Fižulić: Zašto su glavna predizborna obećanja, o otvaranju stotina tisuća novih radnih mjesta, posve promašena
Najtraženija zanimanja ionako će uskoro morati popunjavati imigranti
Lana Jurčević i Tihomir Orešković bili su tijekom proteklih tjedana na istom radnom zadatku, iako je sam način njegovog izvršenja bio različit. Najprije je Lana kao glavna zvijezda reklamnog spota kojeg zajednički potpisuju Hrvatski zavod za zapošljavanje, Ministarstvo turizma i Turistička zajednica Republike Hrvatske obavijestila svekoliku javnost da je „posao iz snova“ nošenje koktela u baru na plaži.
Budući da je po uvjerenju naručitelja spota to zanimanje u Hrvatskoj očito deficitarno Zavod se odlučio na snimanje atraktivnog i ne baš jeftinog reklamnog uratka kojim bi valjda trebao potaknuti mlade da potraže svoj novi “super posao”. Kako je osim TV spota cijela kampanja podržana i oglasima preko cijelih stranica dnevnih novina, Zavod objavljujući u njima i listu deset najtraženijih zanimanja u ovoj godini, jasno definira što su za njega hrvatski poslovi budućnosti.
Ushićeni Orešković
Naravno da je na prvom mjestu konobar kome u spotu zavide čak i gosti za šankom, zatim slijede prodavačice, čistačice, kuharice, radnice u održavanju, sobarice te radnice za pomoć u kući. Zbog korektnosti bitno je naglasiti da su sva zanimanja navedena bez rodne diskriminacije, a jedino za koje je potrebno fakultetsko obrazovanje je ono diplomirane ekonomistice, smješteno na osmo mjesto rangliste najtraženijih.
Nekako u vrijeme kada je Zavod trebao početi zaprimati prve upite svoje ciljne skupine potaknute plesnim vještinama Lane Jurčević, premijer Orešković je u Banskim dvorima ushićeno najavio da Big Blue, što je nadimak IBM-a, otvara u Zagrebu „globalni Client Innovation Center“. Iako je za sve poznavatelje prilika, i to ne samo u IT sektoru, bilo odavno poznato da se iza zvučnog imena krije korisnički call centar kakvih IBM ima više od 40 u 33 zemlje, premijer je u društvu dva ministra, potencijalno otvaranje 500 radnih mjesta predstavio kao „veliki dan za Hrvatsku“.
Proleterska zemlja
Cijela predstava u Banskim dvorima trebala je ostaviti dojam da će IBM u Zagrebu otvoriti istraživački centar poput IBM Research THINKLab-a u Zürichu, a ne centar za korisničku podršku kakve odavno ima u Lagosu, Nairobiu, Johannesburgu i Casablanci, da spomenem samo gradove na afričkom kontinentu. Ne želim umanjiti značaj ni jednog novootvorenog radnog mjesta, ali kao što je cijeli onaj spot nemušti lažnjak, tako je i premijerova nepotrebna i suvišna pompoznost samo još jednom potvrdila svu ispraznost njegovog kratkotrajnog mandata.
Ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić ionako je nedavno javno ustvrdila da „visoko obrazovanje nije nositelj razvoja“ te da Hrvatska ima „previše visokoobrazovanih“ što samo pokazuje da cijela marketinška kampanja Zavoda počiva na njenoj ideji o sretnoj i veseloj zemlji ugostiteljskih, hotelskih i trgovačkih radnika. IBM-u, kao uostalom i ostatku svijeta, sigurno nije promakla hrvatska namjera da zemlja još jednom bude proleterska, ali je onda potpuno nepotrebno premijerovo prenemaganje u kojem otvaranje nekoliko stotina „običnih“ radnih mjesta nastoji prikazati kao tehnološki hub.
Zamka srednjeg dohotka
Prema podacima Svjetske banke od 101 gospodarski srednje razvijene države 1960. samo njih 13 uspjelo je postati visoko razvijenim gospodarstvima do 2008. Gotovo devet od deset ekonomija ostalo je zarobljeno u takozvanoj zamci srednjeg dohotka koja je posljedica njihove nemogućnosti da i dalje konkuriraju siromašnim državama u niskoj cijeni rada, a bogatim gospodarstvima u inovacijama i tehnološkom napretku.
Najbolji primjer dobro osmišljenog i relativno brzog izlaska iz zamke srednjeg dohotka su četiri azijske zemlje, Republika Koreja, Hong Kong, Taiwan i Singapur. U Hrvatskoj je zadnji put javno progovoreno o zamci srednjeg dohotka na Danu poduzetnika 2012. Tadašnji premijer Zoran Milanović između ostalog je rekao: “Ako želimo unaprijediti postojeći način života te izaći iz zamke zemlje srednjeg dohotka morat ćemo raditi ne samo puno više nego i pametnije.“
Katastrofalan demografski trend
U upravo započetoj predizbornoj kampanji opet se licitira brojem novih radnih mjesta koja će biti otvorena u slučaju pobjede neke od političkih opcija. Ponovo se obećava snižavanje poreznih opterećenja za sve ili pojedine grupe poduzetnika, ističu se turizam i poljoprivreda kao strateški nositelji razvoja, ali nitko, baš nitko nema hrabrosti i volje progovoriti o neodrživosti hrvatskog društvenog i gospodarskog modela koju je nehotice prikazala besmislena propagandna kampanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Naime, postojeća struktura gospodarstva u kojoj je turizam glavna poluga jednostavno ne može Hrvatsku izvaditi iz zamke srednjeg dohotka.
Dodatni nerješivi problem je katastrofalni demografski trend koji jasno najavljuje da kroz nekoliko godina bez značajnog broja imigranata neće biti moguće popuniti osam od deset najtraženijih zanimanja objavljenih u reklamnim oglasima Zavoda. Za većinu tih zanimanja nije potrebna posebna školska naobrazba, osobna primanja su na dnu platne ljestvice, a tržišta rada u zemljama Europske unije nude lako zapošljavanje i bar dvostruko veće prihode. Znači, oni hrvatski građani koji žele raditi neke od poslova s rangliste Zavoda uvijek mogu bez puno problema pronaći zaposlenje u nekoj od bogatijih europskih zemalja, a Hrvatska će biti prisiljena otvoriti svoje tržište rada onima kojima su ostale države Europske unije i dalje nedohvatne.
Prekogranično zapošljavanje
U jugoslavenska vremena turizam, graditeljstvo i brodogradnja zapošljavali su velik broj radnika iz manje razvijenih republika bivše države. Zbog dvostruko većih hrvatskih plaća, dobre prometne povezanosti kao i nepostojanja jezične barijere, privlačenje potrebnih radnika iz BIH i Srbije čini se i danas kao vrlo prirodan i logičan izbor. Ako se tome pridoda i korporativna povezanost trgovačkih društava nekoliko najvećih hrvatskih poduzetnika koji su razvili iste poslovne modele u gotovo svim bivšim jugoslavenskim republikama, problem je čak i regulatorno lako rješiv. Ali, nažalost to nije slučaj.
Prvo, BIH i Srbija imaju iste negativne demografske trendove kao i Hrvatska te na duži rok ne mogu biti izvor za popunjavanje deficitarnih zanimanja. Drugo, iako su ratni sukobi završili prije više od dvadeset godina, mnogima strah od prepoznavanja krivog naglaska na pogrešnom mjestu čini nelagodnim čak i obična turistička putovanja. U takvim uvjetima očekivati povećano prekogranično zapošljavanje iz susjedstva čista je iluzija. Hrvatska će u nekoliko narednih godina biti prisiljena otvoriti svoje tržište rada kako bi održala funkcionalnost postojeće gospodarske strukture i načina života. Ukoliko želi izaći iz zamke srednjeg dohotka morat će učiniti puno više, ali taj scenarij još uvijek nije u ponudi ni jedne političke opcije.