Da je riječ o kompaniji, hrvatska demokracija bila bi pred bankrotom. Ako se kao mjerilo vitalnosti i učinkovitosti uzme izlaznost na parlamentarnim izborima, grafikon je surov. Prije sedam godina na izbore je izašlo 63,1 posto birača. Godinu poslije, 54,6 posto. Na posljednje parlamentarne izbore do biračkih kutija se prošetalo tek 46,9 posto birača u Hrvatskoj.
Činjenica da je o tome tko će vladati Hrvatskom odlučilo manje od polovice birača (da se ne govori o naknadnom dostizanju “političke stabilnosti” prikupljanjem “žetončića” među oporbenim zastupnicima) razorno djeluje na demokratski legitimitet cijelog sustava. Politika postaje nešto što se događa nekom drugom, a ideje koje izlaze izvan okvira višestranačkog demokratskog sustava sve privlačnije sve većem broju ljudi.
Plesanje na rubu kaosa
U dijelu hrvatske političke javnosti, pak, jedan recept se već dugo vrti kao čudotvorni lijek za ovu sustavnu boljku domaće demokracije – elektroničko glasanje. Jer će, veli ta priča, onih pedesetak posto birača kojima se ne da odvojiti deset minuta svake četiri godine za šetnju do birališta, mogućnost da svoj glas pošalju s nekoliko klikova na mobitelu magično konvertirati u vjernike predstavničke demokracije, a postotak odaziva na izbore lansirati u nebeske visine.
Dirljivu naivnost ovog narativa, međutim, kvari i najletimičniji mogući pogled na hrvatsku stvarnost. E-glasanje u Hrvatskoj danas bilo bi, čak i kad bi uspjelo značajno povećati participaciju građana na izborima, plesanje na rubu vrlo opasnog kaosa. I to u najmanju ruku.
Tamo gdje umrli glasaju
“A što misliš koliko bi, u slučaju da se uvede e-glasanje, koštao pin?”, pitao me prije puno godina u jednoj sličnoj raspravi tad već iskusan političar i tako prilično efikasno ocrtao sliku glavne opasnosti elektroničkog glasanja u Hrvatskoj danas.
Radi se, podsjetimo, u zemlji u kojoj je dovođenje autobusa s biračima iz susjednih zemalja odavno redovna pojava; o zemlji u kojoj su na izborima glasali ljudi koji su umrli deset godina prije nego što su se otvorila birališta; o zemlji u kojoj je korupcija općenito, hvala na pitanju, živa i žilavo ukorijenjena u svim porama društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Pin” iz maloprije spomenutog retoričkog pitanja bila bi šifra ili identifikacijski kod kojim bi se moglo pristupiti elektroničkom glasačkom listiću. Danas se birače identificira putem osobne na biralištima, s e-glasanjem stvar bi bila potpuno depersonalizirana. Koliko bi bilo glasova koji su, zapravo, brzinskom transakcijom prodani najpovoljnijem ponuditelju za 100-200 kuna (ili eura, svejedno)?
Izvorni kod, hakeri i Radnička fronta
E-glasanje je, jasno, tehnički izvediva stvar. Uostalom, na taj način se biraju, recimo, laureati za godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva ili, već odavno, članovi Nadzornog odbora Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. No, kad su izbori za političku vlast u pitanju, stvar je društveno daleko složenija.
Kako bi se postigao minimum povjerenja u birački proces, izvorni kod softvera koji bi bio u pozadini e-glasanja morao bi biti u potpunosti i u svakom trenutku dostupan kontroli javnosti. Moralo bi biti potpuno jasno da je osoba koje je dala svoj e-glas baš ona koja na to ima pravo. Da se, nadalje, sadržaj tog glasa, dakle, za koga je ona glasala, nikad i ni u kom slučaju ne može vezati za nju (tajnost glasa je ustavna kategorija). Da se, na kraju, nikako ne može dogoditi da taj glas unutar sustava promijeni, pa da žmukleri iznutra ili hakeri izvana glas za, recimo, Radničku frontu, pripišu Hrvatskim suverenistima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povjerenje kao uvjet, a ne posljedica
Sve to se danas postiže kontrolom koju višestranački birački odbori imaju nad identitetom glasača koji im predaju osobnu iskaznicu i ručnim brojanjem papirića sa zaokruženim imenima kandidata, što je posve jasan proces i najslabije obrazovanim građanima. Kako bi stvari stajale sa source kodom, identifikacijskim brojevima i softverskim integritetom sustava?
Ukratko, e-glasanje je u Hrvatskoj danas i dalje, nažalost, stvar dalje budućnosti. Povratak povjerenja u politički sustav morat će biti prethodni uvjet, a ne posljedica digitalizacije glasanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Elektroničko glasanje u Hrvatskoj, zemlji u kojoj glasaju mrtvaci i puni autobusi iz susjedstva? Nastao bi opći kaos
U zemlji korupcije i "autobus-demokracije", rezultati e-glasanja bi imali terminalni problem s povjerenjem birača
E-glasanje je, jasno, tehnički izvediva stvar. Uostalom, na taj način se biraju, recimo, laureati za godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva ili, već odavno, članovi Nadzornog odbora Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. Ali...
Da je riječ o kompaniji, hrvatska demokracija bila bi pred bankrotom. Ako se kao mjerilo vitalnosti i učinkovitosti uzme izlaznost na parlamentarnim izborima, grafikon je surov. Prije sedam godina na izbore je izašlo 63,1 posto birača. Godinu poslije, 54,6 posto. Na posljednje parlamentarne izbore do biračkih kutija se prošetalo tek 46,9 posto birača u Hrvatskoj.
Činjenica da je o tome tko će vladati Hrvatskom odlučilo manje od polovice birača (da se ne govori o naknadnom dostizanju “političke stabilnosti” prikupljanjem “žetončića” među oporbenim zastupnicima) razorno djeluje na demokratski legitimitet cijelog sustava. Politika postaje nešto što se događa nekom drugom, a ideje koje izlaze izvan okvira višestranačkog demokratskog sustava sve privlačnije sve većem broju ljudi.
Plesanje na rubu kaosa
U dijelu hrvatske političke javnosti, pak, jedan recept se već dugo vrti kao čudotvorni lijek za ovu sustavnu boljku domaće demokracije – elektroničko glasanje. Jer će, veli ta priča, onih pedesetak posto birača kojima se ne da odvojiti deset minuta svake četiri godine za šetnju do birališta, mogućnost da svoj glas pošalju s nekoliko klikova na mobitelu magično konvertirati u vjernike predstavničke demokracije, a postotak odaziva na izbore lansirati u nebeske visine.
Dirljivu naivnost ovog narativa, međutim, kvari i najletimičniji mogući pogled na hrvatsku stvarnost. E-glasanje u Hrvatskoj danas bilo bi, čak i kad bi uspjelo značajno povećati participaciju građana na izborima, plesanje na rubu vrlo opasnog kaosa. I to u najmanju ruku.
Tamo gdje umrli glasaju
“A što misliš koliko bi, u slučaju da se uvede e-glasanje, koštao pin?”, pitao me prije puno godina u jednoj sličnoj raspravi tad već iskusan političar i tako prilično efikasno ocrtao sliku glavne opasnosti elektroničkog glasanja u Hrvatskoj danas.
Radi se, podsjetimo, u zemlji u kojoj je dovođenje autobusa s biračima iz susjednih zemalja odavno redovna pojava; o zemlji u kojoj su na izborima glasali ljudi koji su umrli deset godina prije nego što su se otvorila birališta; o zemlji u kojoj je korupcija općenito, hvala na pitanju, živa i žilavo ukorijenjena u svim porama društva.
“Pin” iz maloprije spomenutog retoričkog pitanja bila bi šifra ili identifikacijski kod kojim bi se moglo pristupiti elektroničkom glasačkom listiću. Danas se birače identificira putem osobne na biralištima, s e-glasanjem stvar bi bila potpuno depersonalizirana. Koliko bi bilo glasova koji su, zapravo, brzinskom transakcijom prodani najpovoljnijem ponuditelju za 100-200 kuna (ili eura, svejedno)?
Izvorni kod, hakeri i Radnička fronta
E-glasanje je, jasno, tehnički izvediva stvar. Uostalom, na taj način se biraju, recimo, laureati za godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva ili, već odavno, članovi Nadzornog odbora Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. No, kad su izbori za političku vlast u pitanju, stvar je društveno daleko složenija.
Kako bi se postigao minimum povjerenja u birački proces, izvorni kod softvera koji bi bio u pozadini e-glasanja morao bi biti u potpunosti i u svakom trenutku dostupan kontroli javnosti. Moralo bi biti potpuno jasno da je osoba koje je dala svoj e-glas baš ona koja na to ima pravo. Da se, nadalje, sadržaj tog glasa, dakle, za koga je ona glasala, nikad i ni u kom slučaju ne može vezati za nju (tajnost glasa je ustavna kategorija). Da se, na kraju, nikako ne može dogoditi da taj glas unutar sustava promijeni, pa da žmukleri iznutra ili hakeri izvana glas za, recimo, Radničku frontu, pripišu Hrvatskim suverenistima.
Povjerenje kao uvjet, a ne posljedica
Sve to se danas postiže kontrolom koju višestranački birački odbori imaju nad identitetom glasača koji im predaju osobnu iskaznicu i ručnim brojanjem papirića sa zaokruženim imenima kandidata, što je posve jasan proces i najslabije obrazovanim građanima. Kako bi stvari stajale sa source kodom, identifikacijskim brojevima i softverskim integritetom sustava?
Ukratko, e-glasanje je u Hrvatskoj danas i dalje, nažalost, stvar dalje budućnosti. Povratak povjerenja u politički sustav morat će biti prethodni uvjet, a ne posljedica digitalizacije glasanja.