Dosad nije preživjelo ništa desnije od HDZ-a, jer je HDZ imao dosta ekstremista. A ako ih se riješe?

Naime, tvrda stranačka desnica želi nastaviti s izgradnjom svoje bolje prošlosti, a za to je potrebno ovladavanje upravo ovim ministarstvima.

Ekstremna desnica kao utočište manje obrazovanih

Nakon završetka velike recesije, zajedno s porastom broja terorističkih napada i izbijanjem izbjegličke i imigrantske krize, političke bitke između ljevice i desnice u većini europskih država više se ne vode oko poreznih i socijalnih pitanja. Desnica se u proteklih nekoliko desetljeća zalagala za manju poreznu presiju i posljedično, minimalnu zaštitu slabijih i ranjivijih skupina građana. Ljevica je, upravo suprotno, boreći se za veća prava i sigurnost radno ovisnog stanovništva, sudjelovala u stvaranju modela nazvanog „državom blagostanja“.

Izmjenjujući se na vlasti u ritmu izbornih ciklusa, poštujući dostignuti nivo osobnih sloboda, nikada ne dovodeći u pitanje temelje liberalne demokracije i sekularnost države, zagovarajući Europu bez granica, podjela na ljevicu i desnicu u poreznim i socijalnim pitanjima počela je nestajati. Seljenjem cijelih industrijskih grana na dalekoistočne adrese ljevica je ostala bez dijela svoje povijesne političke baze, a globalnom konkurencijom i imigracijom prestrašeni ostatak radništva počeo je tražiti nove političke zaštitnike.

Nigel Farage, Marie Le Pen, Geert Wilders, Victor Orban, Frauke Petry i prekooceanski Donald Trump samo su najzvučnija imena nove ksenofobne i šovinističke desnice koja je svoj uspjeh sagradila na strahu od drugačijeg i nepoznatog. Koristeći prokušane i uspješne recepte iz tridesetih godina prošlog stoljeća kada su nacističke i fašističke stranke preuzimale glasače tradicionalnim strankama ljevice i desnice, ponudivši im s jedne strane lažnog krivca za njihovu bijedu i nevolje, a s druge strane majčinsku ljubav nacije i države, nova ekstremna desnica postaje utočište manje obrazovanih i svojim položajem frustriranih građana.

Zašto ništa desnije od HDZ-a nije moglo preživjeti

Budući da je hrvatski model države blagostanja odavno zapeo u bespućima povijesne zbiljnosti, ni hrvatske lijevo-desne podjele nisu do sada sličile na europske. Teško da je itko mogao primijetiti bitnu razliku između dvije najveće političke stranke u poreznim pitanjima ili želji za smanjenjem hipertrofirane države. Građani su odavno bili prisiljeni birati između nacionalističkog pokreta koji ima vrlo malo sličnosti s većinom stranaka europske obitelji pučana i socijaldemokratske stranke po nazivu, a lijevo liberalne po svjetonazorskom programu.

Zbog takve podjele svi pokušaji stvaranja ksenofobnih stranaka ili grupacija po uzoru na njemački AFD, britanski UKIP, francusku Nacionalnu frontu ili nizozemsku Stranku slobode redovno su završavali neuspjehom. Ništa desno od HDZ-a nije moglo preživjeti, ne zbog toga što tamo nema dovoljno birača, nego upravo suprotno, HDZ je uvijek imao dovoljno perjanica u ponudi da i njima on sam bude prvi izbor.

Respektabilna snaga tvrde stranačke desnice

Prije nekoliko mjeseci kada je svekolika ljubav delegata HDZ-a na Saboru stranke prema Tomislavu Karamarku bila potpuno neupitna, a Andrej Plenković imao tretman neželjenog dalekog rođaka, zasjala je u punom sjaju zvijezda Zlatana Hasanbegovića. Dobivši najveći broj glasova među kandidatima za članstvo u Predsjedništvu stranke postao je neupitni i nesporni korifej nacionalističke desnice. Svako daljnje političko djelovanje Pere Čorića i Ivana Tepeša, ako netko još pamti lidere jedne od mnogobrojnih pravaških stranaka i strančica, postalo je tada izlišno.

Kada je Plenković istaknuo svoju kandidaturu za predsjednika stranke izjavio je da „Hasanbegović na parlamentarnim izborima može privući veliki broj birača“, a ove dvojice pravaša riješio se u predizbornim pregovorima prisilivši ih na odustajanje od koalicije. Hasanbegović je sigurno ispunio očekivanja Andreja Plenkovića jer je dobio velik broj preferencijalnih glasova bez obzira što je imao konkurenciju u Milijanu Brkiću, posljednjem na listi u istoj izbornoj jedinici.

Budući da je isto uspjelo i ne tako malom broju kandidata iz istog dijela stranačkog korpusa možemo sa sigurnošću konstatirati da je tvrda stranačka desnica pokazala svoju respektabilnu snagu usprkos promjeni predizborne retorike nametnute od strane novog čelnog čovjeka stranke. Nisu slučajno Bruna Esih, Milan Kujundžić, Ivan Kirin i Stevo Culej stigli preko reda do saborskih klupa, a vrijeme će pokazati što je Plenković dobio, a što izgubio slaganjem takvih izbornih lista.

Samo jedna većina može pružiti stvarno rješenje

Prva naplata slijedi već u pregovorima za sastav nove Vlade. Ukoliko želi ispuniti očekivanja, i to ne samo europskih pučana, onda verbalni rat s najdražim susjedom mora odmah prestati. Najbolji i simbolički najlakši način je da u Banskim dvorima jedno mjesto dobije i SDSS. Tu nastaje teško rješiv problem, nostalgičari za jednim od propalih režima bi čak i to progutali ako Hasanbegović ostane sjediti u Runjaninovoj ulici.

Ali zastupnici srpske i talijanske manjine nakon osobnog neugodnog iskustva s ministrovim odlukama i javno proklamiranim politikama sebe ne vide u takvoj kombinaciji. Hoće li Most imati četiri ili šest ministara i mjesto predsjednika Sabora manje je važno od rješenja ove enigme. Matematički je moguće složiti saborsku većinu na više načina, ali samo jedna daje stvarno rješenje sukladno očekivanjima Washingtona, Bruxellesa i Berlina. U njoj između ostalog sigurno nema ministarske fotelje Zlatka Hasanbegovića.

Andrej Plenković želi prema vlastitim riječima transformirati HDZ u stranku sličnu njemačkom CDU-u. Taj zahtjevni cilj vrlo je teško ostvarljiv jer velik dio birača HDZ-a i viđenijih članova stranke više simpatizira politiku koju vodi najveća protivnica Angele Merkel, gospođa Frauke Petry i njen šovinistički i ksenofobni AFD. Koalicijska vlast i nadolazeći lokalni izbori nisu saveznici stranačkih mijena te će kao i do sada HDZ biti pokret za održanje na vlasti bez obzira na sve unutrašnje razlike i slabo prikrivene sukobe.