Dr. Bekić za Telegram: Regija nam neće pomoći da budemo jači u Europskoj uniji. To je čista zabluda
Publicist Darko Bekić analizira poruke sa skupa Summit 100
Zanimljive vijesti stižu iz Portoroža, sa skupa pompoznog naslova „Summit 100“, koji je okupio najviđenije tajkune i bankare iz Hrvatske, Slovenije i balkanskih zemalja bivše Jugoslavije. Kako piše Večernji list, „poduzetnici su političarima dali niz zadataka“. Kako demokratski i moderno to zvuči. Intonaciju poduzetničkih zahtjeva naspram političara sublimirao je Emil Tedeschi u epohalnoj rečenici: “Mi smo male zemlje. Regija je jedino rješenje“.
Naravno, činjenica da je Hrvatska članica Europske Unije, gdje bi prvenstveno trebala tražiti svoju ekonomsku perspektivu, Tedeschiju ne znači ništa. Štoviše, naši tajkuni izričito odbijaju europsku orijentaciju Hrvatske, jer – kako naglašava izvjestilac Večernjaka – „regija mora raditi skupa“ da ne bi „postala podružnica velikih europskih tvrtki“. Pa kako se to nismo ranije sjetili: EU je za nas velika zamka iz koje nas može spasiti samo novo jugoslavensko udruživanje.
Val ‘neojugoslavizma’
Ovim naglascima sa skupa u Portorožu konačno se potvrdila moja stara teza da iza vala neojugoslavizma u Hrvatskoj ne stoji nikakva UDBA ili nekakvi “jugoslavenski” orijentirani građani, već naši najveći poduzetnici, odnosno, hrvatski nacionalni kapital. A kako su samo poduzetni, ti naši poduzetnici. Oni su u Portorožu nazočnim političarima – ni manje ni više – već odredili da prvi korak u stvaranju nove integracije bude uspostava nekog „regionalnog koordinacijskog tijela“. Kakva transformacija hrvatskog kapitala.
Potsjetimo, naime, da je taj kapital između 60-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bio personificiran u tehnokratskom vodstvu najvećih hrvatskih tvrtki, ali je stvarno bio pod kontrolom radničkih savjeta, dakle, hrvatskih radnika. Po njihovim uputstvima, direktori su i tada političarima, odnosno vodstvu tadašnjeg SKH, davali niz zadataka.
Suflirali su im da se zalažu za što veću decentralizaciju SFRJ, zato što je centralistička, savezna birokracija izvlačila “višak vrijednosti”, odnosno, oduzimala hrvatskim poduzećima i, u krajnjoj liniji, hrvatskim radnicima-samoupravljačima, velik dio njihova dohotka. Kada se tim zahtjevima suprotstavilo velikosrpsko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem, hrvatska radnička klasa i čitav narod bili su prisiljeni da se na referendumu – 96-postotnim glasanjem za – izjasne za osamostaljenje Republike Hrvatske.
Povratak u prošlost
Danas, nakon uspostave kapitalističkog sustava, hrvatski nacionalni kapital, posebno, njegov najjači dio, koji je spreman i sposoban za vlastiti izvoz kapitala, opet daje niz zadataka političarima. Ali, ovoga puta, on aktualnoj vlasti suflira da se vrate tamo, odakle je prvi puta tražio da se maknu, to jest u “regiju kao jedino rješenje.”
Naravno, okolnosti u kojima novi hrvatski nacionalni kapital to čini, potpuno su drugačije nego između 60-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Tada su direktori velikih hrvatskih poduzeća decentralizaciju SFRJ – pa čak i “pravo na samoodređenje do osamostaljenja” – zagovarali u interesu i po nalogu hrvatskih radnika, koji u savezne fondove nisu htjeli uplaćivati više nego što je neophodno potrebno.
Danas, u uvjetima obnovljenog kapitalističkog poretka, naš nacionalni kapital više nije pod kontrolom radničkih savjeta, koji su s njim prilično racionalno postupali i, najvećim dijelom, reinvestirali, već se nalazi se u privatnom vlasništvu uske skupine najbogatijih za koje – što izravno što posredno – rade deseci i stotine tisuća obespravljenih radnika. Svjesni su da su presitni ili / i nekonkurentni na europskom i svjetskom tržištu, pa u strahu od moćnijih europskih kapitalista, proizvodnju i svako drugo poslovanje žele prebaciti ili udružiti sa zemljama ex-Jugoslavije, ali sada pod novoskovanim, stupidnim brendnejmom “Adria-Balkan”.
Nema nam tu koristi
Naravno, ni hrvatska radnička klasa niti nacija (već prema tome, koji od ta dva termina više volite) od povratka u regiju ne bi imali nikakve koristi, jer ni na koji način ne bi mogli participirati u „društvenoj preraspodjeli“ profita, ostvarenog na teritoriju „Adria-Balkana“.
Naprotiv, postoji velika opasnost da bi seljenjem proizvodnje u balkanske zemlje, za hrvatske radnike bilo izgubljeno još više radnih mjesta. Međutim, treba priznati da postoje dobre šanse da se računi njihovih gospodara u stranim bankama još višestruko povećaju.
Dr. Darko Bekić je bivši novinar i publicist, prvi savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za vanjsku politiku, veleposlanik i pomoćnik ministra vanjskih poslova u vladi Ivice Račana, autor više knjiga i studija o povijesti međunarodnih odnosa. U izdanju “Školske knjige” uskoro mu izlazi prvi tom dvosvješčane “Povijesti hrvatske diplomacije”.