Ukrajinka iz okupiranog Berdjanska za Telegram: 'Ugasili su nam grijanje, dućani su prazni’
Drago Hedl razgovarao je s ukrajinskim novinarima, donose mučne priče
“Ruske trupe pješice su ušle u Berdjansk, lučki grad u zaporoškoj oblasti na jugoistoku Ukrajine, na sjevernoj obali Azovskog mora. Ispred kolone bili su vojnici s crvenim trakama. Među sobom nisu govorili ruski; mogli bi biti vojnici iz Čečenije. Njihov izgled ukazivao je da su s istoka. Ta je vojska izravno uključena u bitke. A iza njih, na kraju kolone, bili su vojnici s bijelim trakama. Oni čuvaju zarobljene, okupirane objekte”.
To je kijevskom novinaru Antonu Filatovu ispričala stanovnica Berdjanska s kojom je razgovarao na zamolbu Telegrama kako bi naši čitatelji saznali što se zbiva u tom dijelu Ukrajine. Novinar Anton Filatov, koji živi i radi u Kijevu, a čije prezime u njegovim ranijim izvještajima nismo objavili, bojeći se za njegovu sigurnost, zamolio je da ga ubuduće potpišemo punim imenom i prezimenom. Kaže, ne boji se Rusa.
Građani pjevali himnu ruskim vojnicima
Sugovornica kijevskog novinara (zamolio je da njeno ime ne objavljujemo jer se nalazi u okupiranom gradu pod kontrolom Rusa) opisuje za Telegram kako je vojska s crvenim trakama ubrzo nestala iz Berdjanska i najvjerojatnije krenula u napad na Mariupol. Taj grad nalazi se stotinjak kilometara od Berdjanska i okružen je ruskim trupama i ondje su se vodile teške bitke.
“Vojska s bijelim trakama odmah je zauzela gradsku vijećnicu. Ondje su se ubrzo okupili stanovnici Berdjanska i počeli pjevati ukrajinsku himnu, a pokušali su i razgovarati s vojskom. Tražili su da povuku svu vojnu opremu izvan grada. Ovi su to i učinili, otišli su na rub grada gdje se nalazi groblje. No, kako se ondje sada nalazi ruska vojska koja je zauzela i groblje, mještani posljednjih dana ne mogu pokapati mrtve. Mrtvačnice su pune. Svi mještani koji su umrli u zadnjih tjedan dana nisu pokopani. Nemaju se gdje pokopati njihova tijela”, ispričala je novinaru Filatovu stanovnica tog grada.
Rusi su odmah isključili grijanje
Kaže kako je nakon ulaska ruskih trupa odmah isključen tamošnji TV toranj, pa fiksni telefoni i internet ne rade. Televiziju mogu gledati tek oni koji imaju satelitski prijem. A pristup internetu moguć je samo mobilnim telefonom. Rusi su u gradu odmah isključili centralno grijanje. Temperature se kreću od -1 do +4. Nije jako hladno, veli, ali s mora puše jak vjetar, zbog čega je osjećaj hladnoće veći. No, nema panike.
“Proizvodi u trgovinama su nestali. Ljudi su odmah nakon okupacije počeli kupovati sve što se našlo na policama trgovina. Sada su police prazne. Isporuka proizvoda u okupirane gradove više nije moguća. Jedini proizvodi koji se donose u trgovine su oni koje sami proizvodimo u gradu. Kruh, meso iz lokalne prerade mesa i mliječni proizvodi s lokalnih farmi”, priča stanovnica okupiranog Berdjanska.
“Imam privatnu kuću s autonomnim grijanjem. A garaža je ispod kuće pa je unutra toplo. Odmah nakon 24. veljače, dana potpune ruske invazije na Ukrajinu, pripremila sam mjesta za spavanje u garaži. Razmotani su madraci i tepisi. Sada ovdje dolazi moja rodbina i prijatelji da sa mnom provedu noći. U našoj garaži spava sedmero ljudi. Dvoje njih su studentice iz regije Donjeck. Roditelji ovih djevojaka podupiru tzv. Donjecku Narodnu Republiku (samoproglašenu republiku na istoku Ukrajine kojom upravljaju pobunjenici, a financira ih Rusija, op. a.), stoga su se djevojke preselile u Ukrajinu i prestale komunicirati s roditeljima koji podržavaju Rusiju. Ti studenti nisu bili u svom rodnom gradu posljednjih pet godina”, govori stanovnica Berdjanska.
Ubili zaštitara jer je nosio ukrajinsku uniformu
Tijekom okupacije, nastavlja stanovnica okupiranog Berdjanska koju je intervjuirao kijevski novinar Anton Filatovsamo, dvije su osobe poginule od ruku ruskih vojnika u tom gradu od stotinjak tisuća stanovnika. Prvi je bio zaštitar lokalnog poduzeća, odjeven u vojnu uniformu. Bila je to njegova uobičajena odjeća u kojoj je išao na posao. Ruski vojnici su mislili da se radi o ukrajinskom vojniku i ubili ga, iako nije imao oružje.
Drugi je bio Serjoža, čovjek koji je postao poznat u Ukrajini u prvim danima ruskog napada. Vozio se cestom i vidio protutenkovsku minu. Uzeo je minu golim rukama i odnio je s ceste. Istovremeno je imao cigaretu u ustima. Video sa Serejožom naširoko je distribuiran na internetu. Za njega su rekli da je primjer hrabrosti i otpornosti Ukrajinaca. “Uostalom, mine se mogu ukloniti golim rukama, što je on i učinio. A navečer, istoga dana, ustrijelili su ga ruski vojnici”, prenosi za Telegram riječi stanovnice okupiranog ukrajinskog grada Berdjanska, novinar Anton Filatov.
A Ukrainian in Berdyansk spotted a mine on the road and didn't wait around for a bomb disposal unit – at great risk to life and limb, he removed the mine, clearing the way for the Ukrainian military. pic.twitter.com/iC9ZTrixlC
— The New Voice of Ukraine (@NewVoiceUkraine) February 27, 2022
Svako jutro si međusobno javljaju: ‘Živ sam!’
”Noć u Kijevu bila je teška. Prvi raketni napad bio je vrlo blizu, nedaleko područja gdje živim. Slušala sam eksplozije, rekla obitelji i prijateljima da sam dobro i otišla u krevet”, javlja za Telegram Viktoria, novinarka koja živi u glavnom gradu Ukrajine. Veli, svakog jutra čim svane, prijatelji se hvataju mobitela i jedni drugima javljaju: “Živ sam!”
“Poznati ukrajinski disidenti pozivaju nas novinare da budemo jasni u definicijama i da ne pišemo ‘Putin je napao Ukrajinu’, već da koristimo ispravnu definiciju: ‘Rusija je napala Ukrajinu’. Cinizam Rusa je impresivan. Mnogi moji poznanici imaju rodbinu u Rusiji i pokušavaju ih informirati o stvarnom stanju stvari, na što su ovi odgovorili: ‘Naši će vas malo ispeglati da postanete pametniji i susretljiviji, samo morate biti strpljivi i sve će biti u redu’. Ali njihova bolesna mašta nije, nažalost, ograničena samo na Ukrajinu”.
‘Ne mogu se osloboditi krivnje privilegiranog stanovnika’
Viktoria javlja kako su Rusi gađali TV toranj u Kijevu i signal je nekim Ukrajincima nestao, ali tamošnji vojnici daju sve od sebe i tehnički problemi su otklonjeni. Svaki Ukrajinac, kaže, zauzet je prikupljanjem dokaza o ruskim ratnim zločinima. Trebat će za Haag, veli.
“Mnogi moji prijatelji sada napuštaju glavni grad, oni su izbjeglice, a to sa sobom nosi mnoge nezamislive teškoće. Ne znaju kamo idu a ja im želim sigurnost i toplu dobrodošlicu, gdje god da jesu. Ne mogu se osloboditi krivnje privilegiranog stanovnika glavnog grada, shvaćajući da nas brani brojna ukrajinska vojska i to sjajno funkcionira. Ali žao mi je ljudi iz predgrađa Kijeva, i onih u mnogim drugim gradovima u Trostjanecu, Sumi, Černihivu, Skadovsku, Hersonu, Harkovu, Okhtyrki, Mariupolju, Volnovakhu…”
“Osjećam bezgraničnu zahvalnost za njihovu izdržljivost, ali i bol zbog toga što nemaju više zaštite. Osjećam bespomoćnost, ali i sreću kad čujem da su živi, da nisu okupirani, nisu u zarobljeništvu, da postoje snage koje osiguravaju njihov opstanak, da iskazuju bijes prema ruskim vojnicima i bore se za svoje živote”, napisala je kijevska novinarka Veronika, da bi čitateljima Telegrama predočila ono što se zbiva u njenom gradu, Kijevu.