Ekskluziv. Mama iz Irana: ‘Hrvatska me 22 puta ilegalno izbacila u Bosnu. Sad sam otišla na policiju s Telegramom i RTL-om’

Put do policijske postaje

Ženu iz Irana, zove se Titi Khati, doista smo pronašli na lokaciji koja nam je dojavljena. Ne razumije nas jer govori samo perzijski. No, sporazumijevamo se s njezinim sinom, 14-godišnjakom koji sasvim solidno poznaje engleski iako je već tri godine s majkom na izbjegličkoj ruti. “Morate do policijske postaje. Samo tamo možete zatražiti azil”, govorimo im.

“Ne, ne želim policiju”, uzvraća žena odmahujući glavom. Na samo spominjanje policije počinje drhtati. Prisjeća se, govori, “push-backova”. Objašnjavamo joj da je to jedini način. Na kraju ipak pristaje.

Došli smo do najbliže policijske postaje i zatim postupali prema planu; Titi je ušla u pratnji kamere i fotoaparata, uz mene i kolegicu Danku Derifaj s RTL-a. Ona i djeca uglas su izgovorila: ‘Tražimo azil’. Policajci, koji su taman bili pri kraju svoje smjene, u prvi mah djelovali su zbunjeno. Telefonirali su šefovima. Ispitivali nas novinare, legitimirali. No, suočeni s majkom i dvoje djece koji zahtijevaju međunarodnu zaštitu, te s predstavnicima medija koji sve bilježe, proceduru su proveli prema pravilima. O svemu je već obavješten i Ured pučke pravobraniteljice.

Odakle je stigla u Hrvatsku?

Titi Khati sa sobom nema nikakve dokumente. Tvrdi da su joj ih spalili hrvatski policajci koji su ju zatekli na granici. Opisuje nam kako je prije tri godine pobjegla iz Irana. Utekla je od nasilnog muža, režima u kojem ne postoje ženska prava, te moralne policije koja joj je bila za leđima jer je prešla s islama na kršćanstvo. Uzela je, tvrdi, kredit od 30 tisuća eura kako bi si organizirala bijeg, no krijumčar ju je prevario. Kaže da je stoga morala na brzinu pokupiti djecu i otići u prvu zemlju u koju je mogla – u Tursku.

Majka je dvoje djece – djevojčice od sedam i dječaka od 14 godina. Iako govori samo perzijskim jezikom, pogledi su joj široki. Zna da želi bolje svojoj maloj obitelji i da ni pod koju cijenu ne smije biti deportirana natrag u Iran.

Kada je ušla u Hrvatsku i gdje je točno prešla državnu granicu s BiH, ne zna. Ona i djeca, kaže, hodali su danima. Kada više nije mogla, iscrpljena je u jednom pograničnom selu pokucala na vrata kuće. Zamolila je hranu i vodu. I dobila ih je. Dobila je, potpuno neočekivano, i smještaj da se skloni pred žegom i da zaliječi rane na nogama koje su je silno boljele. Ljudi koji su je sklonili u jednu napuštenu kuću odlučili su joj pomoći da dođe do policije i zatraži azil. Uvjerena je da na njega ima pravo zbog svega što je u svojoj zemlji prošla.

Zašto se toliko boji policije?

“Sve granice od Turske bilo je lako prijeći. Ali između Hrvatske i Bosne to je izuzetno teško. Pokušala sam 22 puta, no svaki put policija me zaustavila i vratila. Provela sam u Bosni 14 mjeseci. Prvi put kada smo krenuli u ‘game’ (eng. igra, izraz kojeg migranti koriste za pokušaj prelaska granice) policajci su odvojili sve muškarce iz grupe i prisilili ih da se skinu i sjednu u vodu. Nakon što su im uzeli sve stvari, potjerali su i njih i nas natrag u Bosnu. Uvijek bi nam razbili mobitele i spalili novac. Ja sam tako ostala bez 2.600 eura”, priča Titi.

Jednom je, kaže, uspjela uz vodiča doći na područje Siska. Tamo je zatekla dvojicu policajaca, te ih zamolila pomoć. Kćer joj je bila loše, izgladnjela i iznemogla. Željela je zatražiti i azil. Uvijek je to govorila policajcima. “Rekli su mi da pričekam, da će poslati vozilo koje će nas odvesti u Zagreb. No, odvezli su nas u Bosnu”, prisjeća se još jednog neuspjelog pokušaja dolaska do Zagreba i traženja azila. Tvrdi da je znala biti i po 40 kilometara na teritoriju Hrvatske, ali uvijek su je potjerali nazad u BiH.

Njezina je kćer, priča nam, bila toliko izmučena svime da je jednom prilikom, kada su se nalazili na vrhu planine, rekla majci: A da se mi sada uhvatimo za ruke i bacimo dolje; da sve ovo prestane?. “Moja kći željela je umrijeti”, kaže nam Titi kroz tihi plač.

Zašto nisu pomogli djeci?

Ta je djevojčica na izbjegličku rutu s majkom krenula kada su joj bile svega četiri godine. U rukama grčevito stišće lutku i tek na trenutke uspijeva se opustiti i zaigrati. Njezin brat, 14-godišnjak umalo je, tvrdi, tijekom jednog susreta s policijom na granici, izbjegao odvajanje od majke i udarce.

“Mislili su da je stariji nego što doista jest. Visok je za svoje godine”, opisuje Titi. Glas joj pri tome drhti. I suze joj kreću iako nastoji ostati uspravna i mirna. I njezin sin ima vidljiv strah od policije. “Kako hrvatski policajci mirno spavaju”, izgovaraju svako malo. “Željela sam zaštititi djecu od takvih scena, pa nisam više kretala u ‘game‘ s većim grupama ljudi. U više navrata vodio me jedan Kurd, a par puta išla sam s jednom ženom koja također ima djecu. Niti jednom nisam uspjela”, prisjeća se.

Hoće li moći dobiti azil?

Vjeruje i da će sve ono što je u domovini proživjela biti dovoljno da dobije azil. Njezini problemi počeli su u ranom djetinjstvu, kada joj je bilo 12. Tada su ju udali za 15 godina starijeg čovjeka kojeg je odabrala njezina obitelj. Dogovorili su joj brak jer se to u Iranu radi. “Bila sam udana od svoje 12. do 15. godine. Nakon toga više nisam mogla izdržati. Maltretirali su me, svađala sam se i s mužem i s roditeljima. Tražila sam da to riješe i da se razvedem ili ću se ubiti”, prisjeća se.

Nakon razvoda kojeg je na kraju uspjela dobiti postala je, kaže, potrošena roba. “Ostala sam sama. Nitko se nije htio družiti sa mnom. Roditelji su me se sramili. I njih su vrijeđali jer su dopustili da se razvedem. Nisam zato od srama mogla izlaziti. Tako je to u Iranu”, prepričava.

Život bez prava u Iranu

Unatoč svemu uspjela je završiti škole, zaposliti se i pronaći novog muža. Stekla je diplomu iz marketinga, radila u osiguranju, pohađala tečaj iz novinarstva. Radila je i u centru za zaštitu ljudskih prava i za UNESCO. S novim mužem dobila je dvoje djece. Iako joj se život naizgled primirio bila je ogorčena jer kao žena u Iranu nije imala nikakva prava. “Žene tamo ne smiju lizati sladoled na ulici, ne smiju ići na posao bez odobrenja supruga, nema slobode govora…”, opisuje.

A suprug ju je, tvrdi, gotovo svakodnevno maltretirao. Tukao ju je pred djecom, ponižavao, činio joj najgore stvari. Zato je ponovno odlučila zatražiti razvod, no odvjetnik, kojem je morala potajice otići, rekao joj je da ne može učiniti ništa jer živi u islamskoj državi. Jednostavno nije smjela napustiti muža i otići s djecom. “Odvjetnik mi je rekao da sam jako lijepa i da bi mi ipak mogao sve riješiti, ali samo ako se udam za njega”, priča Titi.

Strahote prije konačnog bijega

Problemi su samo eskalirali – u računalu je pronašla snimke seksa svog supruga s drugim ženama. Jedna od njih rekla joj je da ju njezin muž ucjenjuje snimkama seksa. Pokušale su to prijaviti, ali nisu uspjele. No, kako je njezin muž to doznao, otjerao ju je zajedno s djecom. Ponovno se razvela. Podršku je potražila u jednoj od katoličkih misija, ubrzo je i prešla na kršćanstvo, te se zaposlila u UNESCO-u. Taman kada se činilo kako će si posložiti život, njezin je muž, tvrdi Titi, organizirao da ju nepoznati ljudi siluju u njezinoj kući i da to pritom snime. “Još me prijavio islamskim vlastima zbog čega mi je, sada kao kršćanki, prijetila i smrtna kazna. Poslali su po mene policiju da me uhapsi, no uspjela sam pobjeći u posljednji trenutak”, tvrdi.

Titi Khati sada je u prihvatilištu u Porinu, u karanteni zbog epidemioloških mjera koje su još uvijek na snazi. S djecom čeka nastavak procesa za dobivanje azila. Želi, tvrdi ostati u Hrvatskoj, jer je uvjerena da će ovdje imati bolji život nego u Iranu.

Što je policija duža napraviti?

Iz Ureda pučke pravobraniteljice pojašnjavaju kako je push-back termin koji obuhvaća prakse odbijanja ulaska i udaljavanja stranaca bez individualizirane procjene potrebe za zaštitom. “Individualizirana procjena je potrebna jer iregularni migranti nisu homogena skupina, već među njima ima osoba s različitim potrebama za zaštitom i pomoći, kao što su žrtve trgovanja ljudima, djeca bez adekvatne roditeljske ili druge skrbi, osobe koje dolaze s područja gdje bi njihov život ili slobode bili ugroženi i slično”, kažu i ističu kako policija ima obavezu svakoj osobi pristupiti pojedinačno, omogućiti joj da navede ima li potrebu za zaštitom i prema tome procijeniti koji je postupak potrebno pokrenuti, u skladu s propisima – Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Protokolom za identifikaciju, pomoć i zaštitu žrtava trgovanja ljudima, Protokolom o postupanju prema djeci bez pratnje i slično.

Ako policija ne postupa na taj način, kažu, to nije u skladu s propisima. U konkretan slučaj pravobraniteljica još nije mogla ući, no napominje kako vraćanje ljudi bez individualizirane procjene može dovesti do povreda brojnih ljudskih prava tim osobama.

“Tek ako individualizirana procjena pokaže da osoba nema potrebu za zaštitom, a nema drugog temelja za njezin zakonit boravak u Hrvatskoj, policija je dužna poduzeti mjere osiguranja povratke te osobe, ili u njezinu zemlju podrijetla, ili u zemlju iz koje je neposredno ušla u Hrvatsku”, potvrđuju u Uredu pučke pravobraniteljice.

MUP: ‘Azilanti bježe iz Hrvatske’

O svemu što nam je Titi Khati ispričala pitali smo i hrvatsku policiju. No iz MUP-a za Telegram tvrde kako se imigranti iz Hrvatske nikada ne udaljuju automatski, ako zatraže azil. “Sukladno nacionalnom zakonodavstvu, svakome migrantu koji izrazi namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj omogućava se pristup sustavu međunarodne zaštite”, uvjerava MUP i navodi kako su u prva četiri mjeseca ove godine već 734 osobe podnijele zahtjev za međunarodnom zaštitom u Hrvatskoj. Lani ih je to učinilo više od 1.600, godinu ranije 1.485.

No, prema podacima kojima MUP raspolaže migrantima je Hrvatska samo tranzitna zemlja i većina ih ne želi ovdje dobiti azil. “U 2020. u Republici Hrvatskoj podneseno je 1.655 zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a na dan 31. prosinca 2020. u smještajnim kapacitetima u Republici Hrvatskoj se nalazilo samo 325 tražitelja međunarodne zaštite što je 19 posto od broja podnijetih zahtjeva”. Za MUP te brojke dokazuju zloupotrebu azila.

“Tijekom proteklog vikenda u pokušaju nezakonitog izlaska iz Republike Hrvatske i ulaska Republiku Sloveniju uhvaćeno je preko 50 tražitelja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj te i to dovoljno govori o zlouporabi sustava azila”, pišu iz MUP-a podsjećajući i na slučaj relokacije 11 maloljetnica iz Grčke za koje je Republika Hrvatska ponudila međunarodnu zaštitu, no one su tijekom putovanja pobjegle iz zračne luke u Amsterdamu.

‘Sve prijave se provjeravaju’

Na tvrdnje 35-godišnje Iranke o uništavanju novca od strane policije, MUP kaže da takvih saznanja nema, dok priznaju da su za ljude u odorama bez oznaka čuli. “Raspolažemo saznanjima da se s bosanske strane granice kreću grupe osoba u odorama bez službenih oznaka, koje pljačkaju migrante. O navedenom smo obavijestili graničnu policiju Bosne i Hercegovine. Hrvatski policajci svoj posao obavljaju isključivo u službenim odorama. Maske nose zbog epidemioloških mjera protiv Covida-19”, pojašnjavaju.

Na kraju napominju kako se od početka migrantske krize pojavljuju pritužbe na navodno zlostavljanje migranata, primjenu tjelesne snage pa i oduzimanje njihovih stvari. “Sve takve prijave dobivene su od humanitarnih organizacija, pojedinih institucija u Republici Hrvatskoj i nevladinih udruga. Prijave su zaprimljene u stranim zemljama, najčešće u Bosni i Hercegovini i to od migranata koji su do sada više puta protuzakonito pokušali ući u Republiku Hrvatsku, ali su u tome odvraćeni od strane hrvatske policije sukladno Članku 13. Zakonika o schengenskim granicama. U prijavama nema identifikacijskih podataka navodnih žrtava, a u velikoj većini niti bar približnog mjesta i vremena kada se navodni incident dogodio”, kažu iz MUP-a uvjeravajući kako su unatoč šturim podacima sve prijave provjeravali.

Konkretan slučaj Iranke Titi Khati i njezine djece nisu komentirali. No Telegram će njihovu priču nastaviti pratiti.