Očito da su cajke vrlo tražena razonoda u mjestašcu od 7386 stanovnika, inače ne bi bilo potrebe da se gradski oci na njih osvrću posebnim dekretom. Samo usput da kažemo, takav dekret ne bi prošao ni na jednom sudu da se đurđevački ugostitelji zainate pa da ih tuže.
No, ključna stvar je ovdje nešto puno šire od raskrinkavanja ove birokratske budalaštine sa stanovišta zakona i ustavnih sloboda. Jer osnovno bi pitanje, u Đurđevcu i bilo gdje u Hrvatskoj, trebalo biti: zašto su cajke tako popularne?
I mi imamo cajkaše, mogu li oni u kafiće?
Cajkaška je, glazba, naime, stvarno odvratna. Riječ je o bućkurišu koji se spravlja miksanjem najnižih obrazaca iz arapskog, turskog, grčkog, romskog i starog srpskog melosa. U tim su kulturama – da se nikako ne smetne s uma – nastala mnoga djela divnog glazbenog i lirskog nadahnuća, ali cajke su, naravno, svjetlosnim miljama daleko od te vrijedne baštine.
A cajkaška muzička sirovost okrunjuje se i adekvatnim birtijaškim tekstovima, o njoj koja ga napušta, o njemu koji se razvaljuje zbog nesretne ljubavi, o preljubu i pijanstvu i vihorima fatalnih primordijalnih strasti.
Pritom treba posebno naglasiti da u žanr takozvanih cajki, čije ime dolazi od turske riječi çalga, što znači glazba, a koje nemilice trešte iz stotina narodnjačkih klubova širom Hrvatske, spadaju ne samo zvijezde kiča i šunda koje se ovamo poziva iz Srbije i drugih balkanskih krajeva, nego i mi konja za trku imamo. Jer što su Maja Šuput, Lidija Bačić, Jelena Rozga, Severina, Mladen Grdović i mnogi drugi izvođači jeftilen glazbe nego cajkaši prvog reda? Mogu li oni u đurđevačke kafiće? I tko će reći gdje je crta?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otkud dosta mladih ima tako sirov ukus
E sad, zašto su svi oni tako tiražni? Odnosno, zbog čega dobar komad našeg tržišta pada u mrklu ekstazu od takve muzike? Kako to da je omladina vikendima spremna bježati od ćaće kroz prozor da bi se razgalila u kakvom narodnjačkom klubu na periferiji? Otkud to, dakle, da dosta našeg mladog stanovništva ima tako sirov ukus, sa starima je ionako već gotovo?
To su pitanja za obrazovni sustav, za hrvatske kulturne institucije, za vlasti i cijelo društvo. A naposljetku i za zabranama sklonoga gradonačelnika Đurđevca. Imaju li svi oni što s tom devijacijom ili nemaju?
Pa, reklo bi se da itekako imaju. Čvrste niti kulture, estetike i pismenosti unutar svake nacije pletu se pažljivim politikama i ne stvaraju se nigdje same od sebe. Ako pustiš da naseobine budu išarane grafitima, s trulim fasadama i milijun kafića, koji su u mnogima od naših gradića i općinica jedino mjesto kulture i društvenosti – ne računaj na to da će mladi hlepiti za Mozartom i prije spavanja čitati antičke rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Đurđevački ukaz je glupost na kvadrat
Pa možda bi i cajke s vremenom gubile dio publike da srednjoškolci i radnici – recimo u Đurđevcu, ali i u svim drugim takozvanim gradovima naše zemlje – imaju bolju zabavu, bolju biblioteku, kazališne trupe, muzičku školu i političke uzore koji ne parazitiraju na malograđanštini.
Da im gradonačelnici i načelnici dovedu kulturne projekte s europskim novcem, slušaonice kvalitetne glazbe i programe gdje bi nešto dobro čuli i saznali. Da se u školama kod djece razvija osjećaj za lijepo umjesto da se samo štreba, bifla i buba. Da ljudi ne hodaju po razvaljenim cestama. Da ne žive u kućama bez kanalizacije, u ulicama bez kandelabera i u životima bez nade.
Jer ovako će mnogi sigurno slušati cajke. To im se sviđa jer smo ih samo tome i ostavili. Zato je đurđevački ukaz glupost na kvadrat. Zabrani kad ne znaš ništa bolje jer to bolje je puno teži posao nego potpisati na dva dana jedan nesuvisli dekret.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Đurđevac je birokratskom budalaštinom zabrane cajki u kafićima otvorio složenu temu. Zašto je ta devijacija toliko popularna?
S time itekako imaju veze obrazovni sustav, hrvatske kulturne institucije, vlasti i cijelo društvo
Možda bi cajke s vremenom gubile dio publike da gradonačelnici i načelnici dovedu kulturne projekte s europskim novcem. Da se u školama kod djece razvija osjećaj za lijepo umjesto da se samo štreba, bifla i buba. Da ljudi ne hodaju po razvaljenim cestama i ne žive u kućama bez kanalizacije i u životima bez nade. Jer ovako će mnogi sigurno slušati cajke. To im se sviđa jer smo ih samo tome i ostavili
Administracija podravskog gradića Đurđevca i njegov nestranački gradonačelnik Hrvoje Janči, otvorili su, i ne znajući, strašno složenu temu i, dakako, zapleli se u nju kao pile u kučine. Ususret lokalnoj turističkoj manifestaciji Picokijadi, koja će se kod njih održati krajem lipnja, zabranili su da se na terasama i u kafićima u centru puštaju cajke. Za vrijeme njihove narodnjačke fešte, iz lokala se, dakle, smije čuti samo ”tradicijska i zabavna glazba”, odredili su đurđevački akademici i čistunci.
Očito da su cajke vrlo tražena razonoda u mjestašcu od 7386 stanovnika, inače ne bi bilo potrebe da se gradski oci na njih osvrću posebnim dekretom. Samo usput da kažemo, takav dekret ne bi prošao ni na jednom sudu da se đurđevački ugostitelji zainate pa da ih tuže.
No, ključna stvar je ovdje nešto puno šire od raskrinkavanja ove birokratske budalaštine sa stanovišta zakona i ustavnih sloboda. Jer osnovno bi pitanje, u Đurđevcu i bilo gdje u Hrvatskoj, trebalo biti: zašto su cajke tako popularne?
I mi imamo cajkaše, mogu li oni u kafiće?
Cajkaška je, glazba, naime, stvarno odvratna. Riječ je o bućkurišu koji se spravlja miksanjem najnižih obrazaca iz arapskog, turskog, grčkog, romskog i starog srpskog melosa. U tim su kulturama – da se nikako ne smetne s uma – nastala mnoga djela divnog glazbenog i lirskog nadahnuća, ali cajke su, naravno, svjetlosnim miljama daleko od te vrijedne baštine.
A cajkaška muzička sirovost okrunjuje se i adekvatnim birtijaškim tekstovima, o njoj koja ga napušta, o njemu koji se razvaljuje zbog nesretne ljubavi, o preljubu i pijanstvu i vihorima fatalnih primordijalnih strasti.
Pritom treba posebno naglasiti da u žanr takozvanih cajki, čije ime dolazi od turske riječi çalga, što znači glazba, a koje nemilice trešte iz stotina narodnjačkih klubova širom Hrvatske, spadaju ne samo zvijezde kiča i šunda koje se ovamo poziva iz Srbije i drugih balkanskih krajeva, nego i mi konja za trku imamo. Jer što su Maja Šuput, Lidija Bačić, Jelena Rozga, Severina, Mladen Grdović i mnogi drugi izvođači jeftilen glazbe nego cajkaši prvog reda? Mogu li oni u đurđevačke kafiće? I tko će reći gdje je crta?
Otkud dosta mladih ima tako sirov ukus
E sad, zašto su svi oni tako tiražni? Odnosno, zbog čega dobar komad našeg tržišta pada u mrklu ekstazu od takve muzike? Kako to da je omladina vikendima spremna bježati od ćaće kroz prozor da bi se razgalila u kakvom narodnjačkom klubu na periferiji? Otkud to, dakle, da dosta našeg mladog stanovništva ima tako sirov ukus, sa starima je ionako već gotovo?
To su pitanja za obrazovni sustav, za hrvatske kulturne institucije, za vlasti i cijelo društvo. A naposljetku i za zabranama sklonoga gradonačelnika Đurđevca. Imaju li svi oni što s tom devijacijom ili nemaju?
Pa, reklo bi se da itekako imaju. Čvrste niti kulture, estetike i pismenosti unutar svake nacije pletu se pažljivim politikama i ne stvaraju se nigdje same od sebe. Ako pustiš da naseobine budu išarane grafitima, s trulim fasadama i milijun kafića, koji su u mnogima od naših gradića i općinica jedino mjesto kulture i društvenosti – ne računaj na to da će mladi hlepiti za Mozartom i prije spavanja čitati antičke rasprave.
Đurđevački ukaz je glupost na kvadrat
Pa možda bi i cajke s vremenom gubile dio publike da srednjoškolci i radnici – recimo u Đurđevcu, ali i u svim drugim takozvanim gradovima naše zemlje – imaju bolju zabavu, bolju biblioteku, kazališne trupe, muzičku školu i političke uzore koji ne parazitiraju na malograđanštini.
Da im gradonačelnici i načelnici dovedu kulturne projekte s europskim novcem, slušaonice kvalitetne glazbe i programe gdje bi nešto dobro čuli i saznali. Da se u školama kod djece razvija osjećaj za lijepo umjesto da se samo štreba, bifla i buba. Da ljudi ne hodaju po razvaljenim cestama. Da ne žive u kućama bez kanalizacije, u ulicama bez kandelabera i u životima bez nade.
Jer ovako će mnogi sigurno slušati cajke. To im se sviđa jer smo ih samo tome i ostavili. Zato je đurđevački ukaz glupost na kvadrat. Zabrani kad ne znaš ništa bolje jer to bolje je puno teži posao nego potpisati na dva dana jedan nesuvisli dekret.