Fotoizvještaj kijevskog novinara za Telegram: ‘U ovom hladnom hodniku supruga, naš sin i ja provodimo dane i noći’

Sin mi cijeli dan provodi u šest kvadrata

Kaže kako su od prvog dana ruske invazije on i njegova obitelj prestali izlaziti iz stana. Imaju dvogodišnje dijete, žive u jednosobnom stanu. Ormar su nagurali na prozor da se zaštite od gelera i krhotina. Na fotografiji koju nam je poslao vidi se kako ormar stoji kraj prozora. A u odrazu ogledala na ormaru vidljiv je dječji krevetić.

”Premjestili smo sofu u hodnik. To je najsigurnije mjesto u zgradi. Tako nas od ulice dijele dva betonska zida. Stisnuli smo se pored ulaznih vrata, da brže možemo otrčati do izlaza. Veličina hodnika je oko šest četvornih metara. Tu moj sin provodi cijeli dan. Trudimo se da spava i igra se samo na tom mjestu. Na tih šest kvadrata.”

”Kauč ​​u hodniku noću pretvaramo u krevet. Nas troje na njemu spavamo. A kad se objavi uzbuna za zračni napad, sjedim na tom kauču i radim. Ako su eksplozije vrlo blizu naše zgrade, spuštamo se na niže etaže i sjedamo uz dizalo. Tamo je sigurnije. I sjedimo na podu. Dalje od prozora. Gumenu prostirku za sjedenje uvijek držimo blizu vrata. Na njoj se u stanu igra dijete. A kad se sklonimo uz ulaz, prevrnemo tepih na drugu stranu i nas troje sjednemo na njega”, opisuje ratne dane u Kijevu novinar Anton Filatov i šalje fotografiju na kojoj se, u polumraku, vidi njegov sin dok spava na tepihu, blizu ulaza, a majka ga pokriva kako bi ga zaštitila od hladnoće.

Ne baš svježi sir i boca šampanjca

”Jednom, kada je zračni napad bio kasno noću, moj sin je spavao na toj prostirki, obučen. Temperatura u Kijevu noću pada ispod nule. Uz vrata držimo i ruksake s najvažnijim stvarima; dokumentima, novcem, lijekovima i potrepštinama za dan-dva.”

Kijevski novinar Anton Filatov kaže kako mu je 3. ožujka bio rođendan, ali zbog stresa u kojem žive od 24. veljače, potpuno je na to zaboravio. I sjetio se tek kad su ga nazvali roditelji i čestitali mu. Navečer su supruga i on slavili: na stolu je bio tanjur s maslinama i kutija ne baš svježeg sira, kao i boca šampanjca. Bilo je to sve što su imali. Šampanjac su kupili prije 24. veljače, početka ruske invazije. Sada je u Kijevu zabranjena prodaja alkohola zbog izvanrednog stanja. Kad su pili šampanjac, kaže, djelovanje alkohola uopće nisu osjetili, jer stres ne dopušta opuštanje.

Raketa pogodila obližnju zgradu

‘Četvrtog ožujka Rusi su pucali na aerodrom u Žuljaniju. Krstareće rakete letjele su točno iznad naše zgrade. Protuzračna obrana oborila je te projektile, ali olupine su pale na krov. I od siline udarnog vala razbile brojne prozore na zgradi. Obitelj kijevskog novinara imala je sreće: u njihovu stanu prozori su ostali netaknuti. Ali, proveli su pola dana sjedeći na podu blizu lifta. Pucnjava se nastavila još dugo. Jedna od raketa pogodila je stambenu zgradu 25 minuta hoda od novinarove zgrade.

”Supruga i ja shvatili smo da, ako ruski teroristi postave putanju rakete samo desetinku stupnja ulijevo ili udesno, projektil bi pogodio našu zgradu, pogodila bi nas raketa. To nas je natjeralo da brzo odemo. Prvo smo mislili ići autom. Ali ceste okolo Kijeva su uništene. Potom smo mislili otići vlakom. Željezničke pruge su dobro čuvane. Ali pokazalo se da je muškarcima teško ući u vlak.

Puštaju samo žene, starce i djecu, a muškarce tek ako ima slobodnog prostora. U evakuacijskim vlakovima nema praznog mjesta. Nije dopušteno nositi kovčege, jer zauzimaju prostor. Umjesto kofera, bolje je primiti još poneku osobu. Drugi veliki problem je doći do stanice. Pucnjave na ulicama Kijeva javlja se s vremena na vrijeme. U gradu ima mnogo diverzanata i pljačkaša s oružjem. Prijevoz je zaustavljen. Taksiji i autobusi ne voze”, opisuje za Telegram kijevski novinar ratne prilike u glavnom ukrajinskom gradu.

Dijete pokušavaju zaštititi pričom

Supruga je, veli Filatov, nekoliko dana uzimala jake tablete za smirenje. Strašno su se bojali za dijete. Svaki put kad bi se izvana začule eksplozije, rekli su mu: ”Pokvario se avion i iz njega ispadaju nekakve kocke. One mogu pasti i udariti nas u glavu. Zato se moramo sakriti. Ali sigurno će doći policijski auto, stjerati ga u kut i uzeti mu sve kocke, a onda ga kazniti”, dirljivo opisuje Filatov kako su izmišljenom pričom pokušali zaštiti svog dvogodišnjeg sina.

”Dijete je već naučilo ovu kratku priču”, piše kijevski novinar, ”pa je čak i ponavlja igrajući se sa svojim igračkama. Proteklih dana dijete je počelo često plakati. Jako loše spava i jede. Ne razumije što je rat. Ali savršeno osjeća strah i tjeskobu.”

Kaže kako su navečer 4. ožujka, zamolili susjeda da ih odveze Antonovim roditeljima. Oni žive u centru Kijeva. Taj dio grada bolje je čuvan od periferije. U središtu Kijeva nalaze se kabineti ministara, ured predsjednika, parlament, sva ministarstva. Kad su se vozili kroz grad, na svakom petom raskrižju bile su barikade. Na ulicama nije bilo nikoga. Gotovo svi prozori na kućama su zamračeni.

Mnogi su bankrotirali prvi dan invazije

”Pokušao sam slikati barikade, ali me vozač upozorio da sakrijem mobitel. Mogli bi nas zamijeniti s diverzantima koji fotografiraju barikade i slike prosljeđuju neprijatelju. Zato su fotografije koje šaljem loše kvalitete”.

Anton Filatov kaže kako je uspio prebaciti obitelj i smjestiti se u centar Kijeva, gdje žive njegovi roditelji. Ondje je, kaže, manje velikih eksplozija, ali se na sve strane čuje pucnjava iz automatskih pušaka.

”U gradu ima mnogo sabotera”, zaključuje ukrajinski novinar u potresnoj priči koju je napisao za Telegram. Do početka rata radio je kao novinar i urednik, a sada posao obavlja online. Kaže kako, nakon proglašenja izvanrednog stanja, nije ostao bez posla, što je velika sreća. Mnogi tu sreću nisu imali: Filatov je od nakon ruske invazije izgubio nekoliko svojih partnera, za koje je radio honorarno. Bankrotirali su, kaže, u jednom danu – 24. veljače.