Ekskluzivno istraživanje: Može li SDP preživjeti najteže izbore dosad

Budućnost ljevice

Brojni analitičari, komentatori i političari predviđaju da će se SDP – zbog žestokih sukoba u predizbornoj kampanji, bez obzira tko pobijedio – na kraju osipati. Iz tabora Zorana Milanovića i Zlatka Komadine, međutim, Telegramu kažu da neće doći do nikakvog ozbiljnijeg raskola. Telegram je razgovarao s desetak utjecajnih članova SDP-a, ali i profesorima i analitičarima, kako bi pokušao razabrati budućnost hrvatske socijaldemokracije. Prijatelj i suradnik Zorana Milanovića upozorava da će mnogo toga ipak ovisiti o tome tko pobijedi.

“Poraženi se neće ponašati isto. Ako pobijedi Milanović neće doći do raspada jer gubitnici nemaju kamo otići. Komadina je župan, a želi li to ostati, mora biti član SDP-a. U Saboru od 49 SDP-ovih zastupnika, samo Davor Bernardić i Rajko Ostojić podupiru Komadinu, mogu im se možda priključiti najviše još dva ili tri zastupnika. No, to je premalo da bi mogli djelovati samostalno.

Dakle, Komadinini ljudi ostat će u SDP-u, druge alternative, naime, nemaju. SDP u Zagrebu nema vlast, pa nema opasnosti od većeg odlaska iz stranke. Kao, uostalom, ni u Rijeci gdje je pristalicama Zlatka Komadine članstvo u SDP-u jedino jamstvo da će ostati na vlasti. Uostalom, kako nisu krenuli za Linićem, neće ni za Komadinom. A što se Baldasara tiče, ako on i nekoliko njegovih pristalica odu, neće biti šteta: njemu, po njegovim ideološkim i političkim uvjerenjima, ionako nije mjesto u SDP-u. A ako odu Lučin, Picula, Antunović i Vidović, nitko se neće previše uzrujavati”, smatra čovjek blizak Milanoviću.

Nepostojeći Komadina

“No, nitko se ne treba bojati da bi mogao biti otjeran iz stranke jer je podržavao Komadinu. Milanović je sad skloniji opreznijem, pomirljivijem pristupu. Druga je stvar ako pobijedi Komadina: ni tada neće doći do raspada, ali može biti problema u funkcioniranju stranke. Sabor je, naime, jedino mjesto gdje SDP javno postoji, a tu Komadine neće biti.

Osim toga, 47 zastupnika kontrolira Zoran Milanović koji je predsjednik Kluba zastupnika, dok Komadina na njih neće imati nikakav utjecaj. Naravno, postavlja se pitanje bi li svojim položajem i perspektivom u stranci bili zadovoljni Milanović, Hajdaš Dončić, Bauk i ostali ambiciozni SDP-ovci”, otkriva izvor Telegrama.

Jedan od najbližih suradnika Zlatka Komadine također je siguran da u SDP-u neće doći do loma, ali je uvjeren da će stranka, ako Milanović ostane predsjednik, biti ozbiljno oslabljena.

Sekta za prijatelje

“Svi znamo da je Milanović osvetoljubiv, da je proganjao sve koji ga nisu slijepo slušali, pa se on svojim stranačkim oponentima neće osvećivati samo njihovom marginalizacijom, nego i izbacivanjem iz stranke. U SDP-u je samo Milanović problem: bit će šteta ako se zbog njega stranka pretvori u sektu u kojoj će biti dobro samo dvadesetorici njegovih prijatelja. SDP se s Milanovićem ne može vratiti na vlast: u osam godina, koliko je na čelu SDP-a, on se kompromitirao i potrošio.

Da mu je stalo do SDP-a, ne bi se ni kandidirao za predsjednika, no, njemu je samo do osobnog probitka. Zbog Milanovića koalicijski potencijal SDP-a sveden je na minimum: novo vodstvo laburista već je najavilo odlazak iz koalicije Hrvatske raste, IDS nije ni njen član, HNS će otići jer Ivan Vrdoljak zna da ga je Milanović proganjao dok je bio ministar gospodarstva, a HSU praktički više ne postoji. Stoga će SDP s Milanovićem na čelu ostati potpuno osamljen na političkoj sceni. Problem je Milanovića što prema njemu ljudi imaju definirane osjećaje: ili ga vole ili ga mrze.

Dodatni je problem što ga mnogo više, više od 65 posto ljudi mrzi, a samo dvadesetak posto voli. Prisjetite se samo kolike je ljude potjerao iz stranke, kolike je uvrijedio, ponižavao, maltretirao, a koliki su otišli da im se to ne bi dogodilo”, kaže suradnik Zlatka Komadine za Telegram. “Komadina bi, za razliku od Milanovića, okupio u stranci mnogo novih ljudi, vratio bi dio onih koji su otjerani ili su otišli jer nisu mogli s Milanovićem. Ako u subotu Komadina bude izabran za predsjednika, već u ponedjeljak formirat će vladu u sjeni koja će odmah započeti s radom.

Loše kadrovske odluke

Ne može se dogoditi da u Saboru sjede ljudi koji godinama nisu predložili nijedan zakon niti su pokazali bilo kakvu inicijativu. Milanka Opačić pet je mandata provela u Saboru, a tek je u zadnjoj godini na ministarskoj funkciji predložila Obiteljski zakon koji je potom propao na Ustavnom sudu. Tako se ne može raditi, kao što ne može biti da u Saboru imamo dva bivša ministra pravosuđa, Ingrid Antičević i Orsata Miljenića, a predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe je Arsen Bauk.

Neće biti osvete: većina Milanovićevih pristalica pridružit će se novom vodstvu stranke, uz njega će ostati 5 ili 6 pretorijanaca. Uostalom, prije osam godina Mirando Mrsić, Igor Dragovan, Milanka Opačić bili su protiv Milanovića, pa su mu kasnije postali vjerni sljedbenici.”

Sugovornik Telegrama iz vrha SDP-a koji je objasnio da nije navijač ni Milanovića ni Komadine smatra kako je nakon parlamentarnih izbora počinjena golema pogreška.

“Sada se pokazuje kolika je šteta što Milanović nije dopustio da se u SDP-u ozbiljno proanaliziraju uzroci izbornog poraza. Zbog toga se nije utvrdilo gdje je SDP griješio, što bi trebalo mijenjati, pa se to odrazilo i na predizborno nadmetanje u stranci: umjesto da se raspravljalo o temeljnim problemima, sve se svelo na golu borbu za vlast, na međusobno vrijeđanje, bez sadržaja i smisla. Za to je odgovoran Milanović koji nije priznao poraz, nego je proglasio pobjedu, što je predmijevalo da se ne treba raspravljati o novoj strategiji.

Bijeg od ekonomije

Osim toga, Milanović je ozračje s parlamentarnih izbora mi ili oni, prenio u stranku što je dovelo do nepotrebnog zaoštravanja sukoba. U prvi plan opet su gurnuta ideološka pitanja, što je potpuno nepotrebno: unutar SDP-a takvih prijepora nema, a ekonomska problematika ostala je u drugom planu, premda će ona biti ključna u sljedećem razdoblju”, kaže izvor Telegrama.

Docent dr. Hrvoje Klasić, asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, također smatra da se SDP neće raskoliti, no za to, kao povjesničar, ima drukčije objašnjenje od članova suprotstavljenih tabora. “SDP neće doživjeti sudbinu lijevih stranaka u postkomunističkim državama jer snagu crpi iz prošlosti koja je bitno drukčija od nedavne povijesti tranzicijskih država”, kaže.

“Za SDP malo tko glasa zbog njegovih socijaldemokratskih ideja, a mnogo više zbog odnosa prema prošlosti, prema ljudskim i manjinskim pravima, zbog zalaganja za slobodu i demokraciju, za sekularno društvo, suživot, socijalnu pravdu, zbog borbe protiv šovinizma, netolerancije… Problem je svih postkomunističkih država, pa i Hrvatske, nedostatak socijaldemokratske tradicije, s iznimkom Čehoslovačke koja je prije Drugog svjetskog rata bila razvijena industrijska zemlja, s jakom radničkom klasom i jakim lijevim idejama i strankama.

Teške promjene u stranci

Ostale države, kao i Hrvatska, bile su uglavnom agrarna, ruralna društva, u kojima su prevladavale seljačke stranke, a zatim su na vlast došle komunističke partije, koje su gušile socijaldemokraciju. Nakon Drugog svjetskog rata u Europi dolazi do procvata socijaldemokracije, dovoljno je spomenuti Willyja Brandta, Olofa Palmea, Francoisea Mitterranda, Tonyja Blaira, koji su gradili države blagostanja kao protutežu krizama, nacionalizmu…Kada su se 1990. u istočnoeuropskim državama počela formirati demokratska društva i višestranačje, socijaldemokracija u Europi nalazila se već na zalazu.

No, SDP, premda socijaldemokracija nema u Hrvatskoj korijene niti je imala radničku klasu do 1941., za razliku od socijaldemokrata u bivšim socijalističkim državama, ima neusporedivo brojnije i vjernije biračko tijelo. Riječ je o ljudima lijevih političkih uvjerenja kojih je mnogo, a koji u Hrvatskoj nemaju za koga glasovati osim za SDP, ma kakav on trenutačno bio”, kaže Klasić za Telegram.
Profesor dr. Dragutin Lalović upozorava da je s obzirom na krizu, ovo vrijeme velika šansa i izazov za socijaldemokraciju. “Socijaldemokrati bi trebali pomoći ublažavanju socijalnih napetosti. Međutim, to socijaldemokratske stranke, pa ni SDP, ne rade. Upravo suprotno: kada SDP dođe na vlast on smanjuje radnička prava, a kada dođe HDZ on se dodvorava sindikatima i radnicima. Stoga imate paradoks da je desnica počela rješavati socijalna problematiku. Kod SDP-a nije toliko problem deficit socijalnog elementa, nego demokratskog. S istim je problemom suočen i HDZ. SDP i HDZ klasični su primjer željeznog zakona oligarhizacije političkih stranaka: nedostatak demokratskog elementa silno je sputao te dvije stranke.

Karamarko i Milanović ne znaju demokratski komunicirati, ne vode dijalog čak ni unutar vlastitih stranaka. I kako onda vjerovati stranci u kojoj nema demokracije. Ako personalizirate SDP i HDZ, onda vidite da su one same sebe uništile kao socijaldemokratske i demokršćanske stranke. Pobuna unutar stranaka protiv njih dvojice značila bi da su se njihovi članovi napokon osvijestili te da su shvatili da ih njihove vođe desubjektiviziraju kao građane. Građanska komponenta, kao nova samosvijest, javlja se kandidaturom Zlatka Komadine za šefa SDP-a. Teško ga je zamisliti kao lidera, ali kao most prema pristojnom SDP-u, to možete. No, SDP je kontrolirana i klijentelistička stranka, u kojoj teško dolazi do promjena”, kaže Lalović.

Koliko su duboke dvojbe unutar SDP-a možda najbolje ilustrira stajalište jednog od članova šireg vodstva stranke koji će svoj glas dati Milanoviću iako smatra da bi Komadina, kada je riječ o interesima same stranke, ipak bio bolje rješenje.

“Glasat ću za Milanovića jer se samo on svojom snagom može suprotstaviti HDZ-u. Uostalom, HDZ-ovci se samo njega boje: na posljednjoj raspravi u Saboru na Milanovića su nasrtali samo HDZ-ovi trećepozivci, dok su njihovi ključni ljudi šutjeli. Komadina bi zasigurno transformirao SDP u uljuđeniju, demokratskiju stranku, ali, nažalost, trenutačno nije prioritet. Najvažnija je zadaća zaustaviti puzajuću ustašizaciju Hrvatske, a to najbolje može učiniti Milanović. Komadina je, nažalost, premekan i bez dovoljno autoriteta da bi se mogao nositi s agresivnim HDZ-om.”

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja 2016.