Skoro pola bruto zarade su porezi i davanja. Ako ima firmu, mora paziti da poplaća sve obaveze na vrijeme, inače idu ovrhe i drugi cirkusi, uključujući i stečaj. Radi neki projekt za inozemnog naručitelja, država mu na ime poreza uzme 40 posto honorara koji je uplaćen u Washingtonu, ni luk jela, ni luk mirisala. Koncert: porez. Prijevod: porez. Izgradnja kuće: porez. Udaraju na sve. Sve.
I sad građaninu N. ne ide u glavu kako to da je država od 2018. godine do sada otpisala 19 milijardi kuna privatnim osobama, tvrtkama i obrtima. Devetnaest milijardi. Tko su ti sretnici koji ne plate nikad ništa i na kraju im sve to ostane? Kako su oni izvukli takvu lutriju u životu?
Pomisliš da ljudi u Poreznoj upravi rade
Zastrašujuće podatke o otpisu poreznih dugova u Hrvatskoj dobio je Večernji list. Tražili su informacije povodom vijesti da se Porezna uprava Ministarstva financija hvali kako je porezni dug u ovu godinu dana smanjen za 472 milijuna kuna. Divno, pomisliš, ljudi rade.
Paze naši poreznici da se dugovi prema državi ne prevale na građanina N., koji nema ni za sebe, spava u pidžami iz gimnazije, a kamoli da mu se nameće solidarnost s osobama koje, za razliku od njega, izvrdavaju svoje obaveze prema ”državi koju vole”.
Pa onda za taj nezakonito spašeni novac mogu opušteno kupovati luksuzne stanove i takve automobile koje građanin N. gleda po ulici i misli, blagi bože, tko ovo može imati. Mogu ljetovati na Barbadosu, vječno ljeto, ah, tako čovjek zna zašto živi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogao bi se napisati kriminalistički roman
Predmnijevam nekako da bi se o ovome, s nešto malo istraživanja, mogao napisati kriminalistički roman. Država stalno objavljuje liste poreznih dužnika jer je kao uredna, kao skrupulozna, stroga i pravična i neće nijednom liscu progledati kroz prste da njen uvaženi građanin i birač N. ne bi pomislio da je s njime nejednak. Ne želi država da kojekakav švindler može ono zbog čega bi građanin N., sa ženom i djecom, već sjedio u kartonu pod mostom.
Ali vidi kakva je to paralaža i opsjena. Basnoslovnih 19 milijardi skinuli su s leđa družini koja izbjegava porez samo u ovih nekoliko godina, za vrijeme ministra financija Zdravka Marića i sada Primorca. S praksom ”sistemskog” otpisa dugova krenulo se, navodno, 2017. godine i već je te godine, u startu, izbrisano zamalo osam milijardi poreznih dugovanja. Čekali pa dočekali. Onda se pribrojilo ovih 19 milijardi.
A kako to ide, to znamo, skoro svatko se susreo s takvim primjerima čak i u vlastitoj okolini, a ako nije, čitao je u novinama sudske izvještaje o prebacivanju nekretnina na rodbinu da se nema što plijeniti i iz čega se naplatiti. O zatvaranju jedne prezadužene tvrtke i otvaranju nove i zdrave kao dren. I o dogovorima s poreznim upravama da se dug razvlači do sretne zastare.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zakonodavac pogoduje malverzantima
A zastara brzo i dođe. Zastarni rok za porez u ovoj je zemlji šest godina, samo šest. U mnogim je državama – nikad. Tako i treba biti, ama nikad, kakva zastara. Što si dužan, plati. Ali kvaka je u tome da ovdje i zakonodavac, što će reći parlamentarna većina, pogoduje malverzantima koji potkradaju državu i prostodušnog građanina N. jer mnogo mutnih tipova čini njihovo biračko tijelo, a ima i rodbine kojoj ne odgovara porezna presija koja na papiru vrijedi za sve. Tako da se pametno s njima ne posvaditi ni putem porezne uprave, ni putem državnog tužiteljstva.
Evo, Ana Karamarko je zbog utaje poreza došla na dnevni red tek kad je njen muž Tomislav odletio s mjesta predsjednika HDZ-a, a s Plenkovićem se gleda preko nišana. Do tog trenutka mogao je građanin N. svirati koliko ga volja, gospođu Karamarko nitko ne bi dirnuo ni da je pronevjerila deset puta više.
A najteže je razumjeti zbog čega ni opozicija ne zahtijeva promjenu zakona i da se sruši ovaj koncept poreznog raja za mahere koji umiju. Građanin N. bio bi sretan da se javna dobra ne financiraju samo iz njegovog džepa, nego ravnomjerno i iz svih drugih. Ali i njega su uvjerili da je to ”svuda tako”. Iako, naravno da nije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država nas cijedi s porezom gdje god može. Tko su onda ti sretnici kojima iz čista mira oprosti 19 milijardi kuna?
Za vrijeme ministra financija Marića i sada Primorca, družini koja izbjegava porez skinut je s leđa basnoslovan novac
Što si dužan, plati. Ali kvaka je u tome da ovdje i zakonodavac, što će reći parlamentarna većina, pogoduje malverzantima koji potkradaju državu i prostodušnog građanina jer mnogo mutnih tipova čini njihovo biračko tijelo, a ima i rodbine kojoj ne odgovara porezna presija koja na papiru vrijedi za sve
Građanin N. kupi pola kile mljevenog mesa za punjene paprike, biber i litru mlijeka, na cijenu odmah ide i porez državi. Napuni tank benzinom, plati porez. Dođe mu račun za vodu. Uz potrošnju je obračunat ne samo porez nego i neshvatljivi redenik paraporeznih davanja. Ode raditi zube, privatno jer ne može doći na red. Plati rad plus porez. Dođe plaća, kakva je takva je.
Skoro pola bruto zarade su porezi i davanja. Ako ima firmu, mora paziti da poplaća sve obaveze na vrijeme, inače idu ovrhe i drugi cirkusi, uključujući i stečaj. Radi neki projekt za inozemnog naručitelja, država mu na ime poreza uzme 40 posto honorara koji je uplaćen u Washingtonu, ni luk jela, ni luk mirisala. Koncert: porez. Prijevod: porez. Izgradnja kuće: porez. Udaraju na sve. Sve.
I sad građaninu N. ne ide u glavu kako to da je država od 2018. godine do sada otpisala 19 milijardi kuna privatnim osobama, tvrtkama i obrtima. Devetnaest milijardi. Tko su ti sretnici koji ne plate nikad ništa i na kraju im sve to ostane? Kako su oni izvukli takvu lutriju u životu?
Pomisliš da ljudi u Poreznoj upravi rade
Zastrašujuće podatke o otpisu poreznih dugova u Hrvatskoj dobio je Večernji list. Tražili su informacije povodom vijesti da se Porezna uprava Ministarstva financija hvali kako je porezni dug u ovu godinu dana smanjen za 472 milijuna kuna. Divno, pomisliš, ljudi rade.
Paze naši poreznici da se dugovi prema državi ne prevale na građanina N., koji nema ni za sebe, spava u pidžami iz gimnazije, a kamoli da mu se nameće solidarnost s osobama koje, za razliku od njega, izvrdavaju svoje obaveze prema ”državi koju vole”.
Pa onda za taj nezakonito spašeni novac mogu opušteno kupovati luksuzne stanove i takve automobile koje građanin N. gleda po ulici i misli, blagi bože, tko ovo može imati. Mogu ljetovati na Barbadosu, vječno ljeto, ah, tako čovjek zna zašto živi.
Mogao bi se napisati kriminalistički roman
Predmnijevam nekako da bi se o ovome, s nešto malo istraživanja, mogao napisati kriminalistički roman. Država stalno objavljuje liste poreznih dužnika jer je kao uredna, kao skrupulozna, stroga i pravična i neće nijednom liscu progledati kroz prste da njen uvaženi građanin i birač N. ne bi pomislio da je s njime nejednak. Ne želi država da kojekakav švindler može ono zbog čega bi građanin N., sa ženom i djecom, već sjedio u kartonu pod mostom.
Ali vidi kakva je to paralaža i opsjena. Basnoslovnih 19 milijardi skinuli su s leđa družini koja izbjegava porez samo u ovih nekoliko godina, za vrijeme ministra financija Zdravka Marića i sada Primorca. S praksom ”sistemskog” otpisa dugova krenulo se, navodno, 2017. godine i već je te godine, u startu, izbrisano zamalo osam milijardi poreznih dugovanja. Čekali pa dočekali. Onda se pribrojilo ovih 19 milijardi.
A kako to ide, to znamo, skoro svatko se susreo s takvim primjerima čak i u vlastitoj okolini, a ako nije, čitao je u novinama sudske izvještaje o prebacivanju nekretnina na rodbinu da se nema što plijeniti i iz čega se naplatiti. O zatvaranju jedne prezadužene tvrtke i otvaranju nove i zdrave kao dren. I o dogovorima s poreznim upravama da se dug razvlači do sretne zastare.
Zakonodavac pogoduje malverzantima
A zastara brzo i dođe. Zastarni rok za porez u ovoj je zemlji šest godina, samo šest. U mnogim je državama – nikad. Tako i treba biti, ama nikad, kakva zastara. Što si dužan, plati. Ali kvaka je u tome da ovdje i zakonodavac, što će reći parlamentarna većina, pogoduje malverzantima koji potkradaju državu i prostodušnog građanina N. jer mnogo mutnih tipova čini njihovo biračko tijelo, a ima i rodbine kojoj ne odgovara porezna presija koja na papiru vrijedi za sve. Tako da se pametno s njima ne posvaditi ni putem porezne uprave, ni putem državnog tužiteljstva.
Evo, Ana Karamarko je zbog utaje poreza došla na dnevni red tek kad je njen muž Tomislav odletio s mjesta predsjednika HDZ-a, a s Plenkovićem se gleda preko nišana. Do tog trenutka mogao je građanin N. svirati koliko ga volja, gospođu Karamarko nitko ne bi dirnuo ni da je pronevjerila deset puta više.
A najteže je razumjeti zbog čega ni opozicija ne zahtijeva promjenu zakona i da se sruši ovaj koncept poreznog raja za mahere koji umiju. Građanin N. bio bi sretan da se javna dobra ne financiraju samo iz njegovog džepa, nego ravnomjerno i iz svih drugih. Ali i njega su uvjerili da je to ”svuda tako”. Iako, naravno da nije.