Sad se već radi o ozbiljnom i sustavnom političkom problemu. Odnos prema potrošačima, dakle prema biračima u Hrvatskoj, postaje sve kritičnija točka društvene zbilje u kojoj se, pod pritiskom globalnih gospodarskih silnica i lokalnih promašaja, zgušnjavaju masni profiti vrlo malog broja dobitnika i sve oporiji gnjev svih ostalih.
Kad na tako očitoj vjetrometini ostanu golemi postotci onih s kraćim krajem u rukama, najgora stvar koja se može dogoditi za vlast je fizička blizina nekih izbora. A u narednih dvadesetak mjeseci, valja podsjetiti, u Hrvatskoj će se održati – svi – demokratski izbori: lokalni, parlamentarni, predsjednički i europski.
Očito je, stoga, da ono što se događa posljednjih tjedana može imati velik utjecaj na budućnost Hrvatske do kraja ovog desetljeća, kao i da bi vlast morala očajnički pokušavati izvaditi barem nekoliko aduta iz rukava kako bi spriječila da kola odu nepovratno nizbrdo. Jer, sad se već radi o savršenoj oluji problema i to onih koji prokleto precizno gađaju džepove najvećeg dijela građana – a (u mirnodopskim okolnostima) nema kraćeg puta od onog između biračkog džepa i glasačke kutije.
Povratak prekograničnog shoppinga
Za golemu inflaciju, koja evo već dvije godine hara Hrvatskom, vlast svakako nije kriva. No, očito je da nešto ozbiljno škripi u odgovoru hrvatske administracija na ovu nepogodu, jer je Hrvatska konstantno pri vrhu europskih tablica po rastu cijena. S tim da, s obzirom na kupovnu moć stanovništva i nekoliko puta viši rast cijena hrane i pića, inflacija ovdje daleko jače udara nego u većini drugih članica Europske unije.
Stvar sad već dovoljno dugo traje da priče o tome kako je “Vlada ograničila cijene energenata” imaju sve manje prođu, a borba s inflacijom u stvarnosti poprima otprije poznati obrazac – onaj uz koji rutinski idu pogrdne kvalifikacije na račun vlasti u zemlji. Naime, vraća se prekogranični shopping, nekad omiljeni “sport” hrvatskih obitelji koje su, ovisno o geografskoj lokaciji, svoje osnovne potrebe zadovoljavali u višestruko jeftinijim trgovinama u susjednim zemljama: Mađarskoj, Sloveniji i BiH.
Društvene mreže pune su svjedočanstava o tome koliko su različite cijene istih artikala u istim trgovinama udaljenim međusobno samo kojih desetak kilometara i jednu državnu granicu. Pomalo melankolično ovdje valja zaključiti kako je više nego čuvena web stranica Ministarstva gospodarstva s cijenama proizvoda u Hrvatskoj sad postala i teoretski suvišna (praktično je to bila od prvog dana). Namirnice se sve više nabavljaju – izvan Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teror na otocima
Posebna priča je teror cijenama na morskim destinacijama. U istim trgovinama na kontinentu i na obali – pogotovo na otocima – cijene znaju značajno varirati, dovodeći lokalno stanovništvo još bliže rubu elementarne financijske održivosti.
Trgovačke marže su se, pritom, lijepo podebljale na račun standarda građana i u korist stope inflacije. Za rast cijena u prošloj godini (stopa inflacije je bila 10,8 posto) najzaslužniji je baš rast marži, a s obzirom na to kako stvar izgleda na blagajnama, teško da je drugačije i ove godine.
Ne može se, doduše, reći da Vlada nije poduzela ništa po pitanju trgovina. Evo, zabranila je rad nedjeljom. Što je one koji ionako doživljavaju manji živčani slom sa svakim računom sad natjeralo i da trgovine subotom (i one rijetke koje rade nedjeljom) pretvore u manju epizodu nekad davno iznimno popularnog edukativnog dokumentarnog serijala pod nazivom “Opstanak”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Panika u europskim centralama
I dok se raja muči ne samo s plaćanjem, nego evo sad već i s nabavkom osnovnih potrepština, oni sa sretnijeg kraja društvene ljestvice plivaju u privilegijama koje im država ne kani ograničavati. Banke ostvaruju ogromne profite na račun kamata koje im plaća HNB, ali im ne pada na pamet povećavati kamatne stope na štednju građana.
U lipnju je tako kamatna stopa na oročena sredstva građana bila oko jedan posto, što u situaciji kad je inflacija preko osam posto predstavlja doista ponudu koju je gotovo nemoguće odbiti. Oko toga se posljednjih tjedana (iako problem traje već više od godinu dana) aktivirao ministar financija Marko Primorac koji bankama prijeti da će građanima omogućiti da kupuju trezorske zapise – zapravo kratkoročne posudbe državi.
Trezorski zapisi? Zvuči kao nešto za čime bi se mogle pomamiti hrvatske štediše (da, kamata će i tu biti znatno niža od stope inflacije) i kao razlog za to da “domaće” banke u svojim zapadnoeuropskim centralama organiziraju krizne sastanke usred kolovoza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ucjena stanovanjem
Na kraju, ali zapravo na početku svega, stoji i problem s teško… zapravo – nepriuštivim stanovanjem. Cijene kvadrata su tolike da one iz 2008. godine, netom prije nego što se cijeli sektor urušio u najgoroj krizi u našim životima, izgledaju kao dječja igrarija. Trebate, recimo, mini-garsonijeru od devet kvadrata u Zagrebu? Nema problema, ako ste spremni za nju platiti 40 tisuća eura. Devet kvadrata. Četrdeset tisuća eura.
Država? Eno i dalje provodi program subvencioniranja stambenih kredita koji već godinama – diže cijene stambenih kvadrata. Eh, da, radi se odnedavno – u sedmoj godini mandata Vlade Andreja Plenkovića – i na dokumentu koji se zove Nacionalni plan stambene politike Republike Hrvatske. Sve će, nema sumnje, biti dobro.
Hoće li to biti dovoljno?
Svaka od navedenih kriznih situacija iza sebe ostavlja gomilu nezadovoljnih i bijesnih ljudi, sve svjesnijih da su ostavljeni na vjetrometini tržišta, reguliranog tek toliko da se omogući dobra zarada na sve načine uvezanim igračima. Nema sumnje da će se u izbornoj godini transferima iz proračuna pokušati koliko-toliko zamaskirati zjapeći jaz nejednakosti i olakšati teret koji ekonomska situacija stavlja na leđa biračima, ali vremena za ozbiljne i dugoročnije zahvate jednostavno više nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najvjerojatnije će se s par tura povišica ili jednokratnih bonusa na plaće i mirovine pokušati primiriti sve jasniji bijes i da će se, s dobro kontroliranih medijskih adresa biračima manijakalnom upornošću poručivati da je, ionako, svaka alternativa užasavajuća. Ili će se pokušati kratkoročnim simulacijama mjera, poput već spomenute stranice s cijenama i hiperprodukcijom “strateških” dokumenata razgoriti sjaj svijetle budućnosti koja samo što nije došla. Kako vrijeme prolazi, međutim, sve je jači dojam da je krajnje upitno hoće li takvi Potemkinovi zahvati moći održati na vlasti Plenkovića i njegovo društvo.
Dok cijene divljaju, HDZ je isporučio građane bankama i trgovačkim lancima kojima dopušta enormne profite
Ne može se ipak reći da Vlada nije napravila ništa oko stanja u trgovinama - evo, zabranili su rad nedjeljom
Rast cijena sad već dovoljno dugo traje da priče o tome kako je “Vlada ograničila cijene energenata” imaju sve manje prođu, a borba s inflacijom u stvarnosti poprima otprije poznati obrazac - onaj uz koji rutinski idu pogrdne kvalifikacije na račun vlasti u zemlji. Naime, vraća se prekogranični shopping
Sad se već radi o ozbiljnom i sustavnom političkom problemu. Odnos prema potrošačima, dakle prema biračima u Hrvatskoj, postaje sve kritičnija točka društvene zbilje u kojoj se, pod pritiskom globalnih gospodarskih silnica i lokalnih promašaja, zgušnjavaju masni profiti vrlo malog broja dobitnika i sve oporiji gnjev svih ostalih.
Kad na tako očitoj vjetrometini ostanu golemi postotci onih s kraćim krajem u rukama, najgora stvar koja se može dogoditi za vlast je fizička blizina nekih izbora. A u narednih dvadesetak mjeseci, valja podsjetiti, u Hrvatskoj će se održati – svi – demokratski izbori: lokalni, parlamentarni, predsjednički i europski.
Očito je, stoga, da ono što se događa posljednjih tjedana može imati velik utjecaj na budućnost Hrvatske do kraja ovog desetljeća, kao i da bi vlast morala očajnički pokušavati izvaditi barem nekoliko aduta iz rukava kako bi spriječila da kola odu nepovratno nizbrdo. Jer, sad se već radi o savršenoj oluji problema i to onih koji prokleto precizno gađaju džepove najvećeg dijela građana – a (u mirnodopskim okolnostima) nema kraćeg puta od onog između biračkog džepa i glasačke kutije.
Povratak prekograničnog shoppinga
Za golemu inflaciju, koja evo već dvije godine hara Hrvatskom, vlast svakako nije kriva. No, očito je da nešto ozbiljno škripi u odgovoru hrvatske administracija na ovu nepogodu, jer je Hrvatska konstantno pri vrhu europskih tablica po rastu cijena. S tim da, s obzirom na kupovnu moć stanovništva i nekoliko puta viši rast cijena hrane i pića, inflacija ovdje daleko jače udara nego u većini drugih članica Europske unije.
Stvar sad već dovoljno dugo traje da priče o tome kako je “Vlada ograničila cijene energenata” imaju sve manje prođu, a borba s inflacijom u stvarnosti poprima otprije poznati obrazac – onaj uz koji rutinski idu pogrdne kvalifikacije na račun vlasti u zemlji. Naime, vraća se prekogranični shopping, nekad omiljeni “sport” hrvatskih obitelji koje su, ovisno o geografskoj lokaciji, svoje osnovne potrebe zadovoljavali u višestruko jeftinijim trgovinama u susjednim zemljama: Mađarskoj, Sloveniji i BiH.
Društvene mreže pune su svjedočanstava o tome koliko su različite cijene istih artikala u istim trgovinama udaljenim međusobno samo kojih desetak kilometara i jednu državnu granicu. Pomalo melankolično ovdje valja zaključiti kako je više nego čuvena web stranica Ministarstva gospodarstva s cijenama proizvoda u Hrvatskoj sad postala i teoretski suvišna (praktično je to bila od prvog dana). Namirnice se sve više nabavljaju – izvan Hrvatske.
Teror na otocima
Posebna priča je teror cijenama na morskim destinacijama. U istim trgovinama na kontinentu i na obali – pogotovo na otocima – cijene znaju značajno varirati, dovodeći lokalno stanovništvo još bliže rubu elementarne financijske održivosti.
Trgovačke marže su se, pritom, lijepo podebljale na račun standarda građana i u korist stope inflacije. Za rast cijena u prošloj godini (stopa inflacije je bila 10,8 posto) najzaslužniji je baš rast marži, a s obzirom na to kako stvar izgleda na blagajnama, teško da je drugačije i ove godine.
Ne može se, doduše, reći da Vlada nije poduzela ništa po pitanju trgovina. Evo, zabranila je rad nedjeljom. Što je one koji ionako doživljavaju manji živčani slom sa svakim računom sad natjeralo i da trgovine subotom (i one rijetke koje rade nedjeljom) pretvore u manju epizodu nekad davno iznimno popularnog edukativnog dokumentarnog serijala pod nazivom “Opstanak”.
Panika u europskim centralama
I dok se raja muči ne samo s plaćanjem, nego evo sad već i s nabavkom osnovnih potrepština, oni sa sretnijeg kraja društvene ljestvice plivaju u privilegijama koje im država ne kani ograničavati. Banke ostvaruju ogromne profite na račun kamata koje im plaća HNB, ali im ne pada na pamet povećavati kamatne stope na štednju građana.
U lipnju je tako kamatna stopa na oročena sredstva građana bila oko jedan posto, što u situaciji kad je inflacija preko osam posto predstavlja doista ponudu koju je gotovo nemoguće odbiti. Oko toga se posljednjih tjedana (iako problem traje već više od godinu dana) aktivirao ministar financija Marko Primorac koji bankama prijeti da će građanima omogućiti da kupuju trezorske zapise – zapravo kratkoročne posudbe državi.
Trezorski zapisi? Zvuči kao nešto za čime bi se mogle pomamiti hrvatske štediše (da, kamata će i tu biti znatno niža od stope inflacije) i kao razlog za to da “domaće” banke u svojim zapadnoeuropskim centralama organiziraju krizne sastanke usred kolovoza.
Ucjena stanovanjem
Na kraju, ali zapravo na početku svega, stoji i problem s teško… zapravo – nepriuštivim stanovanjem. Cijene kvadrata su tolike da one iz 2008. godine, netom prije nego što se cijeli sektor urušio u najgoroj krizi u našim životima, izgledaju kao dječja igrarija. Trebate, recimo, mini-garsonijeru od devet kvadrata u Zagrebu? Nema problema, ako ste spremni za nju platiti 40 tisuća eura. Devet kvadrata. Četrdeset tisuća eura.
Država? Eno i dalje provodi program subvencioniranja stambenih kredita koji već godinama – diže cijene stambenih kvadrata. Eh, da, radi se odnedavno – u sedmoj godini mandata Vlade Andreja Plenkovića – i na dokumentu koji se zove Nacionalni plan stambene politike Republike Hrvatske. Sve će, nema sumnje, biti dobro.
Hoće li to biti dovoljno?
Svaka od navedenih kriznih situacija iza sebe ostavlja gomilu nezadovoljnih i bijesnih ljudi, sve svjesnijih da su ostavljeni na vjetrometini tržišta, reguliranog tek toliko da se omogući dobra zarada na sve načine uvezanim igračima. Nema sumnje da će se u izbornoj godini transferima iz proračuna pokušati koliko-toliko zamaskirati zjapeći jaz nejednakosti i olakšati teret koji ekonomska situacija stavlja na leđa biračima, ali vremena za ozbiljne i dugoročnije zahvate jednostavno više nema.
Najvjerojatnije će se s par tura povišica ili jednokratnih bonusa na plaće i mirovine pokušati primiriti sve jasniji bijes i da će se, s dobro kontroliranih medijskih adresa biračima manijakalnom upornošću poručivati da je, ionako, svaka alternativa užasavajuća. Ili će se pokušati kratkoročnim simulacijama mjera, poput već spomenute stranice s cijenama i hiperprodukcijom “strateških” dokumenata razgoriti sjaj svijetle budućnosti koja samo što nije došla. Kako vrijeme prolazi, međutim, sve je jači dojam da je krajnje upitno hoće li takvi Potemkinovi zahvati moći održati na vlasti Plenkovića i njegovo društvo.