ovlasti ne bi li prisilio drugu državu da sudjeluje u njegovoj shemi pribavljanja “prljavštine” – stvarne ili fabricirane – protiv izglednog izbornog izazivača. Zato je demokratima, posebno onima iz okruga gdje je Trump pobijedio 2016., bilo lako glasati za pokretanje impeachmenta – ne samo da su optužbe lako dokazive, nego su i vrlo jednostavne.
Za razliku od ruske afere, koja je imala bezbroj rukavaca i bilo ju je teško pratiti i novinarima, a kamoli javnosti, ovdje je stvar prilično jednostavna, stane gotovo u jednu rečenicu: Donald Trump je kao predsjednik – ne kao kandidat i privatni građanin – zloupotrebio svoj položaj da drugu državu ucijeni i uvuče u američki izborni proces za svoju korist. Točka. I to ne kaže neka nabrijana grupa demokrata s ljevice, nego to piše u bilješci o razgovoru koji je objavila sama Bijela kuća. Trump gotovo da nema manevarskog prostora za obranu. I stvar je dovoljno jasna – i nova – da je svatko može autonomno percipirati i procesuirati bez prethodnih znanja i nevezano o ishodu istrage za impeachment.
Novo istraživanje javnosti kaže vam sve: na pitanje jesu li Trupovi postupci problematični, čak 64 posto ispitanika odgovara potvrdno. Tragedija Amerike pod Trumpom oslikava se u odgovoru na drugo pitanje: Je li vas iznenadilo da je predsjednik Trump to napravio? “Da, iznenadilo me” – tako je odgovorilo samo 16 posto ispitanika.