Goran Vojnović za Telegram: Nema ništa što nas Hrvate i Slovence iznervira kao bogati sportaš koji ne želi igrati za reprezentaciju

Ljevičari, desničari, fašisti i komunisti slažu se da ih treba kamenovati

MEMPHIS, TN - MAY 09: Beno Udrih #19 of the Memphis Grizzlies dribbles to the basket against the Golden State Warriors during Game three of the Western Conference Semifinals of the 2015 NBA Playoffs at FedExForum on May 9, 2015 in Memphis, Tennessee. NOTE TO USER: User expressly acknowledges and agrees that, by downloading and or using this photograph, User is consenting to the terms and conditions of the Getty Images License Agreement   Andy Lyons/Getty Images/AFP
FOTO: AFP

Beno Udrih je slovenski košarkaš koji već godinama igra u NBA ligi, ali koji isto tako već godinama nije zaigrao za slovensku reprezentaciju. Posljednji put igrao je na svjetskom prvenstvu u Japanu, a bilo je to davne 2006. godine. Htio je doduše igrati i na europskom prvenstvu u Poljskoj, 2009. godine, ali se povrijedio. Od tada Beno Udrih godinu za godinom otkazuje učešće na ovom ili onom velikom natjecanju. Jedne se godine ženio, druge razvodio, treće mu naš bila navratila tetka i tako evo već šest puta zaredom.

Ove godine ide na operaciju skočnog zgloba. Kao i obično, poslao je sms selektoru Juri Zdovcu, nešto u stilu „Ej, Jure, ja neću moći doći. Poz. Beno :-)“, a nakon burnih reakcija, čitali smo i zvanično saopćenje za medije, nešto o tome, kako je on uvijek želio pobjeđivati, a reprezentacija, valjda, htjela gubiti, pa se nekako nisu našli jer u košarci nema neodlučenih rezultata. Zanimljivo štivo, lijepo napisano, bez puno gramatičkih greški.

Ali sve bi to možda i prošlo da Beno u toj priči nema jedan mali problem koji se zove Goran Dragić. I on igra u NBA ligi, čak igra malo više i malo bolje, a opet, dok se Beno preko ljeta izležava na meksičkom pijesku, Gogi prosipa svoju krv i svoj znoj za slovensku državu na kondicijskim pripremama u nekoj neprozračenoj dvorani u Kranjskoj Gori.

Izdajica slovenskog naroda

I zato poslije svakog Beninom otkaza krene prava lavina komentara razočaranih navijača. Udri po bogatom siromahu, udri ga na forumu, udri ga na fejsu, udri muški i bespoštedno. Oko ničega se zapravo Slovenci tako ne slažu nego oko toga da je Beno Udrih izdajnička pička i kada on početkom ljeta tradicionalno potvrdi njihove sumnje, slovenske tastature se zapale kao da Janša upravo ulazi ili izlazi iz zatvora.

To vam je ta zapanjujuća moć sporta. On jedini može udružiti lijeve i desne, socijaliste i liberale, klerikalce i komuniste, fašiste i antifašiste, pa da svi, i to baš svi, dijele mišljenje da izdajicu slovenskoga naroda Benu Udriha treba kamenovati nasred Prešernovog trga u Ljubljani.

Stara ljevica, koja se godinama ježila od svakog patriotizma i zazirala od šovinističkog busanja u nacionalno obojena prsa, koja se podrugivala svim slovenskim i hrvatskim srcima koja su tijekom proteklih godina ostala na terenima litvanskih dvorana i ukrajinskim stadionima, morala bi po svoj logici biti oduševljena što pojedinac Beno nema ni želju, a ni potrebu da na sebe navlači dres sa državnim grbom, što u njemu ne kuca veliko slovensko srce koje bi ga natjeralo da ljeto umjesto sa ženom i djecom provede sa skupinom nabrijanih muškaraca.

Donekle se to može razumjeti, jer ljubitelji sporta su željni odličnih rezultata svog državnog tima, prekoljetno navijanje za svoju državu u ovom ili onom ekipnom sportu dio je naše kulture i mi svoje godine dijelimo na europske, svjetske i olimpijske. Nema nama do velikih sportskih takmičenja na kojim mi mali iznenađujemo njih velike. Ali opet bi na Balkanu, gdje smo na sve navikli gledati politički, da ne kažem ideološki, čovjek ipak očekivao da će ljudi na neigranje jednog pojedinca za nacionalni tim reagirati strogo u skladu sa svojim političkim uvjerenjem.

Podloga za pljuvanje u političkim stavovima

Recimo stara dobra ljevica, ona koja se godinama ježila od svakog patriotizma i zazirala od šovinističkog busanja u nacionalno obojena prsa, koja se plašila obmanutog mahanja zastavama i koja se podrugivala svim slovenskim i hrvatskim srcima koja su tijekom proteklih godina ostala na terenima litvanskih dvorana i ukrajinskim stadionima, morala bi po svoj logici biti oduševljena što pojedinac Beno nema ni želju, a ni potrebu da na sebe navlači dres sa državnim grbom, što u njemu ne kuca veliko slovensko srce koje bi ga natjeralo da ljeto umjesto sa ženom i djecom provede sa skupinom nabrijanih muškaraca budeći domovinski ponos narodnih masa.

Još više bi Benu Udriha i njegovo odbijanje nametnute mu državne dužnosti morali slaviti vjernici slobodnog tržišta i individualne slobode. Oni, koliko ja to shvaćam, ne vjeruju u to da je itko dužan štogod uraditi za društvo i to što Beno igra samo za onoga tko ga debelo plaća, odnosno za svoj džep, a ne želi svojim sposobnostima besplatno usrećivati one sa dna slovenske društvene ljestvice, moralo bi barem orositi svake poštene neoliberalne oči. Kada ljudi pišu, kako je Beno izdajica, kojemu je država Slovenija platila ono malo škole i klubove u kojima je naučio igrati košarku, a sad kad se obogatio on joj okreće leđa, neoliberalci bi u njemu morali prepoznati svoga čovjeka.

Samo bi ova nova, radikalna ljevica, koja je shvatila da je država, pa kakva god bila, ipak jedina u stanju štititi građane od diktature korporativnog kapitala, i ekstremna desnica kojoj je nacija, pa kakva god bila, uber alles, smjele pljuvati Benu. Jer jedino one za to imaju podlogu u svojim političkim stavovima.

Tisućljetni snovi o prvenstvu

Ali, eto, vidite, pljuju ga svi Slovenci redom i pitanje je samo, što nam ta ujedinjenost govori o Sloveniji. Da je to država lijevih i desnih ekstremista? Da su Slovenci najprije košarkaški pa tek onda politički opredijeljeni? Da su Slovenci u duši ipak veći nacionalisti nego su neoliberalci ili anarhisti?

Dobro, možda je tu na djelu ipak samo ona stara priča o tome, kako unutar Slovenije nema šta nas ne dijeli, od piva koje pijemo do prošlosti u koju vjerujemo, ali čim se pojavi neki vanjski neprijatelj, pa makar to bila košarkaška reprezentacija Grčke, eto nas rame uz rame, kao jedan. Jer voli, itekako voli Slovenija i dalje doživljavati sebe kao jedinstvenu, nedjeljivu masu od dva miliona ljudi, koji bi trebali zajedno da se bore za zajedničke nacionalne ciljeve kakaj je osvajanje europskog prvenstva u košarci, i svako tko ne dijeli te tisućljetne slovenske snove je izdajica, kao što su izdajice bili svi koji su 1991. godine glasali protiv osamostaljenja.

Beno tako prima udarce za sve koji su borbu za našu nezavisnost izgubili već sredinom prve četvrtine zbog katastrofalne obrane i neučinkovitog napada, jer mi gubimo li gubimo, a on se pobjednički bućka u bazenčiću svoje američke vile. I tko ga ne bi mrzio, bazen mu njegov američki da mu američki!

Ali kako je onda ta ista Slovenija po mnogim istraživanjima jedno od najindividualističkih društava u Europi, sličnija po tom pitanju Americi nego Italiji, društvom u kojem mnogi vjeruju da su njihova osobna sreća i uspjeh potpuno neovisni od društva u kojem žive pa ih samim tim to društvo i ne zanima?

Bazen mu njegov američki

Ne znam, zamršeno je to pitanje, možda prezamršeno za pisce bez doktorata iz psihologije, ali sve mi se čini kako je ljudima u današnje vrijeme sve teže i teže shvatiti tko su uistinu njihovi vanjski neprijatelji, iako je svima savršeno jasno da je Slovenija u zadnjih nekoliko godina od nekog debelo popušila.

I onda vam jadni Beno Udrih, ni kriv ni dužan, dobiva po nosu za sve one što su predali partiju nekom fondu rizičnog kapitala ili skinuli gaće pred stranim investitorima sa sjedištem na Cipru. Beno tako prima udarce za sve koji su borbu za našu nezavisnost izgubili već sredinom prve četvrtine zbog katastrofalne obrane i neučinkovitog napada, jer mi gubimo li gubimo, a on se pobjednički bućka u bazenčiću svoje američke vile. I tko ga ne bi mrzio, bazen mu njegov američki da mu američki!


Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).